|
Pređosmo kućni prag i zatekosmo domaćina na sećiji pored prozora i komšije u jednoj od dvije sobe koji su znali da je Suljaga najstariji stanovnik naše ulice, da je kao petogodišnji dječak sa roditeljima iz nekog drugog sokaka posmatrao pobjedničke austrougarske čete i bataljone, da je postao opštinski stražar nove vlasti, ubrzo invalidski penzioner, čija se penzija izdužila i istanjila i teško se moglo odgonetnuti kako sa ženom istrajava do slijedećeg nailaska poštara.
Pa i taj poziv da dođemo stigao je u nevrijeme, u kasnu jesen kad je izostala i ranija mjesečna pomoć penzionerskog udruženja da nabavi ugalj i drva kako bi se odbranio od ledenog sjeverca što kotlinom Neretve zavija i utjeruje u kućne zavjetrine.
Pripremio je sve što pristaje da bi se i u tim prilikama zahvalio komšijama za mnoge ispijene kafe tokom godine, a kako i otkud, to niko ne zna.
Njegova usporena i kao otkinuta riječ vodila me je ne tako rijetko u nekadašnje bašće i vrzine, drače, šipke i kanalčiće za navodnjavanje na krajnjoj periferiji klonule konzulske varoši, ovdje gdje su danas naše kamene kuće, u ulici koja se začela na zapadnoj strani novom Državnom bolnicom i cestom do rampe nove željezničke uskotračne pruge koja se oglasi 13. juna 1885. kad iz Metkovića stiže u Mostar Benjamin Kallay sa svitom, a šest godina kasnije pruga dohvati i Sarajevo, pa bi to ”orijaški korak bliže uticaju evropske kulture, otvori se zemlja istom sada evropskom prometu”.
Zasječe se naša ulica ka Neretvi, pruži svoj korak od stotinjak metara od bolničkih zgrada, pruge i ložionice i radionice, vojnih magacina, i dohvati se krajem 1917. godine novog mosta i pređe na lijevu obalu, do Carinskog harema, na donjim izdancima Velež-planine, zahvati 400 metara, povezujući željezničku stanicu i Zapadni vojni logor pod Bijelim brijegom sa Sjevernim vojnim logorom na lijevoj obali Neretve.
Bila je to ulica ”za teretni saobraćaj”, industrijska koliko je industrije bilo, put kojim su rudari i željezničari s lampama prolazili, bolesnici dolazili i odlazili, žandari dovodili i provodili svoje uznike do Žandarmerijske kasarne s druge strane Državne bolnice, putnici i vojnici, krave i ovce vođene na Stočni pazar na lijevoj obali, pijanice i meraklije za tri muzike što su treštale u našoj ulici.
Život koji je tekao s jedne i druge strane Neretve preko Mosta cara Karla, gdje se jedno vrijeme i mostarina naplaćivala, zatim Mosta kralja Aleksandra, pa Mosta Andrije Artukovića i Mosta Ive Lole Ribara, sve te smjene i nazivi svake nove vlasti, kao i ulice novih naziva što izlaze i zalaze preko betonskog mosta, koji je među ljudima mostarskog podneblja bio i ostao samo Carinski most, sve to staro i novo što se događalo, dolazilo i prolazilo, živi je svjedok 90-godišnji Suljaga Ćenanović, koji nas je noćas okupio.
Mrveći škiju u plehanoj duhanskoj kutiji suvonjavi starac je ćuteći gledao svoje prijatelje i iz kratkog čibuka zadovoljno teglio i puštao dim koji je štipao za oči i grlo.
Sa prvim uzdignutim čašama i fildžanima javila se stara Čerkuša:
– Suljaga, brate, nije ti trebalo ovo…
Njena kućica svila se nekoliko koraka ispod Suljaginih prozora, gdje je nekad njen muž Sulejman držao kafanu, ubrzo propalu, pa ”privremenu” mesnicu, dovijajući se svakojako da bi podigao i prehranio petoricu sinova, od kojih trojica ne preživješe vrijeme ratno. Ime njenog sina Hame, poginulog prvoborca, nosi mostarsko tekstilno preduzeće i naša Keka živi od boračke penzije i poklona, pamti kako je vruć somun, poškropljen zejtinom i biberom, bio najmasniji zalogaj u njenoj kući sve do četrdeset pete.
– Živjelo se kukavno i čemerno, ne pomenulo se, dabogda – reče Keka i njena šarena mahrama je pala preko staričinih očiju, i mi smo vidjeli samo suve prste koji su žurno i vješto savijali duhan u cigaret-papir. Promrsi kako je njen sin Hamo komšiji Ahmetagi, trgovcu sa Tepe, pripremio i zakovao osam velikih sanduka sa dragocjenostima intendantskog kapetana Lazara, koji je stanovao u Ahmetaginoj kući, a maja ’41. izbjegao iz Mostara. Pune četiri godine je Ahmetaga na više skrovišta i neskrovitih mjesta čuvao Lazarove sanduke s tepisima, kristalom, umjetničkim slikama, pernatim jastucima, kafom i šećerom (”Stavi i to, valjaće ti odmah poslije rata”, govorio je Ahmetaga kapetanu Kolarcu), sve do sablje i slike kralja Petra, da bi sve to ljeta ’45. predao vlasniku, ispoljavajući i na taj način komšijsku solidarnost i vjeru u neophodnost zajedničkog življenja.
Moralno uzrastanje građana u ratnim neprilikama posmatrao je i Suljaga, mnogo šta vidio, čuo i ”prečuo”, dočekao slobodu i ponovo svoju penziju. Ali, eto, komšija Ahmetaga ponovo prekorava Suljagu što ih je ”na takav način” okupio, da tako, kako on radi, ”ne ide”.
– A šta to ne ide? – ne povisujući glas pitao je domaćin.
– Pa to… da prodaješ stvari iz kuće, sa sebe, svoj posljednji zimski kaput, a to, brate, ne ide.
Ove jeseni je, znači, izostala pomoć i Suljaga je prodao jedino što je mogao da proda – svoj posljednji kaput, da nabavi ugalj i drva, da pripremi i ovu komšijsku sofru.
Nazad se više nije moglo. Susjedi su se, pričajući, zavukli u okolne kuće, u plitke i duboke džepove, u neprilike i svoje pukotine, kad se često ima i nema. Domaćin svojim nevelikim čibukom kuckao je po pepeljari. Kao da mu je nešto zasmetalo.
– Šta ti je, čovječe božji! – prva se snađe domaćica istrgnuvši staklenu pepeljaru. Život ulice potiskivao je dotrajala zdanja i nanosio novo ruho i svjetlost i u Suljaginu kuću, jer svakog jutra domaćina obraduje cvrkut đačkih glasova nove Tehničke i Visoke tehničke škole, prvog fakulteta u gradu, podignutog preko puta domaćinove kuće, iza koje se pružio plivački bazen olimpijskih razmjera, prvi u Hercegovini.
Ako nekad naša ulica nije imala šta da razmeđi i pokaže, godinama se već užurbano nadmeće i pokazuje svoje nove međaše. Na jednoj strani su nove kamene kuće, đerdan bošnjačkih, srpskih i hrvatskih porodica, umjesto dotrajalog ”Zelenog gaja” sa pjevaljkama i ”kamenjarkama” podignuta je stambena višespratnica industrijskog kombinata ”Soko” sa trgovinom, nasuprot druge Sokolove višespratnice zvane ”liftara”, sa prvim hercegovačkim liftom. Na raskršću ulice srušena je Krečana sa crnim dimnjakom i Tvornica leda, dignuta kućica maltara Sule, koji je dočekivao seljake i njihove konje sa tovarima drva, naplaćivao maltarinu za uneseno maslo, jaja, krompir i luk. Za stoku koja je vođena na Stočni pazar na istočnoj strani mosta, ugašenog kad i Sulina malta.
– Neće više biti ni harema na vrhu ulice! – ukazuje nam Suljaga zagledan u asvaltnu traku Desete hercegovačke brigade koja se na drugoj strani mosta gubi u carinskom haremu, gdje se vide konture moderne željezničke stanice širokotračne pruge.
Kad se oglase prve električne lokomotive u isto vrijeme označiće i svečani trenutak, skidanja uskotračne pruge koja presjeca našu neveliku ulicu na njenoj zapadnoj strani. Otpuhaće vjetar i istovarnu i pregrađenu rampu, ložionicu i radionicu za opravku vagona, željezničku ambulantu, magacin soli, preostale bašte sa odrnom poput osuđenika na stratištu kojima spasa nema.
Suljaga žurno ostavi čibuk jer na njegovom krilu je trogodišnja djevojčica koja je, probuđena, dotrčala iz druge sobe. Bila je to mala Ljiljana, kćerka zaposlene tehničarke Ljubice, Beograđanke bez odlutalog muža i dječijih jaslica, pa ovdje svoje ptice predade na čuvanje plemenitim susjedima. Mala Ljilja je svojim prstićima nešto tražila u dedinoj sijedoj i prorijeđenoj bradi. Za njih dvoje kao da nije bilo kućno sijelo, kao da su bila dva najsrećnija bića u ulici.
Tako se okonča i moj posljednji susret sa Suljagom, koji je umro te godine, 18. aprila 1963, kada je imao 90 godina. Otišao je jedan od najstarijih mostarskih penzionera, koji je bezglasno, bez gorčine, podnosio svoje nevolje, nemaštinu. Nikad ni riječ zlovolje ili snjete nije se mogla čuti od tog plemenitog i moralnog čovjeka, koji je ostao i bez svog posljednjeg zimskog kaputa. Ubrzo je umrla i njegova žena Fatima.
Bio je čovjek svog vremena, kao što je to bio i drugi stanovnik naše ulice – Vaša Kiša, u prvoj kući do mosta na njegovoj istočnoj strani, doajen posljednje generacije veselih ljudi našega grada, čija je smrt obilježena i ”Nekrologom jednom šaljivdžiji”. Četrdeset godina je zasmijavao ne samo mostarsku sredinu i za to ”tražio penziju”.
Nije mogao da shvati i odboluje, da prihavati opštu gluvoću za ”šaljivu zbilju”, za nove žaoke, humor i satiru, za bezbolno zavitlavanje i podsmješljivost, za šerebsko uopštavanje i žigosanje ljudske slabosti, pa i onih koji mu nisu opraštali ”grijehove”. Odmjeravao je tvrde ležajeve i u ”socijalističkoj hapsani”, shvativši da to više nije bilo njegovo vrijeme.
Priča kaže da su strašnih junskih dana četrdeset prve, u vrijeme tame i pokolja, kad su se na našem mostu zaustavljali građani i pitali koje su vjere, imena i prezimena, i pokatkad bacali žrtve u Neretvu, dva mostarska agenta odvela su Vašu Kišu, ”mostarsku atrakciju”, do ustaškog zlikovca Herenčića. I prije nego što su agenti progovorili, Vaša je dočekao: ”Gospodine predstojniče, evo – doveo sam vam ova dva zlikovca!” I preživio je ratne dane.
”Taj veseljak koji je postao legenda”, u svojoj 64. godini, osjećajući se napušten i zaboravljen, razjeden pićem, neshvaćen u vremenu koje nije bilo naklonjeno vicevima i anegdotama, kad su sa planinskih sjenokosa pristigli brđani miljama udaljeni od gradskog miljea, uzeo je nož i zario ga sebi u stomak.
I kao da se s njim zatvorio krug mostarskih veseljaka i njihovih glasila: od pjesnika ”otpadnika”, nekog Hilmije iz turskog zemana koji se ”urezao” u istoriju izrekom: ”Ko uči uzalud troši dane, jer je danas učenjak i besposlenjak jedno te isto”, od ”Mostarskog palangara”, ”Tenka” i ”Sepeta” do ”Mostarskog tramvaja”, do Vaše Kiše i ubijenog mostarskog ”Komarca”, dodatka mostarskom nedjeljniku.
”Komarac” je nestao u vrijeme kad je u našoj ulici tragično završio Vaša Kiša, koji je u danima oslobođenja – da ”ukrešem” još samo jednu njegovu humorističku varnicu – pripremio ”veliku pozorišnu predstavu” na Tepi, gradskoj tržnici, i okupljenom svijetu se obratio riječima: ”Vidite li me?” Publika je odgovorila da ga vide, a onda se iza kulisa, u stvari iza sanduka, Vaša ponovo oglasio: ”A, vidite li me sada?” Sačekao je urnebesni odgovor: ”Ne vidimo”, a zatim je viknuo: ”Nećete me više ni vidjeti”. I sa šeretom Živkom Radićem otisnuo se, s parama od ”ulaznica”, prema Neretvi. I svi su bili zadovoljni priredbom.
Vasina žena Kristina, mršava i kao košuta laka i brza, osposobi za život petoro djece i dočeka 81. godinu. Muževljev portret, od akademskog slikara Kokolja, dočekuje goste ”Kod Zeke”, u kafani preko puta njene kuće, gdje joj sin pomaže kafendžiji Ibrahimu i njegovoj ženi Sofiji, Vasinoj kćerki.
Nama je ostao portret i nezaboravno sjećanje. I rascvjet mladosti i znanja iz klupka kuća pored jedne i druge strane mosta, školovana djeca, poput njih troje iz kuće školskih poslužitelja Zinete i Maka, poput troje djece susjetke Derve-Mirze, Dragana i Zije, rano ostalih bez oca obućara, završivši školu u našoj ulici i zaputivši se na novo školovanje, poput tri Kukričina sina, nekadašnjeg kafendžije, od kojih Smail i Ibrahim završiše mašinski i tekstilni smjer u Srednjotehničkoj školi a kasnije i tehnički fakultet, Kemal postade automehaničar, a kćerka Ajna frizerka. I djeca svih susjeda pored carinskog mosta i iz ulice postadoše ljudi od znanja i uspjeha, uzrastajući sa univerzitetskim gradom i njegovim izmijenjenim koordinatama.
A onda antagonističke rušilačke snage staviše grad na raspeće, u nišanske koordinate artiljerijskih jedinica otuđene Jugoslovenske vojske sa padina Velež-planine, pogodivši i kuće pored srušenog Carinskog mosta.
”Gledam našu porušenu i opljačkanu kuću i znam da smo u ovom ratnom paklu dosta izgubili, ali i otkrili neke nove vrijednosti. Svi su pokazali svoje pravo lice…”, javljao je izbjegli 16-godišnji Osvit iz Francuske, čiji otac, 70-godišnji penzionisani hirurg, godinama obnavlja i dograđuje porodičnu kuću.
”Naša Armija drži liniju od Donje mahale, Cernice, Bulevara do Doma, penzionera. Zapamtite, nikada ustaše neće preći na našu stranu, mogu nas tući granatama i svim oružjem, ali uvijek će neko ostati živ”, pisala je frizerska radnica Emira svom prijatelju Braci u izbjeglištvu.
U mojim očima bio je to nenapisani Mostarski mostobran, gdje je svaki branilac bio ”jedna trska, ljubav ili stih, jedno ljudsko trajanje”, uzrastajući u borilište nesalomljive volje i otpora, u ”nerazjašnjeno čudo koje se zove ODBRANA MOSTARA, rođenom u prkosu i herojskom otporu njegovih građana”.
Mensur Seferović, Čikago
|