|
Naime, na tribinama je sjedila masa u zanosu i nešto zapjenjeno izvikivala. Ne znam točno što, ali znam da se malo toga odnosilo na samu utakmicu. Početkom devedesetih ta je masa postala histeričnija i agresivnija. Vodila ju je neka nevidljiva ruka. Sve više sam uviđao da će se njezina sluđena pjesma početi razlijevati trgovima i ulicama i da će čovjek pred njom morati ustuknuti.
Kako je u njenoj naravi bilo mijenjanje boja s obzirom na to igra li omiljeni tim doma ili u gostima, sličila je ogromnom kameleonu koji gmiže i ruši sve pred sobom.
Razvio sam svoju vlastitu teoriju: u nogometu je periferija zbivanja važnija od središta. Ta će periferija mase trajno zagorčati život pojedinca-čovjeka, a da ga ni ne upita zanima li ga sva ta isprazna utakmica s tribina. Krv u žilama se ledila.
* * *
A kako je sve počelo? Nogomet se pojavio sredinom 19. stoljeća u Engleskoj kao način zabave loptom među školskom djecom. Kasnije ga je prihvatio proleterijat koji ga, uvjetno rečeno, profesionalizira i standardizira njegova pravila. Nastao je u doba kraljice Viktorije (1837.-1901.), vladarice najvećeg ondašnjeg carstva, britanskog kolonijalnog imperija. To je doba ogromne industrijalizacije, rasta tvornica, velikih gospodarskih kriza i izrabljivanja radništva zbog zarade. Osiromašeno je radništvo u nogometu vidjelo najjeftiniji način razonode, nešto za sebe. Dakle, bio je u vlasništvu najsiromašnijeg i daleko najbrojnijeg staleža koji ga je proširio Europom kao svoju ”najvažniju sporednu stvar na svijetu”. Međutim, u dvadesetom stoljeću bogati industrijalci će ga preuzeti, u njemu će zbog rapidne popularnosti vidjeti veliku mogućnost profita. Gradit će stadione i ubirati dobit od prodaje ulaznica. Tako je nogomet dospio u ruke moćnih za račun malih.
Predivna vještina driblanja i svakovrsnih akrobacija loptom je prvo što je privuklo brojne gledatelje na nogometne stadione. Međutim, ta predinamična igra uzrokovala je buru krvi na terenu što je nužno izazivalo nasilje. Nasilje veoma brzo srasta uz nogomet. Sukobi su stari koliko i ovaj sport i u početku su vezani za svađe oko pravila. Vremenom se to nasilje prenosilo na tribine, a s formiranjem prvih navijačkih skupina tamo se premješta težište spektakla. Današnje navijačke skupine više ne dolaze u gledališta zbog ljepote utakmice, već prave vlastitu predstavu potpuno odvojenu od zbivanja na terenu.
Nogomet je na južnoslavenskim prostorima star nekih stotinjak godina. U ex državi bio je opsesija i pratili su ga svi: stari i mladi, sposobni i invalidi, vojnici i rezervne starješine, žene, poštene i kurve, djevojke i trudnice. Bio je neka vrsta inicijacije i mladenački dokaz muškosti. On je, kao i ostale sportske manifestacije, bio svojevrsna metafora zajedništva, domaća inačica olimpijade, čuvar jugoslavenske ”Grčke” i glavno sredstvo identifikacije odraslih, poput tetovaže ”JNA sa sirenom” na oznojenim muškim mišicama. A nama tada balavim pionirima ostao je samo u maglovitim asocijacijama.
Taj nogomet i nije bio loš. Juga bi gotovo uvijek dogurala do kakve četvrtine finala kada bi uz nešto sportske nesreće izgubila na penale. Zato je prva moja nogometna asocijacija bila vezana za plejadu vrhunskih nogometaša i sportskih djelatnika koji se danas simultano motaju po dubokim kraterima svijesti: Zoran i Zlatko Vujović, Blaž Slišković, Safet Sušić, Miloš Šestić, Dragan Stojković Piksi, Dževad Prekazi, Ivica Osim, Mehmed Baždarević, Semir Tuce te hrapavi glas Miljana Miljanića koji je proslavio srpsku imitatoricu Biljanu Ristić zatim bezbroj smiješnih tv komentatora Dragan Nikitović, Mladen Delić, Marko Marković i njegovi džemperi te erektivni glas Milojka Pantića pa hrpa jednoličnih sportskih emisija ”Sportska subota”, ”Sportska srijeda”, ”Sportski pregled” i, najzad, ”Indirekt” gdje su se u rubrici ”Kutak za sporni trenutak” u ”slow motionu” ponavljale sve jučerašnje utakmice da se nacija uvjeri da nije što propustila.
Druga moja asocijacija je vezana uz nogometne navijače, konzumente nogometa, i njihove rekvizite. Mali tranzistori na ušima sredovječne stareži koja je predstavljala negdašnji jugoslavenski srednji sloj društva i ”Tempo” pod mišicama. Taj srednji sloj je nosio veste ”na ve” s košuljom i kravatom, balonere i slamnate šešire, vonjao je na jeftine kolonjske vodurine i imao besprijekorno počešljanu sijedu kosu sa solufima pod crtu. Ćelavica na sredini se, naravski, nije vidjela. Ostarjeli za odlaske na loptačke zabave slušali bi te jednolične nogometne driblinge na jeftinim šumećim tranzistorima. Oni su bili neka vrsta druge linije, pozadinska fronta, zaduženi za nogometne nezainteresiranike da upozore na važnost trenutka. Od njihovih zajapurenih tranzistora nisi mogao slušati ništa drugo, nikakve druge stanice nije bilo.
Ovaj dobrodržeći stalež bili su uglavnom penzionirani policijski inspektori, doušnici i prosvjetni radnici što su se starali da se mi budući momčići ne bi slučajno poistovjećivali s Jaggerom i Jimom Morrisonom, već sa tekovinama revolucije i Boškom pl. Buhom koji nije imao sreću doživjeti svu raskoš jugo-nogometa.
Neizvjesnost zgoditaka u zadnjim trenucima i golova iz kornera sporadično je prekidana ritualima navijačkih skupina, onih na nogometnim tribinama. Te su skupine bile na prvoj liniji obrane sportske časti i demonstrirale su državotvorno jedinstvo. Obećano na pionirskim i vojnim zakletvama moralo se negdje javno deklamirati. Je li bilo boljeg ambijenta od užarene pepeljare stadiona? Kakvi.
Jedan od najpoznatijih kolektivnih performansa toga tipa zbio se na splitskom Poljudu u maju 1980. Dva najtrofejnija jugoslavenska kluba Hajduk (”splitski bili”) i Crvena zvezda (”crveno-beli”) i utakmica u tri. Ma molim vas, kad su se derbiji igrali u tri? Nešto se slutilo. Smrt omiljenog vođe, ”našeg najvećeg sina”. Kao po dogovoru: poziv iz Ljubljane, gasi se muzika u kafićima, prekida se utakmica, zapravo prekidaju se sve utakmice istočno od Italije. ”Radni ljudi i građani”, ”naši narodi i narodnosti” strpljivo vade unaprijed pripremljene maramice i počinje orkestrirano jecanje. Dlanovima na očima ili efektnim brisanjem nosa na ”poljudskoj ljepotici” u slučaju da kamerman pravodobno ”naiđe” mogao se bez puno muke kupiti bolji status u društvu, postati šef il’ direktor, lakše položiti ispit (”Vi ste kolega onaj što je plakao, znam, vidio sam vas na televiziji”.). U zanosu, ravnom onom u partizanskih tifusara Veljka Bulajića, plačni hropac prolamao se Poljudom. Ljudi u režijskim kolima se još nisu ni snašli, a sa sjevera gudi: ”Druže Tito mi ti se…”
Jesu li ga zaista voljeli? Teško je reći. Bio im je jedini ponuđen.
Kad sljedeći put umre ”naš najveći sin”, neće to više biti isti, već razni sinovi, samo će plakači ostati isti, a suze će se (pravilno) raspodijeliti među ”bratskim narodima”.
U vremenu između ”sinova” umrijet će mnogi nevini ljudi, ali njih neće žaliti nitko. Umirat će hrpimice zato će njihove smrti biti okrugao broj, a to već nikog ni na što ne obavezuje. Drugi će preživjeli jedan krvav rat, ne zato što su to zaslužili i što živjeti treba, već što su imali puku sreću. Za sve je bila pripremana omča!
No zbivanja neće teći tako brzo. Gorostasni Chamaeleonidae polako je puzao u novi politički ciklus i cirkus lagano mijenjajući boju.
Tko je pažljivo promatrao nogometna gledališta i tamošnji razulareni puk u svojoj polaganoj evoluciji, mogao je barem donekle naslutiti prolivanje krvi.
Taj društveni lakmus potrebno je uvijek i u svim okolnostima promatrati. On će uzornu promatraču na vrijeme otkriti kamo društvo i država mogu ići, a to je korisno u životu i važno za ovaj tekst. Publika nikad ne osmišljava stanje na pozornici, time se bave redatelji, ali u svakoj predstavi sudjeluje makar samo prisutnošću i prihvaćanjem. U krajnjem ishodu ona će dobiti svoju ulogu kada će prestati biti samo puki promatrač. Malom čovjeku sudjelovanje u velikim društvenim, državotvornim predstavama nikad teško ne pada. Osim života ne može ništa izgubiti. Irgeti su u nas uvijek dobro plaćani. Isplati se barem pokušati.
|