|
Ne radi se o umjetničkoj mašti, nego o umjetničkom naličju koje barem paralelno traje, a Dervišević ga uzima kao nositelja likovnosti i kao glavni motiv koji pokazuje nevidljivu gradu kojom oplemenjujemo ambijent življenja. Njegove slike se opiru grotesknu odrazu prizora jer ne pripadaju simboličkom i ujezičenom poretku razumijevanja i zgotovljenih emocija, ali, paradoksalno, omogućuju proširenje očevida u vlastite naboje emotivnosti kojima prožimamo i dograđujemo materiju. Sve prepoznatljive geometrijske oblike nudi na novo viđenje organske arhitekture. – Materija je oplemenjena, odnjegovana i kultivirana kroz naše iskustvo duha, kroz doživljaj Baroka, Gimnazije, Kapije, Slane banje, Pinge, Česme, mahala, džamija, crkvi … Slikarevo uočavanje sazrijevanja tuzlanske arhitekture kroz proživljenost jeste naše suočavanje s neusredsređenom percepcijom i recepcijom sadržaja naše senzualnosti neosakaćene u otuđeni racio u službi funkcije stvari. Derviševićeva likovna poetika se ne iscrpljuje u dokumentarnom prikazu zdanja jer ona nose individualne elemente i transcedencije svakog od nas ponaosob. Transformaciju i ekspanziju Tuzle na platnu gledamo očima punim estetskih objekata. Umjetnošću definirana, dislocirana i spasena čuvstva su dobila svoje fizičke konture, boju, eruptivan izraz, zaseban iskaz, ekspresivnost i okvir. Takav integritet osjetilnog, misaonog, vizuelnog, vizibilnog i likovnog jesu Derviševićeve slike koje će nas nadživjeti životom koji je postao indikator i artifakt primarne ljudskosti u ulju, u cijelosti i u zrenju nekušane vječnosti.
Kamen-temeljac beskraja (Štitovi; Ribe bez mora; Sunčani satovi)
Nadgrobni spomenik dokida izričaj kolekcije prolaznosti. Ali kako ućutkati proširenje uvida u dogme zbiljnosti ako likovni senzibilitet hoće da izrekne da je život krivotvorina umjetnosti. Slikar Dervišević okamenjenim i odrvenjenim štitovima, ribama i sunčanim satovima tvorački obznanjuje kamenu postojanost obnažena duha. U svijetu pokreta sve je gradivo za kamen. Embrion već traži svoj biljeg. Umjetnik traži izraz svom neovdašnjem srcu u dekonstrukciji epitafa matrica duhovnosti. Doslućivanje zaumna univerzuma čedne ljepote se ne do saopštava prozaičnim izrazima iz pojmovnika spoznaja. Edin ne dorađuje prirodnu ljepotu strukture kamena zarad materijalizacije izraza divljenja uprostodušenu Nebu, već poetično kazuje nebesko doživljavanje života, čak i kroz našu fosiliziranu prošlost.
U kameni sunčev sat smo zatočili naše vrijeme. – Život je upakovan u značenja začarana u okamenjenim riječima i obezdušenim istinama s tačnim odgovorima na pogrešna pitanja. U procjepu između materije i duha živimo oboljeli od smrti, podno proklijale humke ubijamo nebesa u sebi. Umjetnost sprečava kamenovanje Neba. – Edin kamenom očitava živahnost okamenjenih čuvstava, obogotvoruje preminulo vrijeme u kojem odjekuje zbilja retorične tišine u kojoj se radamo i umiremo sami u ritmu roka trajanja kvarljiva beskraja. Njegove ribe bez mora smo mi bez prošlosti i naša budućnost bez nas. Njegov kameni sat je opredmećena spoznaja, produhovljena poliperspektiva na opsjene, zametak rake i etikete obezglavljene nutrine. Njegova umjetnost u vidu pikturalne skulpture je štit pred infekcijom kolektivnog sljepila.
Ekspresivan govor kamena je temelj Derviševićeve kreacije čiji je polazni diskurs sklad neuništivosti i bespolnosti kamena i promjenjivosti identiteta duše stamene i polno neopredjeljene. Čovjek je neraspečaćen, skamenjen tužbalicama uma sa dušom zanemoćalom u skeletima slova, i tek kroz veo od pokrova sluti ili priželjkuje opojne groteskne vrtove. Po šavovima naše skamenjenosti umjetnik prebire, odstranjuje crnu stud i bez svodnika fetiša kulture i ceremonije vjere dva vijeka stare, krilati dušu bez misaona kazala i narkoze otješnjale kože u težnji da sobom pomogne uvišestručavanje svemira u nama.
Kamen nas odavno ima. Edin skida naslage sjećanja i osjećanja, demaskira, oblikuje čovječniji omaž i epitaf ličnosti da vidi, čuje, odgoneta i govori posmrtno slovo odljuđenu Bogu. Pljesnivi koncept ljudske percepcije ograničava opažajnu realnost uslovljenosti života i smrti i njihove ontološke ravnopravnosti. Edin nam nudi demaskiranje mitologije kroz preobražaj opažaja – aspekt slućenja reprodukcije sadržaja duše mimo kontinuiteta mitskih, arhetipskih, simboličnih, vjerskih i vremenskih obrazaca. Preoblikujući obmane dopunjava spektar pojavnosti i kleše stamen žrtveni kamen za ritual dokidanja pohabane estetike od svojeglave duše.
Edin Dervišević je izvršio autopsiju svog stećka, hijerarhiju forme i projekcije kolektivna racia u lice i naličje jedinstvene i bezvremene ličnosti. Um je naricateljski zaposjednut transformacijom čovjeka u nadgrobni kamen s natpisom: Ja ćeš biti, ti sam bio. Zar je raka jedina mjera kojoj pristajemo zaboga? Umjetnik hoće da iskopa dušu iz zajedničke grobnice polirana uma i pronikne u sklad između tjeskobe paklene smrtnosti i raznolikosti rajska vremena nepojamna. Oživljava mrtvorođene vizije čovjeka o vlastitoj cvrljivoj vječnosti, kremira iste te strahove vatrom svoje ljubavi da oformi dušu izvan odbrojana sata i preko ruba tijela, i omekša snove okamenjene. Kad dodir ostane bez ruku, pogled bez očiju i duša bez obogaljenih spoznaja o Bogu, raspečatit ćemo vrijeme upakovano u crni granit. Edinov kameni sat je kao korektiv kamenu spoticanja od mumificiranih pojmova i kamuflaže u imenovanju.
Vrijeme zaraslo u smrtne organe duše sjemeni se mermerom za urod pravevječnosti. Kamenje natkriljuje tajnu neizreciva dana, ali su i nebokazi. Umjetnik nadilazi obamrlost svog nišana što je nikao umjesto krila, iz očiju i udova, da smrt ne boli kad se uprostoduši. Ubire kamenje iz zasađenih kostiju za stećke žrtvama zavjere obnevidjelih spoznaja na ruševinama snoviđenja. Opoziv, a ne poziv kamenim lutkama po očnim dupljama, da hropac pogleda ne ovjekovječava obitavalište – da zazidani u oblik budemo predusretljivi novim interpretacijama i razodjenemo načela, zlatareći čovjekovo cvjetanje kamena. Sastavio sam kamen i plavo i dobio stamen osjećaj kreaturu u prilog Bogu. To se zora mnome protegla i rodila svijest za se, bez modusa i izraza u okamanjenu znaku.
Nacrti nutrine
Realnost je puna dogleda i nedogleda. I dok tako kao protagonisti Božijeg sna plovimo na palubi Titanik-tla, Nebo se čini poput postera na zidu bezvremenosti. Tako povlašteni umjetnici baštine auru tajnovitosti smisla kroz lirske apstrakcije, kao čina transcedentalnog preobražaja vizuelnog prizora. Pojavna realnost Derviševiću služi kao tema za devastiranje kompozicije blindirane logike i pojačani likovni izraz demona nesvjesnog na slikama na kojima vidimo i nebo i krik zaraženih smrću, transponovanog u svakoga od nas. Pri tome prolaznu nedostatnu datost prilagođava mjeri duhovnosti neustrašene zombijima poslovica eruditnosti. Arhitektonsko prilagođava antropomorfnom ma koliko bio neboljubiv s božanskim osjećajem usamljenosti.
Realizam je ostvaren u najzbiljskijoj formi estetske emocije – te snene suštine nepojamne tišine u kojoj neki iščeznu i uprostoduše, a za kojom većina čezne molitvenim očijukanjem. Njegovo slikarstvo poetski vizuelizira tvari duše kao samostalnu i rijetku činjenicu. To je i čin prustovskog prikaza ogromnosti i jednoče juče, danas i sutra u postupku fenomena sinestezije kada se jedna čulna pojava zapaža sredstvima druge. On pasionirano boji stvarnost onoga što mislimo, osjećamo i čujemo. Posebnu pažnju posvećuje totalitetu učenog, tradicionalnog i pojmovnog samo zarad drugačijeg viđenja zanijemjelih simbola. Kako drugačije da se prodre pod kožu i gradu forme dva vijeka stare. Edin slika kao pjesnik, pravi turšiju kao umjetnik i osjeća kao esteta. Njegova boja daje oblik glasu, muzici i vjetru na rajskom otoku bez svetilišta mrtvom pojmu. Umjetnik ima takav svoj otok. To je rodno mjesto nove zbilje i čiste radosti, daleko od ikona osrednjosti i kafeza od neartikulisana jezika. Groteska je težiti jednostavnosti u kojoj je sve već viđeno dok u terpentinu rastače mentalnu frazeologiju što tavori u jeziku i opažaju. Njegove boje se pretiču i miješaju kao i misli u začinjanju nadsmisla, bez repriziranja i kanona oslovljavanja, a njegove slike su ona poezija za koju je Pjesnik rekao da su nacrti za postojanje.
|