|
 Ako mozhe naslov Istinita bajka, onda mozhe i bajkovita istina, zashto ne?
U romaniziranoj hronici Ante Stanic'a sve je bajkovito, mashtovito, slikovito, a – istinito. Upechatljivo. Zhivotno. Glavni junak ove knjige – narator Anto Stanic' je chovjek od ugleda i imena, dobrichina i poshtenjachina koji je rano pocheo pisati stihove, nadahnjujuc'i se Shantic'em, C'opic'em, Shimic'em, Kulenovic'em, Andric'em, Ujevic'em, Jesenjinom… U ovom chitljivom i pamtljivom djelu Stanic' uspijeva da se izrazi i predstavi kao vrstan pripovjedach izuzetnog senzibiliteta i intelektualne finoc'e, upravo nenametljive refleksivnosti, kakvi su mu, uostalom i mnogi stihovi u zbirkama: Zlatni stihovi, Pechat moje dushe, Zhivot je poezija, Tebi ljubavi, Majka hvala ti i dr.
Istinita bajka je, ujedno, monografija uspjeshne poduzetnichke obitelji Stanic' iz Kresheva – ljupkog gradic'a koji je tachka, krug u kome se prelama zhivot Antin od tegobnog djetinjstva do danas; Kreshevo je ambijent koji pokrec'e njegovu inspiraciju, to je njegovo rodishte i plodishte, njegovo zgarishte i patishte, njegovo ozarje i uzdarje. U najkrac'e: Crnichki Kamnik i Kreshevo su njegova opsesija, otisak njegove dushe, a on njihov zatochenik. Usto, Istinita bajka je povelja chasne obitelji Stanic' i, u neku ruku, osobna karta Kresheva, njegovih ljudi i c'udi, njegove slavne i burne povijesti, njegovih shkrtosti ali i datosti, njegovih starina ali i novih vertikala.
Roman-pripovijest Istinita bajka zapravo je raspjevani ritam jednog osebujnog krajolika ispod brda Inach i jedne unesrec'ene, raskomadane, postidjene, ali i ponosne, chudesno lijepe i drage zemlje Bosne, a, bogami i Hercegovine. Chitajuc'i Antinu Bajku, stiche se dojam da su njegova sjec'anja i prisjec'anja, njegova kazivanja i opservacije toliko ukorijenjeni u ovo tlo, u ovu tvrdu i ”prkosnu od sna” zemlju, da mu nije lako nac'i uzora. Nedvojbeno mogu rec'i: ako postoji antiretorichna proza, to je Antina; jasna, iskrena, strukturalno chvrsta i logichna, u slikama i metaforama izrazhajna, ova saga ima svoj lirski dah, a racionalnost i konciznost su njene odlike.
Princip autorovog zhivota jeste istina kojom Ante odslikava jedno minulo vrijeme, ali i nashu svakodnevicu – shvac'enu kao zbir medjuljudskih odnosa u koje si bachen i u kojima se hrvesh, borish i onda kada ti je najtezhe, pri chemu pisac Anto Stanic' posvjedochuje svoju urodjenu skromnost i chistotu dushe a ”za svoje dobro i za dobro drugih do chije nam je bliskosti stalo”, kako autor zapisa na 42. stranici. U svim zhivotnim obasjanim stazama, ali i vrtlozima i bogazama, Anto slijedi i opisuje ono ljepshe, vedro lice zhivota - bezbrojnim primerima medjusobnog zdruzhivanja u kome nastaje neko divno zanemarivanje svega shto bi, na bilo koji nachin moglo da razdvaja ljude, komshije, zemljake. Svestrani stvaralac Anto Stanic' je duboko svjestan da su u ovom uzavrelom, tuzhnom i mahnitom svijetu – koji svoju buduc'nost mozhe osigurati samo u miru, slobodi, ravnopravnosti i toleranciji – pisci i nezvanichni ambasadori srca i humanistichkih misli.
Svoj zhivotopis Anto Stanic' je uvezao u jednu zaokruzhenu cjelinu koja nas, sa besputice, okrec'e na pravi put, upuc'uje radu i boljitku, srec'i i dobrochinstvu, i uchi nas da svi, bash svi, osim onih koji su inficirani mrzhnjom moramo neshto uchiniti da spasavamo rasute ostatke nashih zhivota kojima smo nekada bogato hranjeni i nadahnjivani – da barem nashu djecu i unuke sachuvamo od masovnih muchilishta i gubilishta kojima je posijana ova zemlja. Kada bi se, nakon prvog chitanja, trazhio najsazhetiji rezime o Stanic'evoj Istinitoj bajki, on bi mogao da glasi: u svom, sa spisateljskog aspekta nesvakidashnjem romanu, autor kao da hoc'e da kazhe – mora se u potragu za sushtinama, za onim oblicima koji bi vratili chovjeka sebi, dostojanstvu i zhivotu, koji bi mu omoguc'ili da zhivi na nachin primjeren ljudskom idealu.
|
Iz drevnih civilizacija – ilustracija za knjigu Ante Stanic'a
“Zlatna pravila zhivota“
|
|
Anto Stanic' je fanatik rada i ljepote. Otuda, koji god posao je radio, radio ga je zdushno, predano i do perfekcije. Kao seoski ”ucho”, vaspitach, farmer i uzgajivach pilic'a, zatim kao graditelj, ugostitelj, glasoviti privatni biznismen, pa kao hotelijer i metalostrugar u Njemachkoj, te sluzhbenik domac'eg osiguranja, a, povrh svega, kao zaneseni poeta i spisatelj – Anto je zaorao duboku brazdu gdje god se kretao na relaciji Kreshevo – Sarajevo – Zagreb – Split – Njemachka – Hercegovina, u chemu mu je najvazhniji potporanj bila i ostala njegova zhivotna saputnica i sapatnica, brizhna i plemenita Luca koja mu je podarila tri kasna sina: Zvjezdana, Svjetlana i Gorana, kao i sedmoro malih sunca, unuchic'a.
Tako je sam Anto Stanic' i njegova tvrtka postao institucija, postao stablo sa tisuc'u mladica koje c'e, s vjerom u Boga, listati, cvjetati i davati plodove sadashnjim i buduc'im narashtajima. U tom kontekstu, autor ovog prikaza gleda na rodoljubivu notu u Antinoj istinitoj bajki jer njegovo rodoljublje je, u stvari, chovjekoljublje koje je iznad svih lichnih interesa i sebichnosti i u najtjeshnjoj vezi s ljubavlju prema svojim blizhnjim, prema rodnoj grudi, prema domovini Bosni i Hercegovini, ali i prema svijetu koji je nishta drugo nego jedna velika ljudska obitelj, prema svemu shto je humano, veliko, plemenito. Ne, Stanic'evo rodoljublje nije patetichno i slatkorjechivo, nije, tako da kazhem, soc. realistichko; on svojim romanom slavi rad, slavi mir i suzhivot i objavljuje rat ratu kao najvec'em poroku povijesti u kojoj su svi ljudi, na neki nachin gubitnici i stradalnici.
Stoga, u svojim fragmentima – recimo, u profesoru Ragibu Burini u Uchiteljskoj shkoli u Sarajevu, o antologijskom pismu sina Zvjezdana roditeljima u tudjini, o susretima i rastancima s rodnim krajem, o seoskim sijelima i teferichima, o svom momkovanju, o svojim i Lucinim dragim roditeljima… hoc'e da iznese bar malo svjetla na dlanu, vjerujuc'i ipak u svoje spisateljstvo, jer ono vrac'a izgubljenu nadu, jer pokrec'e u dushi zaboravljene, skrivene svjetove. Jedino ta svjetlost, hoc'e da kazhe Stanic', mozhe ponovo da obasja gotovo presahli krvotok ovog uspanichenog svijeta, u tezhnji da se prevlada sve shto srozava chovjeka u nishtavilo, drushtvo u krdo, a od povijesti pravi kriminalni roman u nastavcima.
Anto je imao buran, tegoban, ali i bogat zhivot shto se vidi i u njegovom romanu koji c'e, zasigurno, pozdraviti chitatelji svih generacija i afiniteta. On chesto naglashava duboke zavichajne korjene u chemu, mozhda, i jeste smisao izreke da su ljudi od davnina odlazili iz Bosne i Hercegovine – trbuhom za kruhom i opet joj se iz bijela svijeta vrac'ali – trbuhom za pupkom. Anto slavi velikane ovog podneblja, pa je, uz sve svoje obaveze, jedan od utemeljitelja i predsjednik upravnog odbora Knjizhevne zaklade/fondacije ”Fra Grgo Martic'” – kojeg je pisac ovog osvrta, svojevremeno, u feljtonima objavljenim u ”Oslobodjenju” i mostarskoj ”Slobodi” nazvao – ”bosanskim Homerom”.
Da zhivot pishe romane zorno potvrdjuje i Istinita bajka Ante Stanic'a koji je u djetinjstvu dugo puzao, hramao s oduzetom moc'i govora, padao, posrtao, bolovao od sushice, vodjen u narodnih ljekara, lijechio se u bolnici u Batkovic'ima, ali je ostao uspravan, dostojanstven biljezhnik i bashtinik nasheg vremena, nashih ljudi, dogadjaja i zbivanja koji su dali pechat kraju minulog i pochetku ovog stoljec'a. Monografija o Stanic'ima Istinita bajka je nastala uz asistenciju, pa i intervenciju Ive Mije Andric'a, tog osvjedochenog prijatelja Kresheva, Mostara, Sarajeva, Lukavca… velikog poslenika kulture i literature i jednog od najistaknutijih bh. knjizhevnika koji sada zhivi i stvara u Zagrebu. Koncepciju romana Anto i Ivo su gradili promishljeno i dosljedno i u njemu nishta nije dato nasumce, iskonstruisano, nego je sve dozhivljeno prozhivljeno, bajkovito, mashtovito, a istinito, iznad svega. Stanic'u, na ”Bajku” ne stavljaj ni tochku ni tachku, nego nastavi!
|
|
Zadnja izmjena: 2007-04-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|