|
Gradimir Gojer jeste zaista neobichna pojava on the Sky of culture Bosne i Hercegovine. I dramski pisac, dramaturg, rezhiser, pjesnik, publicist, direktor, ali i chlan. Stranaka. Razlichitih. U posljednje vrijeme. No, ne ulazec'i u njegovu privatnost shto nam valja cijeniti kod svake zhivuc'e osobe (kod nas je to josh uvijek daleko od stvarnosti – mislim na reshpekt privatnosti!, op. a.), Grada, a ne libim se rec'i da je i moj ne samo kolega vec' i prijatelj, pokushava i to, moram priznati, i uspijeva, veoma uspjeshno odrzhati ritam metodoloshki jetkog i visheslojnosti usmjerenog dramskog rezhisera.
Nije od onih koji c'e to raditi samo ”kod kuc'e”, u Narodnom pozorishtu u Sarajevu. Vec' c'e i sa uspjehom otic'i do Zenice. Da, sa uspjehom, bez imalo patetike. No, da pojasnim: Miodrag Zhalica je pisac koji je iza sebe ostavio sijaset uspjeshnih dramskih ostvarenja, ali, kako i reche dramaturg predstave, Dr. Zehra Kreho, – Miodrag Zhalica je oduvijek predstavljao svojevrsni enigmatski upit… Kako i rekoshe, Zhalica jeste zaista jedan od najznachajnijih bosanskohercegovachkih dramatichara. Mozhda je zbog toga i zadatak Gojerov bio utoliko tezhi jer valjalo se nositi sa ”bremenom” opstojnosti pisca koji je za nas, mladju generaciju dramskih autora, bio dramski genije u pravom smislu te rijechi. Chime to objashnjavam? Jednostavno, chinjenicom da je Zhalicu trebalo ishchitavati i ne samo chitati. Danima, i vrac'ati se tekstu. Mozhda je Grada bash u tome i uspio. Kako? Visheslojnost! Da, kada glumachki pokret na sceni docharava okruzhenje oko Dolores Ibaruri La Pasionaria i kada revolucionarna Chicherone postaje vishe od pukog kazivacha deshavanja odnosno redukcionistichki predstavljajuc'i deshavanja na sceni kroz repeticiju najznachajnijih dijelova teksta po zavrshetku prezentacije. I ne samo to vec' i kroz chistoc'u vidjenog gdje chak i lik Huana Ruisa (koji jeste mozhda najblijedji u samoj predstavi, ali ne kao lik Gojera i/ili Zhalice vec' kroz iskljuchivo neubjedljivu prezentaciju samoga glumca) postaje dio sveobuhvatnog mozaika izrichaja koji se ogleda u onoj chuvenoj sintagmi Non pasaran pretochenoj u domac'e vidjenje fashizma koji nec'e proc'i!
Pardon, Fashizam nec'e proc'i!
Chak ni izvanredna, zhanrovski gledano, refleksija lika jednog Lavrentija Pavlovic'a-Berije ne mozhe postati snazhnijom od sveukupno ciljanog djela samog autora vodjenog blagom rukom jednog Gojera (Staljin je ovdje samo lik bez teksta!? S razlogom! Dok Komaricki, Ivan Arpadovich jesmo svi mi, danas i ovdje).
Da, blagom rukom, uz izvanrednu scenografiju i kostimografiju Vanje Popovic' koja ne zamara vec', dapache, samo nadogradjuje potrebno, jer blagoshc'u lika jedne samo naizgled ”razvratnice” Dolores dobijamo sliku bola jedne generacije koja ostaje neiskazana unutar sopstvenog pokushaja da promijeni svijet.
Da, svijet sumorne i oshtre stvarnosti koja chak i u svojoj naivnoj zhelji da okruzhenje zhivota samog postane boljim za sve nas, uspijeva ostaviti nadu da c'e, ipak, jednog dana i biti bolje.
Gradimir Gojer je, zaista, ishchitavajuc'i jedan period egzistencije Zhalicinih junaka, uspio stvoriti sliku licemjerstva, ljubavi, patnje, mrzhnje, hipokrizije, borbe, ali i usmjerenosti vishem cilju bez obzira na zhrtve, pretochiti u veoma chitljivu predstavu za koju ne da pretpostavljam, vec' jesam i uvjeren, gledalishte nec'e ostati nijemo. Vec', dakako, aplaudirajuc'i, stojec'i (bash kako i ja to uchinih u drushtvu moje supruge te noc'i u Zenici), stvoric'e pretpostavke ne samo za odrzhanje ovakvih predstava vec' mozhda i stvaranja novih, kreacija, ali i budjenja starih, vizija, boljitku svijeta u kojem zhivimo, shto strijeme.
Ko pomenu Bulgakova i ”Majstora i Margaritu”?
Sabahudin Hadzhialic'
Zenica-Bugojno,
13.02.2007.- 16.02.2007. g.
|