|
I, dolazimo do zvijezde ovog projekta, prevoditeljice Senade Kreso. O istaknutoj poziciji gospodje Kreso na mapi sarajevskog jet-seta govori chinjenica da je tekst iz jednog od brojeva magazina Dani iz 2005. – u post-kafkijanskom maniru – pocheo otprilike ovako:
Senada se jednog dana probudila i shvatila da bi izlazak iz njenog stana na Ciglanama, okovanim snijegom i ledom, bio preveliki pain in the ass. Nevrijeme, a prazan frizhider. Ali, ne beri brigu prevoditeljsku, Senada se potom spojila na internet, logirala na sajt VF Komerca i naruchila svakojakih djakonija…
Da ne duzhim (dobro, jesam malo iskarikirala4), tema teksta je bila kuc'na dostava u sarajevskoj trgovini a ne, recimo, knjizhevno prevodjenje. Gospodja Kreso je, izmedju ostalog, na komemoraciji Susan Sontag u januaru 2005. u Sarajevu bila i oficijelna prevoditeljica Davidu Rieffu, sinu pokojne autorice. Kako istiche hrvatska prevoditeljica Giga Grachan, kome je do drushtvenih i medijskih reflektora, taj je, upusti li se u bavljenje knjizhevnim prevodom, debelo promashio poziv.
Evo u chemu se sastoje, nazovimo ih tako, propusti Senade Kreso:
Prevoditeljica prevodi netachno, odnosno, mijenja smisao rechenice.
Na strani 119 stoji:
Vec'i dio povijesti filma baca svjetlo na vezu s uzorima koje nudi knjizhevnost.
Medjutim, Susan Sontag, koja valjda bolje zna ko na koga baca svjetlo, jer je ona to i napisala, pishe:
The relation to model offered by literature illuminates a major part of the history of cinema. (p. 156)
Dakle, valjano prevedena rechenica u ovom eseju o Godardu jeste da
Veza sa uzorima koje nudi knjizhevnost baca svjetlo na vec'i dio istorije filma.
Ovdje je, kao shto vidimo, prevoditeljica izmijenila redoslijed rijechi, shto samo po sebi kazhnjivo nije. Medjutim, katastrofa je u tome shto je sve izvrnuto. Gramatichki recheno, zamijenila je subjekat i objekat! Kako u zborniku Teorija i poetika prevodjenja (XX vek, 1981.) pishe Mila Stojnic', ako je prevoditelj u odnosu na jezik originala receptor a u odnosu na jezik prevoda novi odashiljach poruke, onda su poruke koju ovi eseji shalju vrlo zbunjujuc'e. Otprilike kao kad jedan struchni zagovornik postojanja bosanskih piramida kazhe piramide su okrenute prema stranama svijeta. I dodaje, manje ili vishe!
Dalje, na strani 82. pishe:
U tetaru, za razliku od filma, scenografija se mozhe mijenjati tokom samog china...
Ne moramo biti dijelom tetarskog staffa MESS-a da shvatimo da je navedena rechenica nonsens! Muc'nemo li malo glavom a i usporedimo li to s izvornikom, gdje nedvosmisleno stoji da se setting of the stage cannot change during one act (p. 104), zachudjeni, shvatamo da se scenografija NE mozhe mijenjati tokom jednog china.
Bic'e da se prevoditeljica nije slagala sa autoricom S. Sontag pa je i sama odluchila da malo slozhi, ili bolje recheno, slazhe. Koliko god ovakve greshke bile elementarne, ovo samo upuc'uje na to da prevoditeljica ima vishe problema sa strpljenjem nego sa negacijama.
Evo jednostavne rechenice koju bi savladala i uchenica trec'eg razreda osnovne shkole ”Isak Samokovlija” u Sarajevu.
U eseju Pozorishte i film na str. 81 pishe:
Tako Panofsky napada Kabinet dr. Caligarija zbog ”prethodne stilizacije stvarnosti”. Hm... Pri pogledu na original, sumnje se potvrdjuju i vidimo da tamo ustvari pishe ”pre-stylizing reality”. Dakle, ne radi se o hronoloshkoj kategoriji, pa da je stvarnost stilizirana u doba sarajevske Olimpijade, vec' se radi o gradaciji. Prema tome, stvarnost je za Panofskog isuvishe stilizirana, odnosno, prestilizirana.
Prevoditeljica je nedosljedna.
Nazive francuskih, italijanskih ili nekih engleskih filmova i predstava chas prevodi chas ne prevodi. A zna se desiti i iznenadjenje tipa da pored izvornika, u zagradi stavi prevod, kao na strani 113. tj. La Chinoise (Kineskinja, 1967).
Osim toga, ne drzhi se standarda.
Na strani 127. stoji
… stihovi iz Romea i Juliet
Dakle, ili je Romeo and Juliet ili Romeo i Julija. Pomalo od svega ne mozhe nikako. (Kao shto je nesuvislo da, naprimjer, kazhem ”Gledala sam sinoc' Willa and Grejs!”)
Prevoditeljica ima pjesnichke aspiracije.
Tako dio rechenice S. Sontag how easy to see that now (p. 125.) nadahnuto prevodi
o, kako se to sad jasno vidi (p. 98).
Ovo je samo konstatacija, niposhto kritika. I sama autorica zbirke pjesama, podrzhavam sve poetske aktivnosti u regiji, posebno one kojima lichno ne prisustvujem.
Prevoditeljica je, kako da kazhem, sklona elipsama. Na strani 80. suvereno stoji da je, medju ostalim, kamera sachuvala izvedbu nekih pozorishnih komada i scensku postavku Marat/Sade Petera Brooka.
I tu je lagano lishila autora njegovog teksta jer u originalnom tekstu stoji
… and Peter Brook’s staging of Weiss’ Marat\\Sade (p. 101). Petera Weissa ergo nema nigdje! Odnosno, ispravno bi bilo:
… i inscenaciju komada Marat\\Sade kojeg je po Weissovom djelu postavio Peter Brook.
Ili bi ovo pak bilo previshe informacija za uboge chitaoce bosanskog izdanja?
Okrenemo li samo jedan list, cheka nas novi misterij. Prevoditeljica je prilikom nabrajanja pozorishnih komada jednostavno (Ooops, I did it again!) izbacila djelo Animal Crackers. Nishta neobichno, jer na nekim mjestima izbacuje rijechi, ponegdje i vishe (v. str. 54. gdje nedostaje pola rechenice, dok je na str. 135. izostavljena neobichna, ali prevodiva metafora. No, s time nec'u sad da vas gnjavim; i to shto ste se do ovog dijela probili je za svaku pohvalu.)
Prevoditeljica ne razlikuje imenicu artifice (doskochica, lukavshtina, majstorija, licemjerje) od pridjeva artificial (umjetan, neprirodan, usiljen) (Bujas, p. 55.).
Tako na bezbroj mjesta u prevodu postoji brkanje ova dva pojma. Za primjer c'u uzeti samo najreprezentativnije:
Pozorishte se sluzhi vjeshtachkim, dok se film opredijelio za stvarnost… (p. 81.)
Shta bi bilo to vjeshtachko, pitam se? Sise? Zubalo? Vjeshtachka kozha?
Ispravno je naravno:
Pozorishte se sluzhi umijec'em, dok je film osudjen na stvarnost.
A slichna greshka je pochinjena i u slijedec'oj rechenici:
Jer shta je to pozorishte-i-nishta-drugo do stara predstava o vjeshtachkom? (p. 85)
(the old notion of artifice, p. 107).
Medjutim, S. K. ne idu ni derivativni pojmovi tipa artiness (p. 124), pa tako ispada da je Godard umjetnost zamijenio umjetnim (p. 98). Ustvari, Godard je umjetnost zamijenio umijec'em.
Usput recheno, sve ovo ovo je stvar logike i razumijevanja teksta, ili kako kazhe Yves Bonnefoy, if a work does not compel us, it is untranslatable.
Dakle, kako istiche M. Stojnic', prevodilac se na leksichkom nivou po pravilu ne smije nac'i samo u poziciji da prevede rijech, vec' kao i autor da je u jeziku prevoda odabere i upotrijebi u onom njenom znachenju i obliku koji potpuno odgovara datoj situaciji na koju se odnosi iskaz. Jednostavno recheno, talenat za prevodjenje se ogleda i u ovoj zhici za odabir rijechi, ali svakako i temeljitosti.
Prevoditeljica je povrshna. Ne samo kad se radi o slovima, vec' i o brojkama. Jer, ko bi inache rechenicu u kojoj stoji Section V’ in a short book of ten sections, (p. 64.) tj. Poglavlje V’ u kratkoj knjizi od deset dijelova
preveo kao
Peti dio u kratkoj, petodijelnoj knjizi (p. 55.) ?!
Ten da je pet? Ne, to je popravni.
Da ovo nije lapsus govori i slijedec'i primjer.
Susan Sontag, naime, navodi da je Europaműde bila knjizhevna natuknica iz 1840-tih. (p. 195). Dobro.
Medjutim, S. K. to prevodi kao
Europaműde je bila knjizhevna natuknica iz 1940-tih. (p. 145)
Shto bi rekli enigmate, pronadjite razliku.
Prevoditeljica me vec' ozbiljno zabrinjava. Ako se oslonimo na, kako pishe Ranko Bugarski, implikaciju da je prevodjenje kao oblik komunikacije nije samo medjujezichki postupak nego i drushtveni chin, i da je u tu svrhu potrebno poznavanje i drugih disciplina kao shto su npr. popularna kultura, filozofija jezika, estetika, i kao shto vidimo na slijedec'em primjeru, istorija knjizhevnosti, onda ovaj prevodilachki projekat dobija novu dimenziju.
Jer, imajuc'i u vidu, ako nishta, zhivotno iskustvo prevoditeljice, bilo bi za pretpostaviti da zna da NE POSTOJI autor koji se odaziva na ime St. Petersburg kao shto to sugerira u slijedec'oj, da kazhem, majstoriji:
… ruski post-roman chiji su prestavnici Biely, St. Petersburg i Nabokov. (p. 38.).
St. Petersburg, odnosno, kako je kod nas preveden, Petrograd je, naime, roman koji je napisao Andrej Beli. To bi bilo kao da neko kazhe: Oscar je ove godine za dlaku izmakao Műnchenu Spielbergu!
Treba da stoji, dakle, chiji su predstavnici Belijev Petrograd i Nabokov. I tako je ovaj grad kojeg Josif Brodski odmilja zove Piter, i grad sa nadasve turbulentnom istorijom koji je vidio svakakvih drushtvenih uredjenja, dochekao da ga Boshnjaci5 proglase romanopiscem!
U istom eseju (Pornografska imaginacija) imamo josh jednu katastrofalnu faux pas. Naime, na strani 53. uchiteljica Kreso tvrdi:
Ali De Sade se nikad ne bi mogao slozhiti s Batailleom da je ”istina erosa tragichna.” (tj. ”the truth of eroticism is tragic”, p. 62)
Imamo li u vidu da je ”erotizam” jedan od kljuchnih termina opusa Georgea Bataillea, a koji se tako prevodi i u svim juzhnoslavenskim jezicima, onda to niposhto ne mozhe biti eros vec', naravno, erotizam. U prilog ovome ide i Batilleova knjiga s istoimenom nazivom L’erotisme, odnosno, Erotizam, koju je preveo Ivan Cholovic' (BIGZ, 1980).
Dalje, prevoditeljica ochito ima problema sa naslovima knjiga, tj. sa poznavanjem istorije knjizhevnosti. Tako na strani 34. stoji:
...imaju mnogo vishi status kao knjizhevnost od djela kao shto su Candy ili Eleny Oscara Wildea…
Odakle da pochnem? Mozhda od S. Sontag, koja je napisala
… occupy a much higher rank as literature than Candy or Oscar Wilde’s Teleny …
Prevoditeljica ochito ima nekih problema s pornografijom jer je i erotski roman koji se inache pripisuje O. Wildeu malo potkresala, pa ispade Eleny umjesto Teleny.
Po ovako konstruiranoj rechenici mozhemo pomisliti:
- da se roman zove Candy ili Eleny
- da je O. Wilde napisao i Candy i Eleny
- da prevoditeljica razumije tekst koji prevodi
Koliko ja znam – a sve i da ne znam uvijek postoji metodoloshki postupak
poznat kao istrazhivanje – u pitanju je: d) nishta navedeno. Pricha o Candy je interesantna, pa c'emo malo odahnuti od mog pametovanja.
Candy je, dakle, satirichni erotski roman Terryja Southerna iz 1958. godine. Camp klasik Gore Vidal je ovog autora opisao kao the wittiest writer of our generation, a kako i ne bi jer je Candy probila led za Vidalov roman Myra Breckenridge i Portnoy’s Complaint Philipa Rotha. Lik Candy je, da tako kazhem, svojevrstan pornografski pandan Brechtovog lika Gailyja Gaya, chovjeka koji ne mozhe rec'i ne, samo shto je u pitanju cura. Knjiga je, kao i Ibrishimovic'ev Vjechnik u BiH, dugo bila bestseler u Americi i Engleskoj, s tim da su je ’64 zabranili. Southern je radi svog romana chak bio pod prismotrom FBI-a pod sumnjom da rasparchava pornic'e. No to americhki Playboy nije sprijechilo (dapache!) da candy, candy girl ovog ljeta stave na listu The 25 sexiest novels ever written. Terry Southerna su u Texasu proglasili jednim od svojih sedam najvec'ih pisaca, a inache je bio prijatelj sa bitnikom Williamom S. Burroughsom, kojeg prevoditeljica Senada Kreso uporno zove Borroughs (v. str. 136. i 151.).
Dakle, ima li shta gore nego kad autora lishite njegova djela? Ima. Ako vam djelo ovako potkreshu.
Dalje, last time I checked, praksa je da se prevedena djela navode po najustaljenijem nazivu (a ne kao shto je jedan sarajevski multitalent naziv Kantovog temeljnog djela Kritika chistog uma nazvao Kritika chistog razuma). Ne znam zaboga zashto, ali Senada Kreso naziv eseja Emila Ciorana On a Winded Civilization (p. 82.) navodi kao O jednoj sipljivoj civilizaciji (p. 68). Shto bi rekao moj brat, ma molim!? Sipljiv mozhe biti jedino konj, o chemu nas, recimo, informira i Sting u svojoj pjesmi All This Time. Chak i ako ne znamo ustaljeni naziv eseja – shto korespondira sa opc'im (i knjizhevno-istorijskim) obrazovanjem – shta zaboga fali nazivu O civilizaciji bez daha?!
Da je pomenuti esej maksimalno potkresan, uvjeric'emo se samo nekoliko stranica naprijed:
Pornografija na Istoku ili u muslimanskom svijetu jako se razlikuje. (p. 59) Hajd dobro. No pitam se da li bi Senada Kreso naziv glasovitog djela Edwarda Saida Orijentalizam prevela kao Istochnjashtvo, jer rijech je upravo o tome.
U originalu lijepo pishe pornography in the Orient (p. 70.). Orient tj. Orijent je kulturoloshki termin koji danas sa sobom ima dosta velike implikacije i ozbiljnu prtljagu. A Istok je geografska strana svijeta na kojoj sunce zalazi, bash kao shto bi zbog ovakvog prevoda trebala da zadje reputacija & kredibilitet jednog prevoditelja.
Narochito bih istakla opc'epoznatu istinu da je u prevodjenju daleko vazhnije znati svoj jezik nego tudji, odnosno, kako kazhe John Dryden (koji na prevodjenje referira kao na the disease of translation), chovjek bi prvo trebao biti a nice critic in his mother tongue before he attempts to translate a foreign language, odnosno, solidan kritichar maternjeg prije nego se baci na prevodjenje sa stranog jezika (Theories of Translation: An Anthology of Essays from Dryden to Derrida, ur. Rainer Schulte i John Biguenet, The University of Chicago Press, 1992.). Ako prevoditelj, po rijechima Vladimira Nabokova, ne poshtuje cjelokupan tekst (and nothing but the text!), onda je prevod a mistranslation, prevodilachki promashaj.
Postoji josh bezbroj, shto netachnih, shto opc'enito stvari u kojima se sa prevoditeljicom ne slazhem. No ovdje c'u ipak da rest my case.
Chinjenica je da nema svaki prevodilac temeljitost kao shto je ona kod Ivane Djuric'-Paunovic' ili kod Luke Paljetka koji se, dok je prevodio Joyceovog Uliksa, koristio geografskom kartom Dublina. Medjutim, i prevodjenje kao kreativna djelatnost, bash poput muzike, knjizhevnosti, glume, ima neke smjernice koje prevoditelji trebaju poshtovati. Prevodili mi na nachin koji nam je sugerira Ciceron, odnosno, Saint Jerome, Wilhelm von Humboldt ili Vladimir Nabokov, prevoditelj bi, ako nishta, kako pishe Dryden, trebao da autora uchini shto je moguc'e sharmantnijim i predstaviti ga tako da on bar lichi na sebe.
Medjutim, iako se i pisci, i kritichari prevoda i pa znachi i teoretichari moraju slozhiti sa chinjenicom da objektivne ocjene prevoda nema bez utvrdjivanja bitnih relacija prema originalu, usporedbe nisu potrebne kad djelo ochigledno ne funkcionira bilo na mikro planu ili kao cjelina. Senzibilan chitalac c'e tako prevodilachku nepismenost skontati i bez usporedbe s izvornikom.
Ostaje pitanje zbog chega se gradjanka Senada Kreso uopc'e i prihvatila prevoda ove knjige? Iz prestizha? Duzhnosti? Obijesti? Od navedenih razloga, josh bi i najopravdanija bila potreba da prevoditelj svojoj djeci treba da kupi cipele pa u skladu s tim popusti pred nedostojnim ponudama uzhirenih predstavnika trustova.
Ali, ako su ispushtene fusnote, nije ispushtena I’d-like-to-thank-the-academy biljeshka na pretposljednjoj stranici knjige gdje stoji:
”Prevoditeljica zheli zahvaliti Britanskom centru za knjizhevno prevodjenje, posebno njegovom direktoru g. Peteru Bushu, shto joj je omoguc'eno da provede mjesec dana u radu na prijevodu ove knjige u izvanredno podsticajnim uslovima ovog Centra koji djeluje u sklopu Univerziteta East Anglia u Norwichu.” Ovo se svodi na, shto bi rekao Ivo Andric', uobichajenu praksu nasheg gradjanskog sveta da se posao zamazhe gustom bojom da to drzhi vodu dok majstor ne otutnji s parama u ruci.
Stoga predlazhem da neka slijedec'a knjiga u izdanju MESS-a nosi posvetu Izgubljenim fusnotama Susan Sontag. Pokojna je autorica, naime, svojevremeno svoj roman In America posvetila svojim prijateljima u Sarajevu (To my friends in Sarajevo) medju kojima su, gluho bilo, i imena pomenuta u ovom tekstu. A ovako osakac'enu i aljkavo uradjenu knjigu lichno ne bih pozheljela ni svojim, kako ih odmilja volim zvati, arhetipskim neprijateljima.
Takodjer, cijeli sluchaj sa ovom nesretnom knjigom se mozhe promatrati i fenomenoloshki. Naime, nekritichnost lokalnih kulturnih i inih kruzhoka zbilja postaje nakaradna, od piramida do prevoda. Chinjenica da ovaj prevod nije dozhivio nikakvu kritiku (osim jednog zabrinjavajuc'e nepismenog afirmativnog prikaza), ukazuje na chinjenicu da se svaki prevod iz pera gradjanke S. K. u ovdashnjoj javnosti po ipse dixit nachelu automatski prihvata kao izvrstan.
Ironija je u tome shto u izdanju ovog istog MESS-a 1994. godine, dakle za vrijeme agresije na BiH, izashla knjiga Paula Austera U zemlji posljednjih stvari. Radi se o odlichnom prevodu Aide Chengic', prevodu koji je dostojan ovog briljantnog djela. Ova, meni lichno ponajdrazha, Austerova knjiga je takodjer tehnichki jako dobra, shto je u takvim okolnostima bilo skoro nadnaravno, ali i vjerovatno vishe stvar duha & volje ljudi okupljenih oko projekta nego stvarnih moguc'nosti. Paradoksalno je zapravo da su osobe koje su uchestvovale u pripremi ovih izdanja, izuzev prevoditeljice, uglavnom iste. Znachi li to da su u ratu svoj posao radili srchanije, iskrenije, sa manje javashluka? Ne znam. Ali znam da je chinjenica posvemashnje degradacije sistema vrijednosti razlog za pravi lament nad Sarajevom. Naime, treba rec'i da usprkos zhilavom uvjerenju njenih sarajevskih prijatelja, Susan Sontag nikada nije napisala tekst pod naslovom Lament nad Sarajevom. Taj tekst se uvijek i svugdje zvao Here and There odnosno Ovdje i ondje: od knjige Where the Stress Falls do hrvatskog prevoda Gorana Vujasinovic'a u zagrebachkoj Knjizhevnoj republici. Sam idiom Lament nad Sarajevom je dosta banalna aluzija na naslov antologijske pjesme Milosha Crnjanskog i blizhi je ubogoj imaginaciji nekog tabloidli urednika nego Susan Sontag. Naravno da je kao svojevrstan pogovor potkresanim Stilovima radikalne volje pridodat i tekst pod spomenutim lazhnim naslovom, ali ovdje oko toga nec'u pretjerano dramiti. Potencirati takvu greshku u kontekstu brojnih ranije nabrojanih, bilo bi kao da masovnog ubicu optuzhite josh i za kradju u granapu.
Stoga c'u i zavrshiti parafrazom jedne rechenice iz navedenog Austerovog djela: Ne iznenadjuje me shto postoje ljudi koji loshe obavljaju svoj posao, vec' to kako oni lako obmanjuju sve druge ljude.
Ajla Terzic'
P.S. Nakon shto sam zavrshila ovaj tekst, u Magazinu Dani (Sarajevo, 4.8.2006, br.477) se pojavilo slijedec'e reagiranje:
”Zhelio bih da se zahvalim gospodji Mileni Maric'-Vogel na njenoj pazhljivoj kritici jednog dijela mog izrazhavanja u tekstu ’Bitke oko historije i sjec'anja’. Potpuno se slazhem da moji pokushaji da podignem nivo akademske rasprave medju Bosancima u publici nisu trebali da sadrzhe rijech kao shto je ’uspaljenko’ (s druge strane, ne slazhem se za ’glupan’, buduc'i da je to ubacheno da oslika ton mog sugovornika, tj. ono shto se nasluc'ivalo da on misli o meni, a ne ja o njemu!). Medjutim, za dobrobit svih chitalaca Dana, kao i moju lichnu odbranu, htio bih da istaknem da rijech u mom izvornom engleskom tekstu (hot-shot) nije ni u kom sluchaju vulgarna kao rijech ’uspaljenko’. (…) Bio sam iznenadjen kada sam otvorio novine i pronashao moj tekst, a da prethodno nisam imao priliku ni da pogledam prevod (pa je tako, izmedju ostalog, moje ’mission accomplished’ postalo ’nemoguc'a misija’, shto znachi upravo suprotno onome shto sam namjerio!). Sudec'i i po reagovanju mojih bosanskih prijatelja povodom rijechi ’uspaljenko’, ta rijech bi, u sluchaju da sam vidio prevod, sasvim sigurno bila promijenjena. (…) ”
Ono shto potpisnik ovih redova gospodin Paul B. Miller, americhki univerzitetski profesor istorije (valjda iz prostojnosti & obzira) nije naveo jeste to da je njegov tekst prevela – pogadjate – Senada Kreso. Knjizhevna prevoditeljica.
____________________
1 Obrazovani lektori i redaktora su jedini od kojih prevoditelji mogu neshto da nauche. Odnosno, kako kazhe prevoditeljica Giga Grachan, na dushu prevoditelja nekad mozhda idu u grijesi lektora. Ja ne znam ko je ovdje zgrijeshio, al da jeste, u to nema sumnje.
2 Istini za volju, jedan ciklus svoje poezije ja sam prije par godina naslovila Bez Kurziva, ali nisam bash ochekivala ovakve sljedbenike.
3 Koristila sam izdanje Susan Sontag, Styles of Radical Will, Vintage, London, 2001.
4 Ili mozhda nisam, sami se uvjerite: ”Vani je bilo minus deset, snijeg je danima neprestano padao, a Senada Kreso, ugledna sarajevska prevoditeljica, sebe je ubrajala u rijetke sretnike koji ne moraju izic'i iz kuc'e. No, pravi shok je uslijedio u chasu kad se nashla pred vlastitim frizhiderom: zjapio je zastrashujuc'om prazninom!
E tad je, priznaje, vec' pochela da panichi, a u mislima su se redale slike: valja pozvati taksi, pa c'e on kasniti, dok dodje - smrznut c'e se ispred zgrade, onda c'e zaglaviti u saobrac'aju, a u supermarketu je petkom najvec'a guzhva… Naravno, uhvatit c'e je nervoza, pokupovat c'e sve nabrzinu (barem polovinu bespotrebnih stvari), a onda opet – i to s morem kesa u rukama - zovi taksi, ponovo se zaglavi u guzhvi… Murphyjev zakon je neumoljiv: garant c'e i lift biti pokvaren u chasu kad mokra i pretrpana udje u zgradu. Uzhas! I to za ko zna koliko vremena i novca. ”U tom trenutku nazvao me prijatelj i rekao: ’Hej, shtima ono sa VF-om!’ Nisam znala o chemu se radi. Kada mi je objasnio, odmah sam krenula da probam. Naruchila sam robu i zakazala isporuku za jedanaest sati. Tachno u jedanaest zazvonio mi je telefon i ljubazni zhenski glas mi se izvinio shto c'e isporuka malo kasniti zbog vremenskih prilika i guzhve u saobrac'aju. Rekla sam da nema problema i da sam kuc'i do dva sata. A ona c'e na to: ’Ne, ne, on je vec' krenuo, kasnit c'e samo dva-tri minuta.’”, pricha Senada.
Priznaje da je bila odushevljena. A tek kad je vidjela da je roba savrsheno upakovana i aranzhirana! ”Toliko sam sretna, ushic'ena shto neshto ovako postoji u Bosni i Hercegovini, u kojoj govore da se nishta ne deshava. Ovo je svjetska usluga i pokazuje da se sve mozhe kad se hoc'e. Ovo nije reklama, ja chak i ne znam nikoga u VF-u”, zavrshava svoju prichu.
(Aida Hadzhic': Trgovina na kuc'nom pragu, Dani, Sarajevo, broj 405, 18.3.2005.)
5 Kad sam vec' kod Boshnjaka, ne pada mi na pamet da generalno branim ili napadam bilo koju nacionalnu skupinu no, ne mogu a da ne primijetim da se stanovnici Bosne u hrvatskim medijima, zlonamjerno ili po nekakvoj inerciji, redovito nazivaju Boshnjacima, a ne Bosancima. Iako ovo pitanje mozhda nadilazi biljeshku za fusnotu, da pojasnim: razlika je u tome shto se prvi naziv odnosi na narod od 1971. godine poznat kao Muslimani (veliko ”M”!), dok se drugi naziv, Bosanci, odnosi na sve stanovnike Bosne (Srbe, Hrvate, Jevreje, Rome, Ukrajince, Rusine, Talijane itd.). Tako su, naprimjer, u hrvatskom izdanju posljednje knjige eseja S. Sontag Regarding The Pain of Others (Algoritam, Zagreb, 2005.) u prevodu Bozhice Jakovlev, Bosnians koje Susan Sontag pochesto spominje, dakako – Boshnjaci. Medjutim, po kojem se onda (nacionalnom? gramatichkom?) standardu stanovnici Srbije u hrvatskim medijima zovu Srbijancima a ne Srbima!?
|