|
 Ako može naslov Istinita bajka, onda može i bajkovita istina, zašto ne?
U romaniziranoj hronici Ante Stanića sve je bajkovito, maštovito, slikovito, a – istinito. Upečatljivo. Životno. Glavni junak ove knjige – narator Anto Stanić je čovjek od ugleda i imena, dobričina i poštenjačina koji je rano počeo pisati stihove, nadahnjujući se Šantićem, Ćopićem, Šimićem, Kulenovićem, Andrićem, Ujevićem, Jesenjinom… U ovom čitljivom i pamtljivom djelu Stanić uspijeva da se izrazi i predstavi kao vrstan pripovjedač izuzetnog senzibiliteta i intelektualne finoće, upravo nenametljive refleksivnosti, kakvi su mu, uostalom i mnogi stihovi u zbirkama: Zlatni stihovi, Pečat moje duše, Život je poezija, Tebi ljubavi, Majka hvala ti i dr.
Istinita bajka je, ujedno, monografija uspješne poduzetničke obitelji Stanić iz Kreševa – ljupkog gradića koji je tačka, krug u kome se prelama život Antin od tegobnog djetinjstva do danas; Kreševo je ambijent koji pokreće njegovu inspiraciju, to je njegovo rodište i plodište, njegovo zgarište i patište, njegovo ozarje i uzdarje. U najkraće: Crnički Kamnik i Kreševo su njegova opsesija, otisak njegove duše, a on njihov zatočenik. Usto, Istinita bajka je povelja časne obitelji Stanić i, u neku ruku, osobna karta Kreševa, njegovih ljudi i ćudi, njegove slavne i burne povijesti, njegovih škrtosti ali i datosti, njegovih starina ali i novih vertikala.
Roman-pripovijest Istinita bajka zapravo je raspjevani ritam jednog osebujnog krajolika ispod brda Inač i jedne unesrećene, raskomadane, postiđene, ali i ponosne, čudesno lijepe i drage zemlje Bosne, a, bogami i Hercegovine. Čitajući Antinu Bajku, stiče se dojam da su njegova sjećanja i prisjećanja, njegova kazivanja i opservacije toliko ukorijenjeni u ovo tlo, u ovu tvrdu i ”prkosnu od sna” zemlju, da mu nije lako naći uzora. Nedvojbeno mogu reći: ako postoji antiretorična proza, to je Antina; jasna, iskrena, strukturalno čvrsta i logična, u slikama i metaforama izražajna, ova saga ima svoj lirski dah, a racionalnost i konciznost su njene odlike.
Princip autorovog života jeste istina kojom Ante odslikava jedno minulo vrijeme, ali i našu svakodnevicu – shvaćenu kao zbir međuljudskih odnosa u koje si bačen i u kojima se hrveš, boriš i onda kada ti je najteže, pri čemu pisac Anto Stanić posvjedočuje svoju urođenu skromnost i čistotu duše a ”za svoje dobro i za dobro drugih do čije nam je bliskosti stalo”, kako autor zapisa na 42. stranici. U svim životnim obasjanim stazama, ali i vrtlozima i bogazama, Anto slijedi i opisuje ono ljepše, vedro lice života - bezbrojnim primerima međusobnog združivanja u kome nastaje neko divno zanemarivanje svega što bi, na bilo koji način moglo da razdvaja ljude, komšije, zemljake. Svestrani stvaralac Anto Stanić je duboko svjestan da su u ovom uzavrelom, tužnom i mahnitom svijetu – koji svoju budućnost može osigurati samo u miru, slobodi, ravnopravnosti i toleranciji – pisci i nezvanični ambasadori srca i humanističkih misli.
Svoj životopis Anto Stanić je uvezao u jednu zaokruženu cjelinu koja nas, sa besputice, okreće na pravi put, upućuje radu i boljitku, sreći i dobročinstvu, i uči nas da svi, baš svi, osim onih koji su inficirani mržnjom moramo nešto učiniti da spasavamo rasute ostatke naših života kojima smo nekada bogato hranjeni i nadahnjivani – da barem našu djecu i unuke sačuvamo od masovnih mučilišta i gubilišta kojima je posijana ova zemlja. Kada bi se, nakon prvog čitanja, tražio najsažetiji rezime o Stanićevoj Istinitoj bajki, on bi mogao da glasi: u svom, sa spisateljskog aspekta nesvakidašnjem romanu, autor kao da hoće da kaže – mora se u potragu za suštinama, za onim oblicima koji bi vratili čovjeka sebi, dostojanstvu i životu, koji bi mu omogućili da živi na način primjeren ljudskom idealu.
|
Iz drevnih civilizacija – ilustracija za knjigu Ante Stanića
“Zlatna pravila života“
|
|
Anto Stanić je fanatik rada i ljepote. Otuda, koji god posao je radio, radio ga je zdušno, predano i do perfekcije. Kao seoski ”učo”, vaspitač, farmer i uzgajivač pilića, zatim kao graditelj, ugostitelj, glasoviti privatni biznismen, pa kao hotelijer i metalostrugar u Njemačkoj, te službenik domaćeg osiguranja, a, povrh svega, kao zaneseni poeta i spisatelj – Anto je zaorao duboku brazdu gdje god se kretao na relaciji Kreševo – Sarajevo – Zagreb – Split – Njemačka – Hercegovina, u čemu mu je najvažniji potporanj bila i ostala njegova životna saputnica i sapatnica, brižna i plemenita Luca koja mu je podarila tri kasna sina: Zvjezdana, Svjetlana i Gorana, kao i sedmoro malih sunca, unučića.
Tako je sam Anto Stanić i njegova tvrtka postao institucija, postao stablo sa tisuću mladica koje će, s vjerom u Boga, listati, cvjetati i davati plodove sadašnjim i budućim naraštajima. U tom kontekstu, autor ovog prikaza gleda na rodoljubivu notu u Antinoj istinitoj bajki jer njegovo rodoljublje je, u stvari, čovjekoljublje koje je iznad svih ličnih interesa i sebičnosti i u najtješnjoj vezi s ljubavlju prema svojim bližnjim, prema rodnoj grudi, prema domovini Bosni i Hercegovini, ali i prema svijetu koji je ništa drugo nego jedna velika ljudska obitelj, prema svemu što je humano, veliko, plemenito. Ne, Stanićevo rodoljublje nije patetično i slatkorječivo, nije, tako da kažem, soc. realističko; on svojim romanom slavi rad, slavi mir i suživot i objavljuje rat ratu kao najvećem poroku povijesti u kojoj su svi ljudi, na neki način gubitnici i stradalnici.
Stoga, u svojim fragmentima – recimo, u profesoru Ragibu Burini u Učiteljskoj školi u Sarajevu, o antologijskom pismu sina Zvjezdana roditeljima u tuđini, o susretima i rastancima s rodnim krajem, o seoskim sijelima i teferičima, o svom momkovanju, o svojim i Lucinim dragim roditeljima… hoće da iznese bar malo svjetla na dlanu, vjerujući ipak u svoje spisateljstvo, jer ono vraća izgubljenu nadu, jer pokreće u duši zaboravljene, skrivene svjetove. Jedino ta svjetlost, hoće da kaže Stanić, može ponovo da obasja gotovo presahli krvotok ovog uspaničenog svijeta, u težnji da se prevlada sve što srozava čovjeka u ništavilo, društvo u krdo, a od povijesti pravi kriminalni roman u nastavcima.
Anto je imao buran, tegoban, ali i bogat život što se vidi i u njegovom romanu koji će, zasigurno, pozdraviti čitatelji svih generacija i afiniteta. On često naglašava duboke zavičajne korjene u čemu, možda, i jeste smisao izreke da su ljudi od davnina odlazili iz Bosne i Hercegovine – trbuhom za kruhom i opet joj se iz bijela svijeta vraćali – trbuhom za pupkom. Anto slavi velikane ovog podneblja, pa je, uz sve svoje obaveze, jedan od utemeljitelja i predsjednik upravnog odbora Književne zaklade/fondacije ”Fra Grgo Martić” – kojeg je pisac ovog osvrta, svojevremeno, u feljtonima objavljenim u ”Oslobođenju” i mostarskoj ”Slobodi” nazvao – ”bosanskim Homerom”.
Da život piše romane zorno potvrđuje i Istinita bajka Ante Stanića koji je u djetinjstvu dugo puzao, hramao s oduzetom moći govora, padao, posrtao, bolovao od sušice, vođen u narodnih ljekara, liječio se u bolnici u Batkovićima, ali je ostao uspravan, dostojanstven bilježnik i baštinik našeg vremena, naših ljudi, događaja i zbivanja koji su dali pečat kraju minulog i početku ovog stoljeća. Monografija o Stanićima Istinita bajka je nastala uz asistenciju, pa i intervenciju Ive Mije Andrića, tog osvjedočenog prijatelja Kreševa, Mostara, Sarajeva, Lukavca… velikog poslenika kulture i literature i jednog od najistaknutijih bh. književnika koji sada živi i stvara u Zagrebu. Koncepciju romana Anto i Ivo su gradili promišljeno i dosljedno i u njemu ništa nije dato nasumce, iskonstruisano, nego je sve doživljeno proživljeno, bajkovito, maštovito, a istinito, iznad svega. Staniću, na ”Bajku” ne stavljaj ni točku ni tačku, nego nastavi!
|
|
Zadnja izmjena: 2007-04-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|