|
Rekao bih da je ova stihozbrika (od ukupno 69 pjesama) izvanredan mozaik, izbor poezije iz chetiri Cocine ranije objavljene knjige, kome je pridodato josh nekoliko najnovijih pjesama. Ovo je mozaik, ali i c'ilim onaj bosanski (pjesnichki i misaoni) izatkan i satkan od mnoshtva boja i snovidjenja, metafora i poruka, c'ilim koga smo i sami imali i nikada ga nismo stavljali na pod (kao prostirku), nego kao neshto najvrjednije shto bi se u dushi rodilo i nosilo, i chuvalo i sachuvalo u sebi, u sehari, tamo gdje se na chuvanje odlazhu vrijednosti – i ”nakit” i misli o nakitu.
Izbor poezije Kemala Coce sachinio je njegov dugogodishnji prijatelj i sam knjizhevnik i slikar Husein Dervishevic', koji je u predgovoru, izmedju ostaloga zapisao da ova (dakle, Cocina) knjizhevnost trazhi ozbiljne chitache, ali ne one koji bi je objashnjavali nerazumljivim vokabularom i knjizhevnoteorijskim frazama kako se to obichno radi – Cocina poezija, veoma lichna, privatna, direktna, pisana bez oponashanja i upliva lektire, poezija josh nevidjena po osebujnosti na ovim prostorima, trazhi strpljive i dobronamjerne ljude od kalema, jer o Coci se treba pisati upravo tako da se vidi da pishe chovjek o chovjeku!
Nadalje, u predgovoru za ovaj izbor poezije, H. Dervishevic', zapisa da kada je u pitanju poezije Kemala Coce, kod njega se ne mozhe odvojiti Duhovno od Fizichkog, jer on (Coco) pishe kako zhivi i zhivi kako pishe. Cijeloga zhivota radio je kao novinar i smatrao da su njegove pjesme, tek pisma odnekuda, ili za negdje. Poslana, neposlana, prochitana ili ne, te pjesme su uistinu to u vec'oj mjeri, korespondencija sa svim i svachim, sa svjetovima i nesvjetovima, sa daljinama i vremenima. I to zhestoka pisma, nefrizirana, sirova pochesto, neumivena, buduc'i da Coco pjesme nikada nije doradjivao, nego ih nudio kao doslovne komade zhivota. Coco, uostalom, kako zapisa Dervishevic', nikada nije ni mario (neshto, puno) za formu, pa ni razne pjesnichke pravce, mode i trendove, te je, lichec'i iskljuchivo samome sebi, bez epigonskog podilazhenja stvorio jednu autentichnu knjizhevnost. Bio je uvijek ”nichiji pjesnik” kako i sam reche u jednoj od svojih ponajboljih pjesama. Upravo, evo te pjesme – ”Nichiji pjesnik”:
”Ni nash
ni njihov
ni svoj
ni pasji
ni zvjerski
nichiji
bash nichiji
Niko me ne zheli
ni moji
ni tvoji
ni njihovi
ni daljine
ni tudjine
ni zhivi
ni mrtvi
ni pijanci
ni propalice
ni bogati
ni rogati
niko
i nikada
Po svijetu lutam
izgubljen
medju svojima
medju tvojima
medju njihovim
medju nashim
medju zvijerima
medju psima
medju ljudima
medju neljudima
lutam
kao sjena
Kao stari panj
samujem
medju beskuc'nicima
medju sretnicima
medju nesretnicima
na zemlji
nichijoj
nichije
pjesme pjevam.”
I zaista, Coco je oduvijek pisao pjesme, poput pisama odnekud, iz Bosne, za Bosnu, javljao se jaucima dushe koji dodiruju i spajaju dva svijeta, dva vremena, ovostrano i onostrano, ili snovima u kojima se ponovo okupljaju oni koji su davno otishli van vremena. Sve se to Coci dogadja u poetskim snovidjenjima i besanim noc'ima. Sve je u gorchinu i sjetu umotano i u okvir pjesme uramljeno. I bola ima i on se stalno u novim i nasluc'enim naznakama javlja i pokazuje.
Kao i ranije i ova knjiga poezije Kemala Coce, ilustrovana je izvanrednim likovnim prilozima arhitekte i likovnog umjetnika Omera Berbera. Zaista te ilustracije i ovu poezije chine josh subjektivnijom, jachom i razgovjetnijom. Mishljenja sam takodjer, da je krajnje vrijeme da se napravi (i napishe) kvalitetan, sadrzhajan i mjerodavan tekst (studije) o knjizhevnom opusu K. Coce, kako bi mu se odredilo (vec' jednom) knjizhevna pozicija, mjesto u sadashnjoj bh. knjizhevnosti.
Zashto da i dalje bude ”nichiji pjesnik” – kada je nash, oduvijek nash, bolji i kvalitetniji od mnogih koji se u knjizhevnosti, shta drugo rec'i, nego u bh. knjizhevnosti – muvaju, i uzaludno guraju!
|