|
2. Korisnici prava
Kao što smo već istakli, država je dužna da osigura ljudska prava svim osobama u svojoj nadležnosti (pod svojom jurisdikcijom). ”Sintagma ljudska prava pokazuje i njihovu prirodu i njihov izvor: to su prava koja ima svako, samim tim što je ljudsko biće. Sva ljudska bića ih posjeduju, bez obzira na prava i dužnosti koje pojedinac može imati (ili nemati) kao građanin, član porodice, radnik, ili član bilo koje društvene ili privatne organizacije asocijacije. To su univerzalna prava.3 Ideju svog važenja ljudska prava su prvobitno crpila u doktrini prirodnog prava. No, ta prava sve više nalaze svoj pozitivnopravni izraz u univerzalnim i regionalnim međunarodno-pravnim ugovorima i deklaracijama U nadležnosti države nisu samo njeni državljani, pa ni osobe koje se nalaze na njenoj teritoriji, već svi oni koji radi ostvarivanja svojih prava zavise od odluka njenih organa. Dakle, na povredu svog prava može se žaliti i nedržavljanin koji se nalazi fizički veoma daleko izvan teritorije odnosne države. ”Doktrine o ljudskim pravima postavljaju standarde političke moralnosti, nadilaze ono što je možda sadržano u zakonu ili u običaju i praksi pojedinih političkih zajednica.4 Zapravo, ”ljudska prava apstrahiraju od svih individualnih značajki svojih nosilaca i oslanjaju se samo na pripadnost rodu kao takvom.5 Ovo pravilo važi i u slučaju kada neka osoba nije državljanin države koja je prihvatila međunarodne obaveze. Na primjer, jedan državljanin Kine, koja nije ratificirala Pakt o građanskim i političkim pravima, ima, kada se nalazi u nadležnosti, recimo, Bosne i Hercegovine (koja je obavezana Paktom), sva prava iz navedenog Pakta. Iz istih razloga, on je zaštićen i Evropskom konvencijom, koju Kina uopće ne može da potpiše, jer nije i ne može biti članica Vijeća Evrope. Isto tako, ako se nađe u nadležnosti neke države koja je prihvatila pravo pojedinaca da se obrate međunarodnim sudovima ili drugim nadzornim organima, onda ima pravo podnijeti žalbu i tim organima. Tako bi, ”u našem slučaju” (pretpostavljenom primjeru, naprijed navedenom) Kinez, mogao da se žali na postupke organa Francuske, pa bi čak mogao da bira hoće li se obratiti Evropskom sudu za ljudska prava (jer je Francuska prihvatila takvu obavezu po Evropskoj konvenciji) ili Komitetu za ljudska prava (jer je Francuska ratificirala i Fakultativni protokol uz Pakt o građanskim i političkim pravima). Dakle, mogli bismo reći (i prihvatiti) slijedeće stajalište: ”Ljudska prava su glavna rezultanta i najznačajniji pokazatelj između Vlasti i ličnosti, što će reći osnovnog političkog odnosa.6 Problematika ljudskih prava je samim tim i problematika vlasti, odnosno politika ljudskih prava je napor da se postigne koegzistencija ličnosti (čovjeka, ljudi) i vlasti u jednom neizbježnom odnosu.
3. Unošenje obaveza u unutrašnje pravo
Da bi osobe u nadležnosti države mogle da koriste svoja međunarodno zajamčena prava, ona, razumljivo, moraju da im budu pravno dostupna, odnosno ta prava moraju da postanu dio unutrašnjeg prava te države, jer se međunarodno pravo u načelu ne odnosi neposredno na pojedinca. Osobe ”u nadležnosti države” ne mogu se pozivati na izvor međunarodnog prava, ako ne postoji norma unutrašnjeg prava koja ih na to ovlašćuje ili im to omogućava.
Unošenje (inkorporacija) međunarodnih normi u unutrašnje pravo ovisi od ustavnog poretka države. Međunarodno pravo ljudskih prava ne određuje kako će pojedine države transformirati svoje međunarodne obaveze u ostvarivanju prava osoba u svojoj nadležnosti. To se ostavlja državi, s tim da se od države očekuje zadovoljavajući rezultat. Ako država ne ispuni svoju obavezu, biće međunarodno odgovorna prema drugim saugovornicama, ali je ta činjenica, s obzirom na prirodu međunarodnih ugovora o ljudskim pravima, za pojedinca (čovjeka) čija su prava povrijeđena od male praktične koristi.
Ustavi savremenih država imaju različit odnos prema međunarodnom pravu i međunarodnim obavezama, i taj odnos kreće se između dvije krajnosti. Na jednoj strani su monistički sistemi, koji propisuju da sve ili bar neke norme međunarodnog prava neposredno važe i da imaju veću pravnu snagu u odnosu na unutrašnje pravne norme, bez potrebe da se taj odnos i posebno utvrdi unutrašnjim propisom. Na drugoj strani su dualistička rješenja, koja strogo odvajaju međunarodno od unutrašnjeg prava. Prema tim rješenjima, unutrašnji organi ne mogu neposredno primjenjivati međunarodne norme, osim ako te norme nisu na ustavom propisan način unesene u domaće zakonodavstvo.
U stvarnosti ne postoje sasvim čista rješenja. Monistički sistemi razlikuju se međusobno po tome da li neposredno prihvataju sve ili samo neke izvore međunarodnog prava. Dualistički sistemi, koji rijetko prihvataju izvore međunarodnog prava koji nisu ugovori, mogu se ”ponašati” na način što zakonodavac ratificira međunarodni ugovor koji tada dobija formu unutrašnjeg zakonodavnog akta, ili mogu izvršiti ”pravnu transformaciju” tako što će donijeti zakon koji je po sadržaju istovjetan kao i međunarodni ugovor. Osim koncepcije (teorije) dualizma i monizma, postoji i teorija koordinacije, koja je blaži oblik dualizma i koja polazi od postavke da međunarodno i unutrašnje pravo funkcioniraju na različitim poljima i da svako ima primat na svom polju. Prema ovoj teoriji, ne postoji sukob između unutrašnjeg i međunarodnog prava, ali može da postoji sukob obaveza, odnosno mogućnosti države da na domaćem planu postupa u skladu sa svojim međunarodnim obavezama. Posljedica navedenog nije da unutrašnje pravo ne važi, već da postoji međunarodna odgovornost države ako ne ispuni svoju međunarodnu obavezu. Čini se da ova teorija najviše odgovara stvarnosti.7 Razlike u odnosima međunarodnog i unutrašnjeg prava nisu toliko značajne ako postoji ”dobra vjera” vlade, jer su neka prilagođavanja međunarodnih ugovora o ljudskim pravima nužna, s obzirom da ti ugovori u većini slučajeva sami po sebi nisu izvršivi (self-executing), tj. ne mogu se neposredno primjenjivati bez dopunskog preciziranja. To su slučajevi kada država preuzima načelnu, opću obavezu. Kao primjer, može se navesti član 2 st. 1d Konvencije o rasnoj diskriminaciji: ”Svaka strana ugovornica zabraniće i okončati svim raspoloživim sredstvima, uključujući tu i zakonodavnu djelatnost ako to okolnosti traže, rasnu diskriminaciju od strane bilo koga lica, grupe ili organizacije”.
Iz primjera koji smo citirali vidljivo je da se državama ugovornicama ostavlja da biraju sredstva kako će zabraniti i okončati rasnu diskriminaciju. One ne moraju donositi nove propise, ako su postojeći zadovoljavajući ili se mogu protumačiti u skladu s preuzetim međunarodnim obavezama. U svakom slučaju niko se ne može žaliti na diskriminaciju još manje biti kažnjen za njeno prakticiranje samo na osnovu citiranog teksta – potrebni su konkretniji unutrašnji propisi, naravno, ukoliko takvi propisi ne postoje, te da se ti propisi (postojeći propisi) ne mogu protumačiti u skladu s preuzetim međunarodnim obavezama.
Unutrašnji propisi mogu biti potrebni i onda kada međunarodni izvor bliže opisuje pravo korisnika. Na primjer, član 25 st. 2b Pakta o građanskim i političkim pravima predviđa pravo svakog građanina da: bira i da bude biran na stvarnim povremenim izborima, koji na osnovu opšteg i ravnopravnog prava glasa i uz tajno glasanje zajamčuje poštovanje volje birača. Niko se ne može, samo na osnovu navedene norme iz međunarodnog ugovora, pojaviti i tražiti ostvarivanje svojih biračkih prava. Država mora da donese izborni zakon (izborno zakonodavstvo), kojim će se regulirati u kojim vremenskim razmacima će se održati izbori, ko će ih raspisati i za koje državne organe, ko je građanin i birač u smislu državljanstva, uzrasta itd. Kada država donese izborno zakonodavstvo, to zakonodavstvo se može osporavati, kao i njegova primjena, ako nisu u skladu sa obavezama iz međunarodnog ugovora. Međunarodne norme dozvoljavaju prilagođavanje unutrašnjih propisa kada su u pitanju dozvoljena ograničenja prava. Ograničenja se moraju propisati zakonom.
Ako međunarodna norma traži od države da kažnjava neke radnje koje ugrožavaju ljudska prava, ona mora donijeti odgovarajuće krivične propise i iz razloga da ne bi došlo do povrede jednog od osnovnih ljudskih prava da čovjek ne bude kažnjen za djelo koje u trenutku izvršenja nije bilo propisano kao kažnjivo djelo i kaznom koja unaprijed nije bila propisana (nullum crimen, nula poena sine lege). Na primjer, prema članu 4, st. 2a Konvencije o rasnoj diskriminaciji, potpisnice se obavezuju da proglase krivičnim djelom svako širenje ideja zasnovanih na rasnoj superiornosti ili mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanje na takvo nasilje, usmjereno protiv svih rasa ili svake grupe lica druge boje ili drugog etničkog porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje. Ako država na zadovoljavajući način ne izmijeni i dopuni svoje krivično zakonodavstvo, biće međunarodno odgovorna, ali niko ne može biti krivično gonjen samo na osnovu navedene odredbe Konvencije o rasnoj diskriminaciji.
Primjena međunarodnih normi o ljudskim pravima umnogome ovisi od tumačenja standarda u tim normama, tj. pojmova koje tekst norme ne definira nego im značenje podrazumijeva. Takvi su pojmovi, na primjer, ”dostojanstvo”, ”u demokratskom društvu”, ”ponižavajuće”, ”samovoljno”, ”razuman” itd. Ovi standardi imaju i univerzalno značenje pa ih u tom smislu primjenjuju i međunarodni ugovori, ali njihov smisao ovisi i od sadržaja odredbi domaćeg zakonodavstva i tumačenja koje su im dali državni organi u praksi. U pravnoj literaturi različito se određuje pojam ”standardi”. Tako se, na primjer kaže: ”Međunarodni pravni standard označava ono: ”što pripada pravu ex aeque et bono, što se u svom elementarnom pravnom obliku ustalilo, bilo kao ideja, bilo kao pravna činjenica, što jeste ili bi moglo predstavljati univerzalni minimum nekog pravnog pravila, nezavisno od toga da li je sastavni dio unutrašnjeg ili međunarodnog prava”.8 Zapravo, međunarodni propis upućuje na domaći, osim ako ovaj nije u izrazitom neskladu s uobičajenim značenjem suprotan nekoj drugoj međunarodnoj normi. Tako, na primjer, država slobodno propisuje ko spada u porodicu, i to može učiniti na različite načine i u različitim situacijama – radi stupanja u brak, naslijeđivanja, ostvarivanja prava na penziju, ali ne može da nameće nerazumna rješenja, recimo da maloljetno dijete nije član porodice, ili da donese diskriminatorske propise, kao što čine one države koje jog uvijek isključuju prava vanbračne djece u odnosu na svoje očeve. Standardi se moraju tumačiti u skladu sa općim pravnim načelima koje priznaju prosvijećeni narodi. Ova se načela izvode iz principa zajedničkih svim ili većini priznatih pravnih sistema svijeta. Ova se načela naročito često spominju kada je riječ o procesnim pravilima. Čitav skup ljudskih prava vezanih za pravično suđenje (što je takođe standard) ne bi se bez osnova saglasnosti svih pravnih sistema mogla tumačiti. Iako se postupci u pojedinim zemljama razlikuju u pogledu uloge sudija, tužilaca, odbrane itd., pravično suđenje svuda podrazumijeva neke osnovne elemente, kao što su ravnopravnost stranaka, pravo da se bude saslušan i da se predlažu dokazi, dostupnost dokaza svim strankama itd.
Jedno od važnih pravila savremenog tumačenja unutrašnjih pravnih normi, posebno onih koje se tiču ljudskih prava jeste da se te norme moraju razumjeti tako da budu što više u skladu s odgovarajućim međunarodnim normama. Ovo važi i za države koje prihvataju ”čisti dualizam”. I član 2. Pakta o građanskim i političkim pravima polazi od toga da su ustavi i zakoni savremenih država već sadržavali odredbe o ljudskim pravima i da će ih stoga države samo dopunjavati i usavršavati da bi na taj način dostigle međunarodne standarde. To znači, treba uspostaviti prava koja nisu postojala, ili postojeća prava ”ojačati” donošenjem novih propisa ili ukidanjem onih koji su u neskladu s međunarodnim obavezama. Nerijetko, države su sklone da se ponašaju kao da su već ratificirale međunarodne ugovore samo radi prezentiranja dobre volje, koje ne traži ozbiljne promjene u samoj zemlji. To se događa posebno u onim zemljama koje su ponosne na svoju staru tradiciju poštivanja ljudskih prava, pri tome gubeći iz vida opći napredak i ”na polju” ljudskih prava koji se u međuvremenu dogodio. Tako su, na primjer, SAD ratificirale Pakt o građanskim i političkim pravima tek 1992. godine u uvjerenju da je njihov pravni sistem toliko savršen da ga ni u kom pogledu ne treba značajnije mijenjati. Zato su prilikom ratifikacije stavile brojne rezerve, čime pokazuju da nemaju namjeru proširivati obim ljudskih prava koja njihovi unutrašnji akti već konstituiraju.
(nastavlja se)
Dr. Nurko Pobrić
sudija Kantonalnog suda Mostar
____________________
1 Raymond Plant: Suvremena politička misao, Zagreb, 2002., str. 318.
2 Paolo de Stefani: Uvod u sistem zaštite ljudskih prava, u: Čitanka ljudskih prava, Sarajevo, 2001., str. 47.
3 Jack Donnelly: Međunarodna ljudska prava, Sarajevo, 1999., str. 25.
4 Raymond Plant, nav. rad, str. 320.
5 Josef Isensee: Država, ustav, demokracija, Zagreb, 2004., str. 287.
6 Žak Muržon: Ljudska prava, Beograd, 1998., str. 13.
7 Vidjeti: Vojin Dimitrijević i dr.: Osnovi međunarodnog javnog prava, Beograd, 2005., str. 65.
8 Slobodan Beljanski: Međunarodni pravni standardi o krivičnom postupku, Beograd, 2001., str. 10.
|