|
A onda jednog vrelog augusta 1973. god., u želji da popuni program, urednik omladinske emisije radio Mostara ”Nedeljom za mlade”, Mišo Marić, pokrenu predstavljanje novih muzičkih nada. Pretvorilo se to u takmičenje. Većini se najviše dopalo pjevanje grupe bez imena, koju su, koliko um pamti činili Aida Kazazić, Salih Salahović, Omer Kremo i Nebojša Nogulić.
Dopali se i uredniku. Ali ne može se dalje bez imena. I bez razmišljanja, nekako spontano, ali i logično prozvaše se ”Mostarske kiše”.
Potekoše balade o Mostaru, o ljubavi, o sjećanju… U želji da osnaže vokalnu interpretaciju pozvaše hor Osnovne škole ”Braća Ribar” da ih prati, da im se pridruži, da rastu zajedno.
I poteče pjesma širom Mostara, Hercegovine, Bosne i Hercegovine, pa cijele ondašnje domovine. Pjeva se o ljubavi, domovini, o prošlosti i budućnosti, o mladosti i snovima…
Sada samo rijetki govore stihove Pere Zupca. Samo se rijetki sjećaju pjesme ”Mostarske kiše”. Ali svi pjevaju ”Mostarsku mati”, ”Februare”, ”Neretvu”…
Djevojke iz Mostara podigle su na noge cijelu zemlju i natjerali je da pjeva s njima.
Djevojčice i djevojke odrasle, postale majke.
Onda je došao rat i rasuo sve. Zaustavio sve.
Došlo neko novo vrijeme. I kada su svi mislili da su ”Kiše” otišle u istoriju ponovo se, nekako stidljivo čuo njihov glas. Drugačiji.
Naravno neko drugo vrijeme. Ali i to su ”Kiše”. Rastu sa nama i za nas.
Mnogi ih porede. Hoće dokazati i utvrditi koji je sastav bolji.
Onaj, za ono vrijeme. Ovaj, za ovo vrijeme.
A i jedan i drugi za Mostar.
Zajedničko im je da vole grad u kojem pjevaju, a pjevaju jer je pjesma njihov život.
I rastu.
Rastu do zvijezda, jer nose ljubav, jer nose djevojačku blagost, jer nose istinu u svojoj pjesmi. Oni su pjesma.
Pjesma iščilila iz dubine njihovih bića, iz njihovih srca, iz njihove mladosti…
Zato ih volimo sve ove godine.
Zato i mogu danas pitati: Sjeća li se iko i jednog stiha iz Zupčeve pjesme?
Ponovo su ”Mostarske kiše” znak ljubav, pamćenje, radost…
|