|
Dok teku tmushe ini dani
chamimo sami u ’Apsani.
Apse nam propalo tijelo;
Trgaju suvo’vo zhdrijelo.
Apse nam izgubljenu dushu,
ko mora pas, sic'ushnu skushu…
Apse alem, mis’o Slobode.
Apse nam i kapljicu zadnju
s dlana vrela, bistre vode,
njishuc' je na srebrnu pladnju.
Odore Apsen’ka sad b’jedna,
poshasnu oku, – zlu – duboku,
samo takav Apsenik treba
kog ono kao plijen vreba.
Osta jadnim Apsenicim’ spas;
Sam nam je ostao vrli Tas
komu dadoshe Znamenje – APS!
Tek konac kad privedesh koncu;
Posnu chorbu varec'’ u loncu;
– Ostade medj’ krater-brdima;
”Jedina nam je vrlina,…
Crni, Hladni, umemli nash Aps!”
19.2.2004.
|