|
Pišući o Dušanu Kostiću, povodom desetogodišnjice njegove smrti, dvoumio sam se kako to da učinim. Da li da dam ukupan portret ovog pisca koji se potvrdio u više žanrova – poeziji, prozi za mlade i putopisu ili da se kritički osvrnem na ono što je ostalo iza njegovog života: pjesničkoj zaostavštini objedinjenoj u zbirci ”Kako će se ovo zvati”, koja je objavljena ubrzo poslije autorove smrti. Odlučio sam da pažnju usredsredim na navedenu zbirku, uvjeren da je ona neka vrsta rekapitulacije ili bolje reći lične nevjerice u društvena dešavanja i njene nepojamne strmine i ponorja.
Kako je poeta bio blage i melanholične duše, nije mogao da razmine ovu ciklično nastalu pojavu koja je ravna udesu. A udes, sami znamo, prirasta za pjesnikov duh jače od svake druge postulacije. Život je sam po sebi udesnost, a ideali pilule da se ona ublaži, ili odagna, ako se može. Dante je primjer da ni božja mistrija ne može da poravna neravnine života. Biće je premreženo strahom i patnjom. Ono je oduvijek zatočeno presjekom tragičnih linija. Stvaraoci ih samo pomjeraju iz ležišta, ne bi li time osvojili privid nekog srećnijeg ishodišta i to utkali u vokacijski akord. Filozofi estetičar Sreten Marić ističe da čovjek svojim nespokojstvom plaća svoju slobodu i svoju misao. Nespokojstvo najviše isklijava u samoći, iako mnogi misle da se njome ukida vrlina opštenja. Od iskona je čovjeku data samoća. Pisac je saopštava putem riječi koje su njen smisleni organ. Može se i drukčije tumačiti fenomen samoće. Oni koje je mistika uzela pod svoje, smatraju da ekstaza ne trpi riječi. Ona se obogaćuje ćutanjem. Egzistencijalistička filozofija dobrim dijelom je okrenuta fenomenima ćutanja i samoće, držeći se gledišta da je život neiskaziv. Pa i takvo stanje traži oslonce u riječi. Držim do gledišta da nema misli bez riječi.
|
Dragan Coha – sa izložbe u galeriji ”Svetozar Ćorović”,
Mostar, marta 2007.
|
|
Kostićeva samoća, u koju je izgnan okrutnošću zbilje, oplodile su riječi lirske tonalnosti. Samoća je vid odbrane od životne otuđenosti, koja bi da potre snove i dušu. Kažimo da pjesnikovo nespokojstvo nije romantičarskog tipa. Ono detektuje prekor kao modernu lirsku supstanciju. Nenametljivo u maniru autentičnog iskaza. Pjesnik dobro zna da njegov iskaz tvori nijansa. I zbilja, ova zbirka sva je u znaku doživljajnog spontaniteta i nijansirane slikovnosti. Nimalo joj ne smeta što je obuzeta pesimizmom. Helderlin u Hiperionu ističe da duh čovjeka spasava od očajanja. Stvaraočev duh u pesimizmu osjeća i izvjesno sladostrašće. Ono se može potvrditi i kao vitalitet života. Sofokle je bio pesimista, ali nije se odricao slasti života ni u dubokoj starosti.
Jedna slika u prirodi, odsjaj sunca u kruni cvijeta, znalo je Kostića da preporodi. Da mu udahne čaroliju uzbudljivog trenutka iz prirode. Morsko priobalje, sa draperijama zelenila, brzo naseli dušu. Njome se odagna prizor crne slutnje. Šta je život nego smjena kontrastnih slika – tamnih i provedrenih. Kostić je bio u dosluhu sa jednima i drugima. Pa ipak, tamnina je preovlađujuća. Više je razloga za to. Apostrofiramo najvažniji: tamnina preferira dubini kao iskonskoj datosti.
Kritičari koji su pisali o Kostićevoj poeziji isticali su njen sjetni ton. Čak i u pjesmama o ljubavi sjeta se javlja kao refleks pjesnikove prirode. Međutim, u ovoj zbirci sjeta dobija svojstvo koje emanira glasnom kriku. I njega je vizija posvojila kao doživljajni redukt. Prosto ga iščupala iz vlastite nutrine i podarila nam ga u lirski destilisanom obliku. Dala mu svojstvo pamtljivog opčina.
Kako se život odigrava uporedo sa djelom, objedinjuje ih vizija, dajući im semantički obol. Pri tome se ne razminjuje ni frustracija ni revolt. Autor ih je fermentirao punoćom lirskog izliva. To je teško postići u pjesmama kritičkog usmjerenja. Markirane pojave sadrže vid kobne spoznaje i emotivne prevlasti, modelovanih po sistemu gradacijskih skala. Druga naglašenija od prve, treća od druge. To sve govori o osobenoj lucidnosti njihovog tvoritelja. Bogatstvo intuicije diktira tu uslovnost. Ona je klijajuće naravi kad su u pitanju čulne i njoj slične indikacije. Često imaju i odjeke vapaja. Bez izgleda na primir i spas. Njih su satvorile demonske sile. Prepoznajemo ih u više obličja.
Da to bliže pojasnimo. U osnovi je pjesnikove težnje da identifikujući lični svijet, identifikuje i opštu stvarnost. Na taj način ostvaruje se njihovo međusobno ogledanje i potreba da se naglasi katarzično svojstvo života, pošto ono, u difuznosti svojih mijena, najdublje proniče tamo gdje se susreću biće i svijet.
Kostićeva poezija oduvijek je bila u znaku toga susreta. Neću reći da je uvijek bila u fazi pune zrelosti, ali se upućivala ka njoj, naročito u onim zbirkama koje su bile rezignacijski intonirane. Kao posljednji luk njenog visokog dometa i zrelosti je navedena zbirka. Ona je svoj lirski sklop i energetske naboje upravo usmjerila ka katarzičnom polu, gdje se putem uobrazilje kobično stanje uzima kao dominantni predložak. Nezadovoljstvo i patnja dejstvovali su po diktatu unutrašnjeg naboja, prirodno uslovljavajući takav gest. Kostić je svoju poetsku ispovijest modelovao u rezignacijskom ključu: Bivši sanjari / pod skeletom neispunjenih snova.
Oni kod kojih se snovi hirovito rascvjetavaju, a Kostić je bio jedan od takvih, misle da njihova jarka boja i opojan miris vječito traju. Iznenade se kad od cvijeta ostane samo suva stabljika. Ne govore li navedeni stihovi da se slično dešava i sa idealima. Nekad toplo prigrljeni, suvomrazica stvarnosti skvrčila im je listove, uništila miris. Dušan Kostić u ovoj zbirci (i ne samo u ovoj), pjeva o metamorfozama kroz koje su prošli ogranci njegovih snova.
|
Dragan Coha – sa izložbe u galeriji ”Svetozar Ćorović”,
Mostar, marta 2007.
|
|
Budućnost se obično zamišlja u obrisima provedrenja, a u zbirci ”Kako će se ovo zvati” naznačena je kao vrijeme nesreće. Tada nestaje onaj nasušni zahtjev da se živi u saglasju sa sobom i prirodom. Poeta to iskazuje u sjaju punog subjekta. Zapažamo da tek kad se razudi kopno stvaraočevog bića, može se računati na evokaciju dubljih doživljajnih svjetova. Kostić je bio izdašan u njihovom pletu, dajući vokaciji dejstvene ekvivalente. Ta dejstvenost je posebno prepoznatljiva u sferi osjećanja. Poznato je da osjećanje oduvijek teži da postane svijet. Dakle, jedan složeni značenjski proces, koji se, posredstvom imaginacije, kreće ka onome što je unutra. Odatle se doživljajna gama širi ka spoljnjem miljeu, hvatajući kopču sa neizbrisivim izdancima fore i drugih spasonosnih fenomena u prirodi: vjetra, kiše, sunčevih prosjaja, mjesečine.
Kostić je poznat po tome što je uspješno vršio spajanje bića i prirode. To je uradio i u ovoj zbirci, koja je u sebi ukorjenila i blagu lirsku polemičnost, osjetivši se, na kraju puta, u mnogo čemu izdan. Rezignacija koja je na mek način talasala osjećajne fluide, preobrazila se u gorku ispovjednost, nabijenu barutom očaja: Rijeka naše vedrine i spokoja i snova / začas se pretvori u protok najmračniji. / Kao da nikad nismo živovali.
Izrekao bih misao da je ideal vrsta unutrašnje vatre. Da brzo gori, da bi se, kad joj ponestanu iskre, podala samoći pepela. Ova mijena koja je prešla iz stanja živosti u stanje mirovanja predstavljala je veliki izazov za pjesnika. Okrenula ga ka patnji, koja je istinski izvor nadahnuća. S patnjom se sudbinskije promišlja. Važno je kako se poeta osjeća. Ruso je izričit u tvrdnji da je svjesnost toga čina medikamentna. On kaže: Čovjek koji je najviše proživio je onaj ko je najviše osjetio život. Ja bih pjesnika Kostića svrstao među zagovornike ove Rusoove maksime. Nije li to ujedno i način da se iz tkiva tako shvaćenog života izvuku supstancijalne stvari, a poezija upravo hrli tamo gdje je zavičaj prave vizije. U patnji. U samozažižanju.
Kostić je bio obuzet naznačenim fenomenima. Ta obuzetnost ga nije nikad napuštala. To je možda uznijelo njegovu poeziju do zavidnih tvoračkih vrhova. Patnjom se nije poštapao kao pomoćnim rekvizitom, što je uobičajeno kod mnogih stvaralaca. Patnja je njemu urođena. Iz nje je crpio i strast i uzbuđenje.
Nećemo pogriješiti ako kažemo da Kostićeva poezija lebdi na krilima mašte, da je duboko lirski obojena i nadahnuta. S težnjom da iskaže sublimni paroksizam kao neku vrstu tvoračke premoći. Taj paroksizam je marljivo brušen. Čak i prekor ili aluzija u ovoj zbirci dobijaju karakter blage opomene: Moraće opet / vedro progovoriti livada.
Zbirka ”Kako će se ovo zvati” nastala je kada je pjesnik bio svjestan biološkog kraja. Pa ipak, u njoj nema izrazitih tragova uspaničenosti. Kostić se u njoj koncentrisao na one tematske krugove koje je do tada držao u zoni stvaralačkog interesa: prolaznost, smrt, pejzaž, ljubav. U ovoj zbirci dao im je vizuelniju prozračnost i složeniju strukturalnu osobenost. Doživljaj se iskazuje u stresnoj poziciji. Poeta je varira u više tipova i slojeva, nemalo pogođen našom sveukupnom sudbinom, koja je poprimila oblike apokaliptičke zebnje. Rekao bih da je poeta vješto opredmetio njenu dubinsku osnovu.
Iskazujući svoju misao u magnovenim valerima, Kostić je prepušta nekoj vrsti istorijske provjere. Vjeruje da prošla istorija svojim moralnim uzdigom natkriljuje vrijeme smutne današnjice. Ali kako godine teku, rezignacija postaje izrazitija. Ona odvlači pjesnika u samoću. Ona treba da bude oslonac za lično pribiranje i mir. Pribir je nemoćan pred naletom opšte poročnosti, pa nas Kostić podsjeća na usamljeni oblak u nebu: Ne mogu ni sam da vjerujem, / da vjerujem kako sam najednom toliko sam, / ne mogu da povjerujem ni šta sam ni ko sam.
Stihove ovakvog značenja može da ispiše samo onaj ko je poražen. Taj poraz poeta ne krije. On mu je poslužio kao podloga za njegovu sveobuhvatnu fiksaciju otuđenja i zla. Portretišući ih, Kostić se nije odrekao mladićkih snova ni ljudskih nauma. U tome leži veličina Kostića kao pjesnika. Začudo, što je bio stariji, njegov duh je bio življi i fluidniji.
Veoma je snažna svijest o onome što jeste. On to jeste vizionira na pravi način. Sa mnogolikom protočnošću ideja i misli. I sa jezikom koji te ideje i misli opredmećuje kao značenjske supstrate. Onaj ko to ostvari, omogućen mu je put do bića. Do njegovih unutrašnjih ponora. Kostiću je biće utočište. Suština i oblik pjeva!
|
Dragan Coha – sa izložbe u galeriji ”Svetozar Ćorović”,
Mostar, marta 2007.
|
|
Kostić preko pojava i predmeta dolazi do suštine kazanog. Duh koji opaža, prije ih prepozna i artikuliše. U susretu sa njima, bilo da je to more, vrt ili kutak sobe, poeta putem kontemplativnog izliva koloriše njihove unutrašnje odsjaje. Njihova slika je, u stvari, slika duše, budući da se jedno u drugom ogledaju. To ogledanje predstavlja samu suštinu pjevanja.
Svaku stvar koju zapažamo u prirodi ili bilo gdje drugo, posebno osjećamo. Ta posebnost refleksirana je unutarnjim svijetom i razumljivo je što pjesnik za probuđeno osjećanje veže svoju misao. Ona je njegov produkt ili kako to esejisti obično kažu – određenje. Pod određenjem podrazumijevamo dejstvo nutrenih impulsa, koji nijesu ništa drugo do poistovjećenje objekta i subjekta. Kostićev subjekt aktivizuje se ako su ga opsjele tamnine, budući da onomatopeišu dublju stranu bića. Da li ćemo to nazvati nemirom ili nekom drugom osobinom, nije važno. Važno je da se iza toga rađa pjesnička slika ili ideja.
I kao što se rođenče krikom oglasi kad iziđe iz utrobe majke, pjesnikova misao ima slične postulacije rađanja. Morski talas u Kostićevom stihu rada neku vrstu tješiteljskog nemira. Jer sve u prirodi ima višeznačno oglasje. Poeta se mišlju vezuje za ono što sadrži znakove užitka i spoznaje. Kad je riječ o moru, molitveno su zasnovani. Zato su okrepljujući po svojstvu eha.
Poetu opsijedaju kobne spoznaje. Takvim ih čine trenuci zbilje, okrutni po vrsti i pojavnosti. Otuda toliko vapajnog u tkanju poetskih raspoloženja. Prosto stičemo utisak da ih je emotivni šok tu inkorporirao. Zato u nama zastiru doživljaj snažne pamtljivosti.
U ovoj posthumno objavljenoj zbirci Kostić u fenomen pamćenja uvodi komparacijske skale. Onoga što se odigralo i onoga što se naslućuje. To je projicirano u tamnom tonalitetu. U vidu nekog proždrljivog čudovišta. Bez moći da vrati vedrinu svijetu. Ovu zbirku zapravo karakteriše udesnost pojedinca i društva u cjelini. Jedan posve rekvijemski mizanscen!
Možemo misliti šta hoćemo, ali je jedno neporecivo: poeziju piše nespokojstvo duha, razumije se ako je ono u vladavini dobrog stvaraoca. Kostićevo nespokojstvo je uznijetog značenja, inventivne refleksije i omamljivog melanholičnog bruja. Kao takvo se javlja i u ovoj testamentarnoj zbirci, koja je sazdana od živih slika i darežnih uspomena.
Kostić se mnogo oslanja na prošlost i uspomene. On zna da razgrne njihovo zapretano ognjište i da prošlost preseli u ovo vrijeme. On to čini kada ga plima utisaka odvlači izvoru davnih sjećanja. Ratu, poratnom razdoblju. Tamo, u njihovom krugu, lako se probudi nekadašnja strast i uzvitlaju snovi. Kao da se radi o časovniku koji bilježi ono što se osjeća. I to se upoređuje sa onim što je sklopila sadašnja zbilja. Sklopila je mnogo mračnog i neočekivanog, grabežnog, oporog, satanskog. U tome smislu indikativna je pjesma Mrzovolja:
Po tebi ore svojom nevidljivom rakljom. / Odnekud potajno banu, i ne primjećuješ / koliko si drukčiji i koliko si sebi tuđ.
Pominjemo i ljubavne pjesme iz ciklusa Palma u tvome vrtu, koja se po mnogo čemu naslanja na njegovu poeziju iz ”Tristije”. U njemu je iskazana topla nježnost prema umrloj ženi. Njome je poeta htio da naznači da vrijeme nikad ne prolazi ako je ispunjeno ljubavlju. Misao o ljubavi se javlja kao zračak sunca koji proljepša jutro. Sjećanje na dragu ženu ”proljepšalo” je Kostićeve pozne godine. Njegovu samoću koja je, zahvaljujući sjećanju, postala duhom osmišljena.
Pohvalu za izlazak knjige ”Kako će se ovo zvati” u ovolikom obimu i ovako koncipiranu, treba izreći priređivaču književniku Velizaru Boškoviću, koji je dugo bdio nad Kostićevim stihovima, uspjevši da ih, iz rukopisne nečitkosti, vjerno prenese u štivo snažne poetske moći i značenja.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-06-27
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|