|
Pishuc'i o Dushanu Kostic'u, povodom desetogodishnjice njegove smrti, dvoumio sam se kako to da uchinim. Da li da dam ukupan portret ovog pisca koji se potvrdio u vishe zhanrova – poeziji, prozi za mlade i putopisu ili da se kritichki osvrnem na ono shto je ostalo iza njegovog zhivota: pjesnichkoj zaostavshtini objedinjenoj u zbirci ”Kako c'e se ovo zvati”, koja je objavljena ubrzo poslije autorove smrti. Odluchio sam da pazhnju usredsredim na navedenu zbirku, uvjeren da je ona neka vrsta rekapitulacije ili bolje rec'i lichne nevjerice u drushtvena deshavanja i njene nepojamne strmine i ponorja.
Kako je poeta bio blage i melanholichne dushe, nije mogao da razmine ovu ciklichno nastalu pojavu koja je ravna udesu. A udes, sami znamo, prirasta za pjesnikov duh jache od svake druge postulacije. Zhivot je sam po sebi udesnost, a ideali pilule da se ona ublazhi, ili odagna, ako se mozhe. Dante je primjer da ni bozhja mistrija ne mozhe da poravna neravnine zhivota. Bic'e je premrezheno strahom i patnjom. Ono je oduvijek zatocheno presjekom tragichnih linija. Stvaraoci ih samo pomjeraju iz lezhishta, ne bi li time osvojili privid nekog srec'nijeg ishodishta i to utkali u vokacijski akord. Filozofi estetichar Sreten Maric' istiche da chovjek svojim nespokojstvom plac'a svoju slobodu i svoju misao. Nespokojstvo najvishe isklijava u samoc'i, iako mnogi misle da se njome ukida vrlina opshtenja. Od iskona je chovjeku data samoc'a. Pisac je saopshtava putem rijechi koje su njen smisleni organ. Mozhe se i drukchije tumachiti fenomen samoc'e. Oni koje je mistika uzela pod svoje, smatraju da ekstaza ne trpi rijechi. Ona se obogac'uje c'utanjem. Egzistencijalistichka filozofija dobrim dijelom je okrenuta fenomenima c'utanja i samoc'e, drzhec'i se gledishta da je zhivot neiskaziv. Pa i takvo stanje trazhi oslonce u rijechi. Drzhim do gledishta da nema misli bez rijechi.
|
Dragan Coha – sa izlozhbe u galeriji ”Svetozar C'orovic'”,
Mostar, marta 2007.
|
|
Kostic'eva samoc'a, u koju je izgnan okrutnoshc'u zbilje, oplodile su rijechi lirske tonalnosti. Samoc'a je vid odbrane od zhivotne otudjenosti, koja bi da potre snove i dushu. Kazhimo da pjesnikovo nespokojstvo nije romanticharskog tipa. Ono detektuje prekor kao modernu lirsku supstanciju. Nenametljivo u maniru autentichnog iskaza. Pjesnik dobro zna da njegov iskaz tvori nijansa. I zbilja, ova zbirka sva je u znaku dozhivljajnog spontaniteta i nijansirane slikovnosti. Nimalo joj ne smeta shto je obuzeta pesimizmom. Helderlin u Hiperionu istiche da duh chovjeka spasava od ochajanja. Stvaraochev duh u pesimizmu osjec'a i izvjesno sladostrashc'e. Ono se mozhe potvrditi i kao vitalitet zhivota. Sofokle je bio pesimista, ali nije se odricao slasti zhivota ni u dubokoj starosti.
Jedna slika u prirodi, odsjaj sunca u kruni cvijeta, znalo je Kostic'a da preporodi. Da mu udahne charoliju uzbudljivog trenutka iz prirode. Morsko priobalje, sa draperijama zelenila, brzo naseli dushu. Njome se odagna prizor crne slutnje. Shta je zhivot nego smjena kontrastnih slika – tamnih i provedrenih. Kostic' je bio u dosluhu sa jednima i drugima. Pa ipak, tamnina je preovladjujuc'a. Vishe je razloga za to. Apostrofiramo najvazhniji: tamnina preferira dubini kao iskonskoj datosti.
Kritichari koji su pisali o Kostic'evoj poeziji isticali su njen sjetni ton. Chak i u pjesmama o ljubavi sjeta se javlja kao refleks pjesnikove prirode. Medjutim, u ovoj zbirci sjeta dobija svojstvo koje emanira glasnom kriku. I njega je vizija posvojila kao dozhivljajni redukt. Prosto ga ishchupala iz vlastite nutrine i podarila nam ga u lirski destilisanom obliku. Dala mu svojstvo pamtljivog opchina.
Kako se zhivot odigrava uporedo sa djelom, objedinjuje ih vizija, dajuc'i im semantichki obol. Pri tome se ne razminjuje ni frustracija ni revolt. Autor ih je fermentirao punoc'om lirskog izliva. To je teshko postic'i u pjesmama kritichkog usmjerenja. Markirane pojave sadrzhe vid kobne spoznaje i emotivne prevlasti, modelovanih po sistemu gradacijskih skala. Druga naglashenija od prve, trec'a od druge. To sve govori o osobenoj lucidnosti njihovog tvoritelja. Bogatstvo intuicije diktira tu uslovnost. Ona je klijajuc'e naravi kad su u pitanju chulne i njoj slichne indikacije. Chesto imaju i odjeke vapaja. Bez izgleda na primir i spas. Njih su satvorile demonske sile. Prepoznajemo ih u vishe oblichja.
Da to blizhe pojasnimo. U osnovi je pjesnikove tezhnje da identifikujuc'i lichni svijet, identifikuje i opshtu stvarnost. Na taj nachin ostvaruje se njihovo medjusobno ogledanje i potreba da se naglasi katarzichno svojstvo zhivota, poshto ono, u difuznosti svojih mijena, najdublje proniche tamo gdje se susrec'u bic'e i svijet.
Kostic'eva poezija oduvijek je bila u znaku toga susreta. Nec'u rec'i da je uvijek bila u fazi pune zrelosti, ali se upuc'ivala ka njoj, narochito u onim zbirkama koje su bile rezignacijski intonirane. Kao posljednji luk njenog visokog dometa i zrelosti je navedena zbirka. Ona je svoj lirski sklop i energetske naboje upravo usmjerila ka katarzichnom polu, gdje se putem uobrazilje kobichno stanje uzima kao dominantni predlozhak. Nezadovoljstvo i patnja dejstvovali su po diktatu unutrashnjeg naboja, prirodno uslovljavajuc'i takav gest. Kostic' je svoju poetsku ispovijest modelovao u rezignacijskom kljuchu: Bivshi sanjari / pod skeletom neispunjenih snova.
Oni kod kojih se snovi hirovito rascvjetavaju, a Kostic' je bio jedan od takvih, misle da njihova jarka boja i opojan miris vjechito traju. Iznenade se kad od cvijeta ostane samo suva stabljika. Ne govore li navedeni stihovi da se slichno deshava i sa idealima. Nekad toplo prigrljeni, suvomrazica stvarnosti skvrchila im je listove, unishtila miris. Dushan Kostic' u ovoj zbirci (i ne samo u ovoj), pjeva o metamorfozama kroz koje su proshli ogranci njegovih snova.
|
Dragan Coha – sa izlozhbe u galeriji ”Svetozar C'orovic'”,
Mostar, marta 2007.
|
|
Buduc'nost se obichno zamishlja u obrisima provedrenja, a u zbirci ”Kako c'e se ovo zvati” naznachena je kao vrijeme nesrec'e. Tada nestaje onaj nasushni zahtjev da se zhivi u saglasju sa sobom i prirodom. Poeta to iskazuje u sjaju punog subjekta. Zapazhamo da tek kad se razudi kopno stvaraochevog bic'a, mozhe se rachunati na evokaciju dubljih dozhivljajnih svjetova. Kostic' je bio izdashan u njihovom pletu, dajuc'i vokaciji dejstvene ekvivalente. Ta dejstvenost je posebno prepoznatljiva u sferi osjec'anja. Poznato je da osjec'anje oduvijek tezhi da postane svijet. Dakle, jedan slozheni znachenjski proces, koji se, posredstvom imaginacije, krec'e ka onome shto je unutra. Odatle se dozhivljajna gama shiri ka spoljnjem miljeu, hvatajuc'i kopchu sa neizbrisivim izdancima fore i drugih spasonosnih fenomena u prirodi: vjetra, kishe, sunchevih prosjaja, mjesechine.
Kostic' je poznat po tome shto je uspjeshno vrshio spajanje bic'a i prirode. To je uradio i u ovoj zbirci, koja je u sebi ukorjenila i blagu lirsku polemichnost, osjetivshi se, na kraju puta, u mnogo chemu izdan. Rezignacija koja je na mek nachin talasala osjec'ajne fluide, preobrazila se u gorku ispovjednost, nabijenu barutom ochaja: Rijeka nashe vedrine i spokoja i snova / zachas se pretvori u protok najmrachniji. / Kao da nikad nismo zhivovali.
Izrekao bih misao da je ideal vrsta unutrashnje vatre. Da brzo gori, da bi se, kad joj ponestanu iskre, podala samoc'i pepela. Ova mijena koja je preshla iz stanja zhivosti u stanje mirovanja predstavljala je veliki izazov za pjesnika. Okrenula ga ka patnji, koja je istinski izvor nadahnuc'a. S patnjom se sudbinskije promishlja. Vazhno je kako se poeta osjec'a. Ruso je izrichit u tvrdnji da je svjesnost toga china medikamentna. On kazhe: Chovjek koji je najvishe prozhivio je onaj ko je najvishe osjetio zhivot. Ja bih pjesnika Kostic'a svrstao medju zagovornike ove Rusoove maksime. Nije li to ujedno i nachin da se iz tkiva tako shvac'enog zhivota izvuku supstancijalne stvari, a poezija upravo hrli tamo gdje je zavichaj prave vizije. U patnji. U samozazhizhanju.
Kostic' je bio obuzet naznachenim fenomenima. Ta obuzetnost ga nije nikad napushtala. To je mozhda uznijelo njegovu poeziju do zavidnih tvorachkih vrhova. Patnjom se nije poshtapao kao pomoc'nim rekvizitom, shto je uobichajeno kod mnogih stvaralaca. Patnja je njemu urodjena. Iz nje je crpio i strast i uzbudjenje.
Nec'emo pogrijeshiti ako kazhemo da Kostic'eva poezija lebdi na krilima mashte, da je duboko lirski obojena i nadahnuta. S tezhnjom da iskazhe sublimni paroksizam kao neku vrstu tvorachke premoc'i. Taj paroksizam je marljivo brushen. Chak i prekor ili aluzija u ovoj zbirci dobijaju karakter blage opomene: Morac'e opet / vedro progovoriti livada.
Zbirka ”Kako c'e se ovo zvati” nastala je kada je pjesnik bio svjestan bioloshkog kraja. Pa ipak, u njoj nema izrazitih tragova uspanichenosti. Kostic' se u njoj koncentrisao na one tematske krugove koje je do tada drzhao u zoni stvaralachkog interesa: prolaznost, smrt, pejzazh, ljubav. U ovoj zbirci dao im je vizuelniju prozrachnost i slozheniju strukturalnu osobenost. Dozhivljaj se iskazuje u stresnoj poziciji. Poeta je varira u vishe tipova i slojeva, nemalo pogodjen nashom sveukupnom sudbinom, koja je poprimila oblike apokaliptichke zebnje. Rekao bih da je poeta vjeshto opredmetio njenu dubinsku osnovu.
Iskazujuc'i svoju misao u magnovenim valerima, Kostic' je prepushta nekoj vrsti istorijske provjere. Vjeruje da proshla istorija svojim moralnim uzdigom natkriljuje vrijeme smutne danashnjice. Ali kako godine teku, rezignacija postaje izrazitija. Ona odvlachi pjesnika u samoc'u. Ona treba da bude oslonac za lichno pribiranje i mir. Pribir je nemoc'an pred naletom opshte porochnosti, pa nas Kostic' podsjec'a na usamljeni oblak u nebu: Ne mogu ni sam da vjerujem, / da vjerujem kako sam najednom toliko sam, / ne mogu da povjerujem ni shta sam ni ko sam.
Stihove ovakvog znachenja mozhe da ispishe samo onaj ko je porazhen. Taj poraz poeta ne krije. On mu je posluzhio kao podloga za njegovu sveobuhvatnu fiksaciju otudjenja i zla. Portretishuc'i ih, Kostic' se nije odrekao mladic'kih snova ni ljudskih nauma. U tome lezhi velichina Kostic'a kao pjesnika. Zachudo, shto je bio stariji, njegov duh je bio zhivlji i fluidniji.
Veoma je snazhna svijest o onome shto jeste. On to jeste vizionira na pravi nachin. Sa mnogolikom protochnoshc'u ideja i misli. I sa jezikom koji te ideje i misli opredmec'uje kao znachenjske supstrate. Onaj ko to ostvari, omoguc'en mu je put do bic'a. Do njegovih unutrashnjih ponora. Kostic'u je bic'e utochishte. Sushtina i oblik pjeva!
|
Dragan Coha – sa izlozhbe u galeriji ”Svetozar C'orovic'”,
Mostar, marta 2007.
|
|
Kostic' preko pojava i predmeta dolazi do sushtine kazanog. Duh koji opazha, prije ih prepozna i artikulishe. U susretu sa njima, bilo da je to more, vrt ili kutak sobe, poeta putem kontemplativnog izliva kolorishe njihove unutrashnje odsjaje. Njihova slika je, u stvari, slika dushe, buduc'i da se jedno u drugom ogledaju. To ogledanje predstavlja samu sushtinu pjevanja.
Svaku stvar koju zapazhamo u prirodi ili bilo gdje drugo, posebno osjec'amo. Ta posebnost refleksirana je unutarnjim svijetom i razumljivo je shto pjesnik za probudjeno osjec'anje vezhe svoju misao. Ona je njegov produkt ili kako to esejisti obichno kazhu – odredjenje. Pod odredjenjem podrazumijevamo dejstvo nutrenih impulsa, koji nijesu nishta drugo do poistovjec'enje objekta i subjekta. Kostic'ev subjekt aktivizuje se ako su ga opsjele tamnine, buduc'i da onomatopeishu dublju stranu bic'a. Da li c'emo to nazvati nemirom ili nekom drugom osobinom, nije vazhno. Vazhno je da se iza toga radja pjesnichka slika ili ideja.
I kao shto se rodjenche krikom oglasi kad izidje iz utrobe majke, pjesnikova misao ima slichne postulacije radjanja. Morski talas u Kostic'evom stihu rada neku vrstu tjeshiteljskog nemira. Jer sve u prirodi ima visheznachno oglasje. Poeta se mishlju vezuje za ono shto sadrzhi znakove uzhitka i spoznaje. Kad je rijech o moru, molitveno su zasnovani. Zato su okrepljujuc'i po svojstvu eha.
Poetu opsijedaju kobne spoznaje. Takvim ih chine trenuci zbilje, okrutni po vrsti i pojavnosti. Otuda toliko vapajnog u tkanju poetskih raspolozhenja. Prosto stichemo utisak da ih je emotivni shok tu inkorporirao. Zato u nama zastiru dozhivljaj snazhne pamtljivosti.
U ovoj posthumno objavljenoj zbirci Kostic' u fenomen pamc'enja uvodi komparacijske skale. Onoga shto se odigralo i onoga shto se nasluc'uje. To je projicirano u tamnom tonalitetu. U vidu nekog prozhdrljivog chudovishta. Bez moc'i da vrati vedrinu svijetu. Ovu zbirku zapravo karakterishe udesnost pojedinca i drushtva u cjelini. Jedan posve rekvijemski mizanscen!
Mozhemo misliti shta hoc'emo, ali je jedno neporecivo: poeziju pishe nespokojstvo duha, razumije se ako je ono u vladavini dobrog stvaraoca. Kostic'evo nespokojstvo je uznijetog znachenja, inventivne refleksije i omamljivog melanholichnog bruja. Kao takvo se javlja i u ovoj testamentarnoj zbirci, koja je sazdana od zhivih slika i darezhnih uspomena.
Kostic' se mnogo oslanja na proshlost i uspomene. On zna da razgrne njihovo zapretano ognjishte i da proshlost preseli u ovo vrijeme. On to chini kada ga plima utisaka odvlachi izvoru davnih sjec'anja. Ratu, poratnom razdoblju. Tamo, u njihovom krugu, lako se probudi nekadashnja strast i uzvitlaju snovi. Kao da se radi o chasovniku koji biljezhi ono shto se osjec'a. I to se uporedjuje sa onim shto je sklopila sadashnja zbilja. Sklopila je mnogo mrachnog i neochekivanog, grabezhnog, oporog, satanskog. U tome smislu indikativna je pjesma Mrzovolja:
Po tebi ore svojom nevidljivom rakljom. / Odnekud potajno banu, i ne primjec'ujesh / koliko si drukchiji i koliko si sebi tudj.
Pominjemo i ljubavne pjesme iz ciklusa Palma u tvome vrtu, koja se po mnogo chemu naslanja na njegovu poeziju iz ”Tristije”. U njemu je iskazana topla njezhnost prema umrloj zheni. Njome je poeta htio da naznachi da vrijeme nikad ne prolazi ako je ispunjeno ljubavlju. Misao o ljubavi se javlja kao zrachak sunca koji proljepsha jutro. Sjec'anje na dragu zhenu ”proljepshalo” je Kostic'eve pozne godine. Njegovu samoc'u koja je, zahvaljujuc'i sjec'anju, postala duhom osmishljena.
Pohvalu za izlazak knjige ”Kako c'e se ovo zvati” u ovolikom obimu i ovako koncipiranu, treba izrec'i priredjivachu knjizhevniku Velizaru Boshkovic'u, koji je dugo bdio nad Kostic'evim stihovima, uspjevshi da ih, iz rukopisne nechitkosti, vjerno prenese u shtivo snazhne poetske moc'i i znachenja.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-06-27
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|