|
Ne radi se o umjetnichkoj mashti, nego o umjetnichkom nalichju koje barem paralelno traje, a Dervishevic' ga uzima kao nositelja likovnosti i kao glavni motiv koji pokazuje nevidljivu gradu kojom oplemenjujemo ambijent zhivljenja. Njegove slike se opiru grotesknu odrazu prizora jer ne pripadaju simbolichkom i ujezichenom poretku razumijevanja i zgotovljenih emocija, ali, paradoksalno, omoguc'uju proshirenje ochevida u vlastite naboje emotivnosti kojima prozhimamo i dogradjujemo materiju. Sve prepoznatljive geometrijske oblike nudi na novo vidjenje organske arhitekture. – Materija je oplemenjena, odnjegovana i kultivirana kroz nashe iskustvo duha, kroz dozhivljaj Baroka, Gimnazije, Kapije, Slane banje, Pinge, Chesme, mahala, dzhamija, crkvi … Slikarevo uochavanje sazrijevanja tuzlanske arhitekture kroz prozhivljenost jeste nashe suochavanje s neusredsredjenom percepcijom i recepcijom sadrzhaja nashe senzualnosti neosakac'ene u otudjeni racio u sluzhbi funkcije stvari. Dervishevic'eva likovna poetika se ne iscrpljuje u dokumentarnom prikazu zdanja jer ona nose individualne elemente i transcedencije svakog od nas ponaosob. Transformaciju i ekspanziju Tuzle na platnu gledamo ochima punim estetskih objekata. Umjetnoshc'u definirana, dislocirana i spasena chuvstva su dobila svoje fizichke konture, boju, eruptivan izraz, zaseban iskaz, ekspresivnost i okvir. Takav integritet osjetilnog, misaonog, vizuelnog, vizibilnog i likovnog jesu Dervishevic'eve slike koje c'e nas nadzhivjeti zhivotom koji je postao indikator i artifakt primarne ljudskosti u ulju, u cijelosti i u zrenju nekushane vjechnosti.
Kamen-temeljac beskraja (Shtitovi; Ribe bez mora; Sunchani satovi)
Nadgrobni spomenik dokida izrichaj kolekcije prolaznosti. Ali kako uc'utkati proshirenje uvida u dogme zbiljnosti ako likovni senzibilitet hoc'e da izrekne da je zhivot krivotvorina umjetnosti. Slikar Dervishevic' okamenjenim i odrvenjenim shtitovima, ribama i sunchanim satovima tvorachki obznanjuje kamenu postojanost obnazhena duha. U svijetu pokreta sve je gradivo za kamen. Embrion vec' trazhi svoj biljeg. Umjetnik trazhi izraz svom neovdashnjem srcu u dekonstrukciji epitafa matrica duhovnosti. Dosluc'ivanje zaumna univerzuma chedne ljepote se ne do saopshtava prozaichnim izrazima iz pojmovnika spoznaja. Edin ne doradjuje prirodnu ljepotu strukture kamena zarad materijalizacije izraza divljenja uprostodushenu Nebu, vec' poetichno kazuje nebesko dozhivljavanje zhivota, chak i kroz nashu fosiliziranu proshlost.
U kameni sunchev sat smo zatochili nashe vrijeme. – Zhivot je upakovan u znachenja zacharana u okamenjenim rijechima i obezdushenim istinama s tachnim odgovorima na pogreshna pitanja. U procjepu izmedju materije i duha zhivimo oboljeli od smrti, podno proklijale humke ubijamo nebesa u sebi. Umjetnost sprechava kamenovanje Neba. – Edin kamenom ochitava zhivahnost okamenjenih chuvstava, obogotvoruje preminulo vrijeme u kojem odjekuje zbilja retorichne tishine u kojoj se radamo i umiremo sami u ritmu roka trajanja kvarljiva beskraja. Njegove ribe bez mora smo mi bez proshlosti i nasha buduc'nost bez nas. Njegov kameni sat je opredmec'ena spoznaja, produhovljena poliperspektiva na opsjene, zametak rake i etikete obezglavljene nutrine. Njegova umjetnost u vidu pikturalne skulpture je shtit pred infekcijom kolektivnog sljepila.
Ekspresivan govor kamena je temelj Dervishevic'eve kreacije chiji je polazni diskurs sklad neunishtivosti i bespolnosti kamena i promjenjivosti identiteta dushe stamene i polno neopredjeljene. Chovjek je neraspechac'en, skamenjen tuzhbalicama uma sa dushom zanemoc'alom u skeletima slova, i tek kroz veo od pokrova sluti ili prizheljkuje opojne groteskne vrtove. Po shavovima nashe skamenjenosti umjetnik prebire, odstranjuje crnu stud i bez svodnika fetisha kulture i ceremonije vjere dva vijeka stare, krilati dushu bez misaona kazala i narkoze otjeshnjale kozhe u tezhnji da sobom pomogne uvishestruchavanje svemira u nama.
Kamen nas odavno ima. Edin skida naslage sjec'anja i osjec'anja, demaskira, oblikuje chovjechniji omazh i epitaf lichnosti da vidi, chuje, odgoneta i govori posmrtno slovo odljudjenu Bogu. Pljesnivi koncept ljudske percepcije ogranichava opazhajnu realnost uslovljenosti zhivota i smrti i njihove ontoloshke ravnopravnosti. Edin nam nudi demaskiranje mitologije kroz preobrazhaj opazhaja – aspekt sluc'enja reprodukcije sadrzhaja dushe mimo kontinuiteta mitskih, arhetipskih, simbolichnih, vjerskih i vremenskih obrazaca. Preoblikujuc'i obmane dopunjava spektar pojavnosti i kleshe stamen zhrtveni kamen za ritual dokidanja pohabane estetike od svojeglave dushe.
Edin Dervishevic' je izvrshio autopsiju svog stec'ka, hijerarhiju forme i projekcije kolektivna racia u lice i nalichje jedinstvene i bezvremene lichnosti. Um je naricateljski zaposjednut transformacijom chovjeka u nadgrobni kamen s natpisom: Ja c'esh biti, ti sam bio. Zar je raka jedina mjera kojoj pristajemo zaboga? Umjetnik hoc'e da iskopa dushu iz zajednichke grobnice polirana uma i pronikne u sklad izmedju tjeskobe paklene smrtnosti i raznolikosti rajska vremena nepojamna. Ozhivljava mrtvorodjene vizije chovjeka o vlastitoj cvrljivoj vjechnosti, kremira iste te strahove vatrom svoje ljubavi da oformi dushu izvan odbrojana sata i preko ruba tijela, i omeksha snove okamenjene. Kad dodir ostane bez ruku, pogled bez ochiju i dusha bez obogaljenih spoznaja o Bogu, raspechatit c'emo vrijeme upakovano u crni granit. Edinov kameni sat je kao korektiv kamenu spoticanja od mumificiranih pojmova i kamuflazhe u imenovanju.
Vrijeme zaraslo u smrtne organe dushe sjemeni se mermerom za urod pravevjechnosti. Kamenje natkriljuje tajnu neizreciva dana, ali su i nebokazi. Umjetnik nadilazi obamrlost svog nishana shto je nikao umjesto krila, iz ochiju i udova, da smrt ne boli kad se uprostodushi. Ubire kamenje iz zasadjenih kostiju za stec'ke zhrtvama zavjere obnevidjelih spoznaja na rushevinama snovidjenja. Opoziv, a ne poziv kamenim lutkama po ochnim dupljama, da hropac pogleda ne ovjekovjechava obitavalishte – da zazidani u oblik budemo predusretljivi novim interpretacijama i razodjenemo nachela, zlatarec'i chovjekovo cvjetanje kamena. Sastavio sam kamen i plavo i dobio stamen osjec'aj kreaturu u prilog Bogu. To se zora mnome protegla i rodila svijest za se, bez modusa i izraza u okamanjenu znaku.
Nacrti nutrine
Realnost je puna dogleda i nedogleda. I dok tako kao protagonisti Bozhijeg sna plovimo na palubi Titanik-tla, Nebo se chini poput postera na zidu bezvremenosti. Tako povlashteni umjetnici bashtine auru tajnovitosti smisla kroz lirske apstrakcije, kao china transcedentalnog preobrazhaja vizuelnog prizora. Pojavna realnost Dervishevic'u sluzhi kao tema za devastiranje kompozicije blindirane logike i pojachani likovni izraz demona nesvjesnog na slikama na kojima vidimo i nebo i krik zarazhenih smrc'u, transponovanog u svakoga od nas. Pri tome prolaznu nedostatnu datost prilagodjava mjeri duhovnosti neustrashene zombijima poslovica eruditnosti. Arhitektonsko prilagodjava antropomorfnom ma koliko bio neboljubiv s bozhanskim osjec'ajem usamljenosti.
Realizam je ostvaren u najzbiljskijoj formi estetske emocije – te snene sushtine nepojamne tishine u kojoj neki ishcheznu i uprostodushe, a za kojom vec'ina chezne molitvenim ochijukanjem. Njegovo slikarstvo poetski vizuelizira tvari dushe kao samostalnu i rijetku chinjenicu. To je i chin prustovskog prikaza ogromnosti i jednoche juche, danas i sutra u postupku fenomena sinestezije kada se jedna chulna pojava zapazha sredstvima druge. On pasionirano boji stvarnost onoga shto mislimo, osjec'amo i chujemo. Posebnu pazhnju posvec'uje totalitetu uchenog, tradicionalnog i pojmovnog samo zarad drugachijeg vidjenja zanijemjelih simbola. Kako drugachije da se prodre pod kozhu i gradu forme dva vijeka stare. Edin slika kao pjesnik, pravi turshiju kao umjetnik i osjec'a kao esteta. Njegova boja daje oblik glasu, muzici i vjetru na rajskom otoku bez svetilishta mrtvom pojmu. Umjetnik ima takav svoj otok. To je rodno mjesto nove zbilje i chiste radosti, daleko od ikona osrednjosti i kafeza od neartikulisana jezika. Groteska je tezhiti jednostavnosti u kojoj je sve vec' vidjeno dok u terpentinu rastache mentalnu frazeologiju shto tavori u jeziku i opazhaju. Njegove boje se pretichu i mijeshaju kao i misli u zachinjanju nadsmisla, bez repriziranja i kanona oslovljavanja, a njegove slike su ona poezija za koju je Pjesnik rekao da su nacrti za postojanje.
|