|
Naime, na tribinama je sjedila masa u zanosu i neshto zapjenjeno izvikivala. Ne znam tochno shto, ali znam da se malo toga odnosilo na samu utakmicu. Pochetkom devedesetih ta je masa postala histerichnija i agresivnija. Vodila ju je neka nevidljiva ruka. Sve vishe sam uvidjao da c'e se njezina sludjena pjesma pocheti razlijevati trgovima i ulicama i da c'e chovjek pred njom morati ustuknuti.
Kako je u njenoj naravi bilo mijenjanje boja s obzirom na to igra li omiljeni tim doma ili u gostima, slichila je ogromnom kameleonu koji gmizhe i rushi sve pred sobom.
Razvio sam svoju vlastitu teoriju: u nogometu je periferija zbivanja vazhnija od sredishta. Ta c'e periferija mase trajno zagorchati zhivot pojedinca-chovjeka, a da ga ni ne upita zanima li ga sva ta isprazna utakmica s tribina. Krv u zhilama se ledila.
* * *
A kako je sve pochelo? Nogomet se pojavio sredinom 19. stoljec'a u Engleskoj kao nachin zabave loptom medju shkolskom djecom. Kasnije ga je prihvatio proleterijat koji ga, uvjetno recheno, profesionalizira i standardizira njegova pravila. Nastao je u doba kraljice Viktorije (1837.-1901.), vladarice najvec'eg ondashnjeg carstva, britanskog kolonijalnog imperija. To je doba ogromne industrijalizacije, rasta tvornica, velikih gospodarskih kriza i izrabljivanja radnishtva zbog zarade. Osiromasheno je radnishtvo u nogometu vidjelo najjeftiniji nachin razonode, neshto za sebe. Dakle, bio je u vlasnishtvu najsiromashnijeg i daleko najbrojnijeg stalezha koji ga je proshirio Europom kao svoju ”najvazhniju sporednu stvar na svijetu”. Medjutim, u dvadesetom stoljec'u bogati industrijalci c'e ga preuzeti, u njemu c'e zbog rapidne popularnosti vidjeti veliku moguc'nost profita. Gradit c'e stadione i ubirati dobit od prodaje ulaznica. Tako je nogomet dospio u ruke moc'nih za rachun malih.
Predivna vjeshtina driblanja i svakovrsnih akrobacija loptom je prvo shto je privuklo brojne gledatelje na nogometne stadione. Medjutim, ta predinamichna igra uzrokovala je buru krvi na terenu shto je nuzhno izazivalo nasilje. Nasilje veoma brzo srasta uz nogomet. Sukobi su stari koliko i ovaj sport i u pochetku su vezani za svadje oko pravila. Vremenom se to nasilje prenosilo na tribine, a s formiranjem prvih navijachkih skupina tamo se premjeshta tezhishte spektakla. Danashnje navijachke skupine vishe ne dolaze u gledalishta zbog ljepote utakmice, vec' prave vlastitu predstavu potpuno odvojenu od zbivanja na terenu.
Nogomet je na juzhnoslavenskim prostorima star nekih stotinjak godina. U ex drzhavi bio je opsesija i pratili su ga svi: stari i mladi, sposobni i invalidi, vojnici i rezervne starjeshine, zhene, poshtene i kurve, djevojke i trudnice. Bio je neka vrsta inicijacije i mladenachki dokaz mushkosti. On je, kao i ostale sportske manifestacije, bio svojevrsna metafora zajednishtva, domac'a inachica olimpijade, chuvar jugoslavenske ”Grchke” i glavno sredstvo identifikacije odraslih, poput tetovazhe ”JNA sa sirenom” na oznojenim mushkim mishicama. A nama tada balavim pionirima ostao je samo u maglovitim asocijacijama.
Taj nogomet i nije bio losh. Juga bi gotovo uvijek dogurala do kakve chetvrtine finala kada bi uz neshto sportske nesrec'e izgubila na penale. Zato je prva moja nogometna asocijacija bila vezana za plejadu vrhunskih nogometasha i sportskih djelatnika koji se danas simultano motaju po dubokim kraterima svijesti: Zoran i Zlatko Vujovic', Blazh Slishkovic', Safet Sushic', Milosh Shestic', Dragan Stojkovic' Piksi, Dzhevad Prekazi, Ivica Osim, Mehmed Bazhdarevic', Semir Tuce te hrapavi glas Miljana Miljanic'a koji je proslavio srpsku imitatoricu Biljanu Ristic' zatim bezbroj smijeshnih tv komentatora Dragan Nikitovic', Mladen Delic', Marko Markovic' i njegovi dzhemperi te erektivni glas Milojka Pantic'a pa hrpa jednolichnih sportskih emisija ”Sportska subota”, ”Sportska srijeda”, ”Sportski pregled” i, najzad, ”Indirekt” gdje su se u rubrici ”Kutak za sporni trenutak” u ”slow motionu” ponavljale sve jucherashnje utakmice da se nacija uvjeri da nije shto propustila.
Druga moja asocijacija je vezana uz nogometne navijache, konzumente nogometa, i njihove rekvizite. Mali tranzistori na ushima sredovjechne starezhi koja je predstavljala negdashnji jugoslavenski srednji sloj drushtva i ”Tempo” pod mishicama. Taj srednji sloj je nosio veste ”na ve” s koshuljom i kravatom, balonere i slamnate sheshire, vonjao je na jeftine kolonjske vodurine i imao besprijekorno pocheshljanu sijedu kosu sa solufima pod crtu. C'elavica na sredini se, naravski, nije vidjela. Ostarjeli za odlaske na loptachke zabave slushali bi te jednolichne nogometne driblinge na jeftinim shumec'im tranzistorima. Oni su bili neka vrsta druge linije, pozadinska fronta, zaduzheni za nogometne nezainteresiranike da upozore na vazhnost trenutka. Od njihovih zajapurenih tranzistora nisi mogao slushati nishta drugo, nikakve druge stanice nije bilo.
Ovaj dobrodrzhec'i stalezh bili su uglavnom penzionirani policijski inspektori, doushnici i prosvjetni radnici shto su se starali da se mi buduc'i momchic'i ne bi sluchajno poistovjec'ivali s Jaggerom i Jimom Morrisonom, vec' sa tekovinama revolucije i Boshkom pl. Buhom koji nije imao srec'u dozhivjeti svu raskosh jugo-nogometa.
Neizvjesnost zgoditaka u zadnjim trenucima i golova iz kornera sporadichno je prekidana ritualima navijachkih skupina, onih na nogometnim tribinama. Te su skupine bile na prvoj liniji obrane sportske chasti i demonstrirale su drzhavotvorno jedinstvo. Obec'ano na pionirskim i vojnim zakletvama moralo se negdje javno deklamirati. Je li bilo boljeg ambijenta od uzharene pepeljare stadiona? Kakvi.
Jedan od najpoznatijih kolektivnih performansa toga tipa zbio se na splitskom Poljudu u maju 1980. Dva najtrofejnija jugoslavenska kluba Hajduk (”splitski bili”) i Crvena zvezda (”crveno-beli”) i utakmica u tri. Ma molim vas, kad su se derbiji igrali u tri? Neshto se slutilo. Smrt omiljenog vodje, ”nasheg najvec'eg sina”. Kao po dogovoru: poziv iz Ljubljane, gasi se muzika u kafic'ima, prekida se utakmica, zapravo prekidaju se sve utakmice istochno od Italije. ”Radni ljudi i gradjani”, ”nashi narodi i narodnosti” strpljivo vade unaprijed pripremljene maramice i pochinje orkestrirano jecanje. Dlanovima na ochima ili efektnim brisanjem nosa na ”poljudskoj ljepotici” u sluchaju da kamerman pravodobno ”naidje” mogao se bez puno muke kupiti bolji status u drushtvu, postati shef il’ direktor, lakshe polozhiti ispit (”Vi ste kolega onaj shto je plakao, znam, vidio sam vas na televiziji”.). U zanosu, ravnom onom u partizanskih tifusara Veljka Bulajic'a, plachni hropac prolamao se Poljudom. Ljudi u rezhijskim kolima se josh nisu ni snashli, a sa sjevera gudi: ”Druzhe Tito mi ti se…”
Jesu li ga zaista voljeli? Teshko je rec'i. Bio im je jedini ponudjen.
Kad sljedec'i put umre ”nash najvec'i sin”, nec'e to vishe biti isti, vec' razni sinovi, samo c'e plakachi ostati isti, a suze c'e se (pravilno) raspodijeliti medju ”bratskim narodima”.
U vremenu izmedju ”sinova” umrijet c'e mnogi nevini ljudi, ali njih nec'e zhaliti nitko. Umirat c'e hrpimice zato c'e njihove smrti biti okrugao broj, a to vec' nikog ni na shto ne obavezuje. Drugi c'e prezhivjeli jedan krvav rat, ne zato shto su to zasluzhili i shto zhivjeti treba, vec' shto su imali puku srec'u. Za sve je bila pripremana omcha!
No zbivanja nec'e tec'i tako brzo. Gorostasni Chamaeleonidae polako je puzao u novi politichki ciklus i cirkus lagano mijenjajuc'i boju.
Tko je pazhljivo promatrao nogometna gledalishta i tamoshnji razulareni puk u svojoj polaganoj evoluciji, mogao je barem donekle naslutiti prolivanje krvi.
Taj drushtveni lakmus potrebno je uvijek i u svim okolnostima promatrati. On c'e uzornu promatrachu na vrijeme otkriti kamo drushtvo i drzhava mogu ic'i, a to je korisno u zhivotu i vazhno za ovaj tekst. Publika nikad ne osmishljava stanje na pozornici, time se bave redatelji, ali u svakoj predstavi sudjeluje makar samo prisutnoshc'u i prihvac'anjem. U krajnjem ishodu ona c'e dobiti svoju ulogu kada c'e prestati biti samo puki promatrach. Malom chovjeku sudjelovanje u velikim drushtvenim, drzhavotvornim predstavama nikad teshko ne pada. Osim zhivota ne mozhe nishta izgubiti. Irgeti su u nas uvijek dobro plac'ani. Isplati se barem pokushati.
|