|
Predjosmo kuc'ni prag i zatekosmo domac'ina na sec'iji pored prozora i komshije u jednoj od dvije sobe koji su znali da je Suljaga najstariji stanovnik nashe ulice, da je kao petogodishnji djechak sa roditeljima iz nekog drugog sokaka posmatrao pobjednichke austrougarske chete i bataljone, da je postao opshtinski strazhar nove vlasti, ubrzo invalidski penzioner, chija se penzija izduzhila i istanjila i teshko se moglo odgonetnuti kako sa zhenom istrajava do slijedec'eg nailaska poshtara.
Pa i taj poziv da dodjemo stigao je u nevrijeme, u kasnu jesen kad je izostala i ranija mjesechna pomoc' penzionerskog udruzhenja da nabavi ugalj i drva kako bi se odbranio od ledenog sjeverca shto kotlinom Neretve zavija i utjeruje u kuc'ne zavjetrine.
Pripremio je sve shto pristaje da bi se i u tim prilikama zahvalio komshijama za mnoge ispijene kafe tokom godine, a kako i otkud, to niko ne zna.
Njegova usporena i kao otkinuta rijech vodila me je ne tako rijetko u nekadashnje bashc'e i vrzine, drache, shipke i kanalchic'e za navodnjavanje na krajnjoj periferiji klonule konzulske varoshi, ovdje gdje su danas nashe kamene kuc'e, u ulici koja se zachela na zapadnoj strani novom Drzhavnom bolnicom i cestom do rampe nove zheljeznichke uskotrachne pruge koja se oglasi 13. juna 1885. kad iz Metkovic'a stizhe u Mostar Benjamin Kallay sa svitom, a shest godina kasnije pruga dohvati i Sarajevo, pa bi to ”orijashki korak blizhe uticaju evropske kulture, otvori se zemlja istom sada evropskom prometu”.
Zasjeche se nasha ulica ka Neretvi, pruzhi svoj korak od stotinjak metara od bolnichkih zgrada, pruge i lozhionice i radionice, vojnih magacina, i dohvati se krajem 1917. godine novog mosta i predje na lijevu obalu, do Carinskog harema, na donjim izdancima Velezh-planine, zahvati 400 metara, povezujuc'i zheljeznichku stanicu i Zapadni vojni logor pod Bijelim brijegom sa Sjevernim vojnim logorom na lijevoj obali Neretve.
Bila je to ulica ”za teretni saobrac'aj”, industrijska koliko je industrije bilo, put kojim su rudari i zheljeznichari s lampama prolazili, bolesnici dolazili i odlazili, zhandari dovodili i provodili svoje uznike do Zhandarmerijske kasarne s druge strane Drzhavne bolnice, putnici i vojnici, krave i ovce vodjene na Stochni pazar na lijevoj obali, pijanice i meraklije za tri muzike shto su treshtale u nashoj ulici.
Zhivot koji je tekao s jedne i druge strane Neretve preko Mosta cara Karla, gdje se jedno vrijeme i mostarina naplac'ivala, zatim Mosta kralja Aleksandra, pa Mosta Andrije Artukovic'a i Mosta Ive Lole Ribara, sve te smjene i nazivi svake nove vlasti, kao i ulice novih naziva shto izlaze i zalaze preko betonskog mosta, koji je medju ljudima mostarskog podneblja bio i ostao samo Carinski most, sve to staro i novo shto se dogadjalo, dolazilo i prolazilo, zhivi je svjedok 90-godishnji Suljaga C'enanovic', koji nas je noc'as okupio.
Mrvec'i shkiju u plehanoj duhanskoj kutiji suvonjavi starac je c'utec'i gledao svoje prijatelje i iz kratkog chibuka zadovoljno teglio i pushtao dim koji je shtipao za ochi i grlo.
Sa prvim uzdignutim chashama i fildzhanima javila se stara Cherkusha:
– Suljaga, brate, nije ti trebalo ovo…
Njena kuc'ica svila se nekoliko koraka ispod Suljaginih prozora, gdje je nekad njen muzh Sulejman drzhao kafanu, ubrzo propalu, pa ”privremenu” mesnicu, dovijajuc'i se svakojako da bi podigao i prehranio petoricu sinova, od kojih trojica ne prezhivjeshe vrijeme ratno. Ime njenog sina Hame, poginulog prvoborca, nosi mostarsko tekstilno preduzec'e i nasha Keka zhivi od borachke penzije i poklona, pamti kako je vruc' somun, poshkropljen zejtinom i biberom, bio najmasniji zalogaj u njenoj kuc'i sve do chetrdeset pete.
– Zhivjelo se kukavno i chemerno, ne pomenulo se, dabogda – reche Keka i njena sharena mahrama je pala preko starichinih ochiju, i mi smo vidjeli samo suve prste koji su zhurno i vjeshto savijali duhan u cigaret-papir. Promrsi kako je njen sin Hamo komshiji Ahmetagi, trgovcu sa Tepe, pripremio i zakovao osam velikih sanduka sa dragocjenostima intendantskog kapetana Lazara, koji je stanovao u Ahmetaginoj kuc'i, a maja ’41. izbjegao iz Mostara. Pune chetiri godine je Ahmetaga na vishe skrovishta i neskrovitih mjesta chuvao Lazarove sanduke s tepisima, kristalom, umjetnichkim slikama, pernatim jastucima, kafom i shec'erom (”Stavi i to, valjac'e ti odmah poslije rata”, govorio je Ahmetaga kapetanu Kolarcu), sve do sablje i slike kralja Petra, da bi sve to ljeta ’45. predao vlasniku, ispoljavajuc'i i na taj nachin komshijsku solidarnost i vjeru u neophodnost zajednichkog zhivljenja.
Moralno uzrastanje gradjana u ratnim neprilikama posmatrao je i Suljaga, mnogo shta vidio, chuo i ”prechuo”, dochekao slobodu i ponovo svoju penziju. Ali, eto, komshija Ahmetaga ponovo prekorava Suljagu shto ih je ”na takav nachin” okupio, da tako, kako on radi, ”ne ide”.
– A shta to ne ide? – ne povisujuc'i glas pitao je domac'in.
– Pa to… da prodajesh stvari iz kuc'e, sa sebe, svoj posljednji zimski kaput, a to, brate, ne ide.
Ove jeseni je, znachi, izostala pomoc' i Suljaga je prodao jedino shto je mogao da proda – svoj posljednji kaput, da nabavi ugalj i drva, da pripremi i ovu komshijsku sofru.
Nazad se vishe nije moglo. Susjedi su se, prichajuc'i, zavukli u okolne kuc'e, u plitke i duboke dzhepove, u neprilike i svoje pukotine, kad se chesto ima i nema. Domac'in svojim nevelikim chibukom kuckao je po pepeljari. Kao da mu je neshto zasmetalo.
– Shta ti je, chovjeche bozhji! – prva se snadje domac'ica istrgnuvshi staklenu pepeljaru. Zhivot ulice potiskivao je dotrajala zdanja i nanosio novo ruho i svjetlost i u Suljaginu kuc'u, jer svakog jutra domac'ina obraduje cvrkut djachkih glasova nove Tehnichke i Visoke tehnichke shkole, prvog fakulteta u gradu, podignutog preko puta domac'inove kuc'e, iza koje se pruzhio plivachki bazen olimpijskih razmjera, prvi u Hercegovini.
Ako nekad nasha ulica nije imala shta da razmedji i pokazhe, godinama se vec' uzhurbano nadmec'e i pokazuje svoje nove medjashe. Na jednoj strani su nove kamene kuc'e, djerdan boshnjachkih, srpskih i hrvatskih porodica, umjesto dotrajalog ”Zelenog gaja” sa pjevaljkama i ”kamenjarkama” podignuta je stambena vishespratnica industrijskog kombinata ”Soko” sa trgovinom, nasuprot druge Sokolove vishespratnice zvane ”liftara”, sa prvim hercegovachkim liftom. Na raskrshc'u ulice srushena je Krechana sa crnim dimnjakom i Tvornica leda, dignuta kuc'ica maltara Sule, koji je dochekivao seljake i njihove konje sa tovarima drva, naplac'ivao maltarinu za uneseno maslo, jaja, krompir i luk. Za stoku koja je vodjena na Stochni pazar na istochnoj strani mosta, ugashenog kad i Sulina malta.
– Nec'e vishe biti ni harema na vrhu ulice! – ukazuje nam Suljaga zagledan u asvaltnu traku Desete hercegovachke brigade koja se na drugoj strani mosta gubi u carinskom haremu, gdje se vide konture moderne zheljeznichke stanice shirokotrachne pruge.
Kad se oglase prve elektrichne lokomotive u isto vrijeme oznachic'e i svechani trenutak, skidanja uskotrachne pruge koja presjeca nashu neveliku ulicu na njenoj zapadnoj strani. Otpuhac'e vjetar i istovarnu i pregradjenu rampu, lozhionicu i radionicu za opravku vagona, zheljeznichku ambulantu, magacin soli, preostale bashte sa odrnom poput osudjenika na stratishtu kojima spasa nema.
Suljaga zhurno ostavi chibuk jer na njegovom krilu je trogodishnja djevojchica koja je, probudjena, dotrchala iz druge sobe. Bila je to mala Ljiljana, kc'erka zaposlene tehnicharke Ljubice, Beogradjanke bez odlutalog muzha i djechijih jaslica, pa ovdje svoje ptice predade na chuvanje plemenitim susjedima. Mala Ljilja je svojim prstic'ima neshto trazhila u dedinoj sijedoj i prorijedjenoj bradi. Za njih dvoje kao da nije bilo kuc'no sijelo, kao da su bila dva najsrec'nija bic'a u ulici.
Tako se okoncha i moj posljednji susret sa Suljagom, koji je umro te godine, 18. aprila 1963, kada je imao 90 godina. Otishao je jedan od najstarijih mostarskih penzionera, koji je bezglasno, bez gorchine, podnosio svoje nevolje, nemashtinu. Nikad ni rijech zlovolje ili snjete nije se mogla chuti od tog plemenitog i moralnog chovjeka, koji je ostao i bez svog posljednjeg zimskog kaputa. Ubrzo je umrla i njegova zhena Fatima.
Bio je chovjek svog vremena, kao shto je to bio i drugi stanovnik nashe ulice – Vasha Kisha, u prvoj kuc'i do mosta na njegovoj istochnoj strani, doajen posljednje generacije veselih ljudi nashega grada, chija je smrt obiljezhena i ”Nekrologom jednom shaljivdzhiji”. Chetrdeset godina je zasmijavao ne samo mostarsku sredinu i za to ”trazhio penziju”.
Nije mogao da shvati i odboluje, da prihavati opshtu gluvoc'u za ”shaljivu zbilju”, za nove zhaoke, humor i satiru, za bezbolno zavitlavanje i podsmjeshljivost, za sherebsko uopshtavanje i zhigosanje ljudske slabosti, pa i onih koji mu nisu oprashtali ”grijehove”. Odmjeravao je tvrde lezhajeve i u ”socijalistichkoj hapsani”, shvativshi da to vishe nije bilo njegovo vrijeme.
Pricha kazhe da su strashnih junskih dana chetrdeset prve, u vrijeme tame i pokolja, kad su se na nashem mostu zaustavljali gradjani i pitali koje su vjere, imena i prezimena, i pokatkad bacali zhrtve u Neretvu, dva mostarska agenta odvela su Vashu Kishu, ”mostarsku atrakciju”, do ustashkog zlikovca Herenchic'a. I prije nego shto su agenti progovorili, Vasha je dochekao: ”Gospodine predstojniche, evo – doveo sam vam ova dva zlikovca!” I prezhivio je ratne dane.
”Taj veseljak koji je postao legenda”, u svojoj 64. godini, osjec'ajuc'i se napushten i zaboravljen, razjeden pic'em, neshvac'en u vremenu koje nije bilo naklonjeno vicevima i anegdotama, kad su sa planinskih sjenokosa pristigli brdjani miljama udaljeni od gradskog miljea, uzeo je nozh i zario ga sebi u stomak.
I kao da se s njim zatvorio krug mostarskih veseljaka i njihovih glasila: od pjesnika ”otpadnika”, nekog Hilmije iz turskog zemana koji se ”urezao” u istoriju izrekom: ”Ko uchi uzalud troshi dane, jer je danas uchenjak i besposlenjak jedno te isto”, od ”Mostarskog palangara”, ”Tenka” i ”Sepeta” do ”Mostarskog tramvaja”, do Vashe Kishe i ubijenog mostarskog ”Komarca”, dodatka mostarskom nedjeljniku.
”Komarac” je nestao u vrijeme kad je u nashoj ulici tragichno zavrshio Vasha Kisha, koji je u danima oslobodjenja – da ”ukreshem” josh samo jednu njegovu humoristichku varnicu – pripremio ”veliku pozorishnu predstavu” na Tepi, gradskoj trzhnici, i okupljenom svijetu se obratio rijechima: ”Vidite li me?” Publika je odgovorila da ga vide, a onda se iza kulisa, u stvari iza sanduka, Vasha ponovo oglasio: ”A, vidite li me sada?” Sachekao je urnebesni odgovor: ”Ne vidimo”, a zatim je viknuo: ”Nec'ete me vishe ni vidjeti”. I sa sheretom Zhivkom Radic'em otisnuo se, s parama od ”ulaznica”, prema Neretvi. I svi su bili zadovoljni priredbom.
Vasina zhena Kristina, mrshava i kao koshuta laka i brza, osposobi za zhivot petoro djece i docheka 81. godinu. Muzhevljev portret, od akademskog slikara Kokolja, dochekuje goste ”Kod Zeke”, u kafani preko puta njene kuc'e, gdje joj sin pomazhe kafendzhiji Ibrahimu i njegovoj zheni Sofiji, Vasinoj kc'erki.
Nama je ostao portret i nezaboravno sjec'anje. I rascvjet mladosti i znanja iz klupka kuc'a pored jedne i druge strane mosta, shkolovana djeca, poput njih troje iz kuc'e shkolskih posluzhitelja Zinete i Maka, poput troje djece susjetke Derve-Mirze, Dragana i Zije, rano ostalih bez oca obuc'ara, zavrshivshi shkolu u nashoj ulici i zaputivshi se na novo shkolovanje, poput tri Kukrichina sina, nekadashnjeg kafendzhije, od kojih Smail i Ibrahim zavrshishe mashinski i tekstilni smjer u Srednjotehnichkoj shkoli a kasnije i tehnichki fakultet, Kemal postade automehanichar, a kc'erka Ajna frizerka. I djeca svih susjeda pored carinskog mosta i iz ulice postadoshe ljudi od znanja i uspjeha, uzrastajuc'i sa univerzitetskim gradom i njegovim izmijenjenim koordinatama.
A onda antagonistichke rushilachke snage stavishe grad na raspec'e, u nishanske koordinate artiljerijskih jedinica otudjene Jugoslovenske vojske sa padina Velezh-planine, pogodivshi i kuc'e pored srushenog Carinskog mosta.
”Gledam nashu porushenu i opljachkanu kuc'u i znam da smo u ovom ratnom paklu dosta izgubili, ali i otkrili neke nove vrijednosti. Svi su pokazali svoje pravo lice…”, javljao je izbjegli 16-godishnji Osvit iz Francuske, chiji otac, 70-godishnji penzionisani hirurg, godinama obnavlja i dogradjuje porodichnu kuc'u.
”Nasha Armija drzhi liniju od Donje mahale, Cernice, Bulevara do Doma, penzionera. Zapamtite, nikada ustashe nec'e prec'i na nashu stranu, mogu nas tuc'i granatama i svim oruzhjem, ali uvijek c'e neko ostati zhiv”, pisala je frizerska radnica Emira svom prijatelju Braci u izbjeglishtvu.
U mojim ochima bio je to nenapisani Mostarski mostobran, gdje je svaki branilac bio ”jedna trska, ljubav ili stih, jedno ljudsko trajanje”, uzrastajuc'i u borilishte nesalomljive volje i otpora, u ”nerazjashnjeno chudo koje se zove ODBRANA MOSTARA, rodjenom u prkosu i herojskom otporu njegovih gradjana”.
Mensur Seferovic', Chikago
|