XXXXVII
Ove godine primamo nove članove u Društvo pisaca BiH. Može se prijaviti svako ko je izdao makar jedno relevantno književno djelo – veli Upravni odbor. I biraćemo ga/ih na Skupštini/Saboru koja/i je zakazan/a za početak aprila/travnja 2007. g. Hiljadu maraka (konvertibilnih) obezbjediš, objaviš knjigu, platiš par relevantnih književnika da napišu relevantnu recenziju i ti postaješ relevantni član Društva pisaca – da ne kažem Književnik. Kao relevantni član Društva pisaca molim Upravni odbor i moje drage kolege da na budućoj Skupštini/Saboru kao relevantnost uzmemo u obzir slijedeće: Objavljena djela (mogu i dijelovi, zašto da ne?!) u bližem i širem okruženju, recentne književne kritike o napisanom/im djelu/ima i kao posljednje (ali ne i zadnje odnosno ne pod obavezno) da budući kolega/ica biva uvršten u određene antologije. Pored domaćih, naravno. Možda tražim previše? Ne tražim više od onoga što i sam ne bi dao. Ili uzeo. Da li?
XXXXVIII
Ipak, Društvo pisaca BiH je zaista prostor koji mi omogućava da budem dio jedne elitne skupine osoba koje žele ostaviti nešto iza sebe u pisanom obliku. Književnom. I žao mi je što nas, ipak, još uvijek u Zakonu definišu kao Udruženje građana: Skupila se raja, elem. Volio bih da i država (resorna ministarstva, naravno) u skladu sa još uvijek nepostojećom Kulturnom strategijom i/ili Strategijom culturae u cjelini pomogne da ovo naše Društvo postane svjetionik, da ne kažem putokaz novim generacijama ovdašnjih mučenika, pardon građana, da postoje neki novi vidici za izlaz iz sveopćeg mraka koji nas okružuje. Da svjetlo postoji, a da ga je potrebno samo upaliti. No, ko će? I kada?
XXXXIX
Izgleda da hapšenje Karadžića i Mladića više neće biti uslov za Srbiju kada je priključenje Evropskim integracijama u pitanju. Pitanje gotovo već sigurne nezavisnosti Kosova će biti regulisano preko zaboravljanja svega onoga što ova dvojica uradiše na prostorima bivše Jugoslavije. Neće se dirati Bosna (a i Hercegovina), vele. To znači RS (onaj manji dio države) ostaje tu gdje jeste. Ući će Srbija u pregovore za pridruživanja bez nekih naročitih uslova po navedenom pitanju. Ko zna, možda u Parlamentu Evrope jedan od njih bude i poslanik odnosno predstavnik. Zajedno sa Holanđanima (bivšim UN vojnicima) i nekim Grcima (plaćenicima). Zaista, čemu čuđenje jer je ta ista starica majka dozvolila neopisivo klanje drugih i drugačijih u sopstvenom dvorištu?
L
Ispriča mi moj prijatelj Edhem (elokventan ekonomista iz gradića Turbe kod Travnika) jednu priču: U starim bosanskim selima postojao je običaj takozvanog Plesa sa vukovima (daleko bilo, nema ništa Kevin Kostner sa navedenim?!) kada se okupljala grupa ljudi a među njima i neko ko je imao zadatak da pripremi dobru motku koja je na završetku (gornjem, pod nazivom Gužva) imala posebno uvrnuti dio koji je bio izuzetno bolan za onoga ko primi udarac. Elem, ta grupa bi pronašla žrtvu koja je te noći ”fasovala degenek” poslije kojeg bi određeno lice ostajalo invalid III kategorije od čega se nije mogao oporaviti čitav život. I morao je šutjeti o tome. Do kraja ovozemaljskog života. Jer ko jednom zaigra sa vukovima, to znači da nije imao ništa sa društvom i državom već, očito je, sa narodnim sudom. Što pokazuje da država, opet je očito, nije mogla riješiti problem navedenog lica/osobe. Zbog čega ispričah ovu priču? Jednostavno, zbog toga što bi danas zaista dobro došao jedan takav ples. Pa još sa vukovima. Toliko ima griješnih osoba/lica na prostorima bivše nam zajedničke države, da bi se mogao održati i Festival plesa sa vukovima. Međunarodni… Dapače.
30.01.2007. g. – 31.01.2007. g.
|