|
 Godine prolaze, a ja nikako da se snadjem. Privid je, naime, i velika varka, da je to lako. Ali, kako? Jest da sam mu znao svaki damar. Ljudski sam ga poshtovao iako mu sve nisam, bash, do kraja priznavao. On je to i shvac'ao i razumijevao.
Mnogi misle da taj ogromni kvantum raznolikih potvrda, slika i podataka, tu pretrpanost vlastite dushe i pojmovnog sistema o nechemu, ili nekome, treba samo istresti iz sebe i … mirna Bosna. I sam chovjek, taj odredjeni chovjek, taj konkretni ja, u prvi mah misli da je sve, odista, tako, da c'e se na lak nachin brzo rasteretiti i svoju obavezu, kao prijatelj i pisac, na taj nachin valjano uraditi.
I, naravno, prevari se. Deshava se neshto shto chovjek mora i da prizna i da shvati. U tom traganju za drugim, pochinje da otkriva i svoje vlastito bic'e, svoje unutarnje kodove i neuhvatljivo podsvjesno gomilanje spektralno iznijansiranih spoznaja kojih, faktichki, i nije bio svjestan u prethodnom otaljavanju surovih i kompleksnih zhivotnih tokova.
Pochinje da dogadja i svojevrsni mirakel. Chudno i neochekivano chudo!
Kad sam saznao da Profesor nije vishe medju zhivima, da je otishao u trajnu tishinu, moje reagovanje pretvorilo se u veliki unutarnji jauk koji traje dok i sam trajem. Odjednom sam pocheo da shvac'am ko, u stvari, jest Esad Eso Kreso, ta ljudina od chovjeka i muzichki monument. I zbog chega sam ga cijenio, s njim se susretao, dane troshio, kojekakve, pa i prevruc'e razgovore vodio, drugovao i ljutu grozhdjastu tekuc'inu unishtavao.
Bilo je to, naravno, njegovo umjetnichko stvaralashtvo, ali i neshto vishe – njegova neizmjerljiva principijelnost koja je prerasla u svojevrsni imidzh. Isti prema svemu i svakome: u uzvishenosti i padu, hvalospjevu i kudjenju, u naletu bijesa i blagom nadahnuc'u, prema titularu i nepismenom, vjerniku i ateisti, chistachu i akademiku, prema onima koji su ga hvalili i onima shto su ga kudili, koji nisu shvac'ali njegovu britku, na specifichan i lapidarno kazanu misao, isklesanu oshtrinom navaljanog zhivotnog iskustva, ponesenog s obala hirovite Neretve i donesenog do skuta mirnije Bosne, u grad ispod stare Tvrdjave, gdje naraste i osta, ali ne do kraja. Grad na tri rijeke posta i njegova konachna bol.
Sve vishe se uvjeravam ”da nema vec'eg bola nego sjec'ati se srec'e u nesrec'i”, kako je, uostalom, govorio i veliki Dante. No, u chovjeku postoji i neshto vec'e od gole spoznaje, od zhelje da zaboravi, da srec'u stavi na marginu i uz to eliminishe sve radosne trenutke koje je prozhivio, kao ja s chovjekom kakav je bio Esad Kreso, kome je jednog aprilskog dana 99. ta sjeverna zemlja – Zemlja lala – Holandija, postala vjechni sarkofag.
Chovjeku ostaje da vrishti i da se sjec'a. Jer, dok se sjec'amo, mi, u stvari, i sami zhivimo.
Sjec'am se!
Govorio si: ”Sve je ton. Cijeli zhivot je jedan ogromni ton. Jedan zvuk. I sve je, u stvari, odzvuchje! A ono je u kontrapunktu!”
Sjec'am se!
Govorio si, a svaka rijech ti je imala posebnu tezhinu. Kao giviht na kantaru, ali onom apotekarskom kad miligrami odredjuju sudbinu. Govorio si da je veliki Ajnshtajn bio ateista i ukleti antimilitarista i da je kao takav bio protiv svih vojski. Govorio si da je govorio ”da bi od svih vojnih formacija jedino zadrzhao – vojni orkestar.”
Dodajem: ”I ja bih, ali samo pod jednim uslovom da tim orkestrom diriguje dobojski Mostarac Esad Kreso i da sva vojna lica sviraju i pjevaju, a ne marshiraju i pucaju; da Dobojem i Mostarom, umjesto razornog i smrtonosnog cijuka raznih zolja, osa, maljutki, VeBeeRova, PAM-ova, PAT-ova, kashikara, tuna, orkana, shkorpiona, kalashnjikova, brauninga, heklera, rjechju – sijacha smrti, odjekuju raskoshni tonovi pjesme Domenika Modunja ’Volare’, ili zvuci nenadmashne melodije americhkih crnaca ’Tiger rag’ koje si sa svojim orkestrom tako chesto i uspjeshno izvodio.”
Sjec'am se!
Poslije koncerta djela jugoslovenskih kompozitora (Ivana Zajca, Borisa Papandopula, Brune Bjelinskog…) koji je u Mostaru odrzhan prije mnogo godina, a na kojem su Mostarski simfonichari izveli i Kresinu kompoziciju ”Orkestarska pricha”, ostalo je zapisano:
”Te vecheri Mostar je vjechnoshc'u zaogrnuo josh jednog svog umjetnika, tu kraj Starog mosta rodjenog, koji je sve do odlaska na muzichko shkolovanje, s Neretvom drugovao i s mirisnim beharima stasao. Dirnuti ljepotom Kresinog djela odjednom su se prepoznali preplanuli djechaci, skakachi s mostarskih mostova, trkachi za krpenjachom, ali i drugovi s tamburama iz ’Abrashevic'a’. U orkestru koji je izvodio ’Orkestarsku prichu’ treptala su srca Mahe klarinetiste, Muamera sa pikolom, Jovana s oboom, a cijela sala zhivjela je dushom umjetnika koji je svoje snove snatrio u Doboju i filigranskim strpljenjem slagao u zvuke koji su te vecheri osvojili sva mostarska srca.”
Dug i topao aplauz bili su te vecheri logichan slijed bogatog i rijetkog muzichkog stvaraoca koji je u tishini Doboja vajao svoje kompozicije potvrdjujuc'i nepresushno bogatstvo i osebujnost umjetnichkog stvaranja. U svijet autora jugoslovenske ozbiljne muzike koraknuo je Kreso i te mostarske vecheri otvarajuc'i teshka vrata umjetnika rezervisana samo za najbolje. Mozhda je bilo sudjeno da djechak iz Tikvinog sokaka, sa Ograde, tu u gradu, u kome je prohodao i nauchio ”noriti”, zapliva vodama svojih snova, ljubavi i opredjeljenja.
Sjec'anje i tuga za izgubljenim prijateljem, s kojim se zhivot, ali i njegova velika nepravda, kobno poigrao ”kad mu vrijeme nije”, u naponu stvaralachke zrelosti, pokushao sam da iskazhem u svom novom romanu ”Nema vishe, fajront”, koji sam, upravo, posvetio Esadu Esi Kresi – virtuozu formiranog zvuka, ali i neprimjerenog ljudskog principa.
Ferid Chehic',
Upsala, Shvedska
|