|
 Poštovani i tužni skupe,
Otišao je naš Nurdžo. To je neumitnost u kojoj su prelazi iz svijeta ovog u svijet sjećanja, onima koji ostaju – bolni, onima koji odlaze to je samo kraj uvijek izvjesnog puta. A Nurdžin PUT, bio je i bogat i plodonosan.
Jedan život se ne mjeri brojkama. Jedan život se mjeri tragovima ostavljenim za sjećanja. Nurdžin život je ostavio bogate tragove.
Na njegovim policama ostali su daleki likovi koje je on, zanesenjak, amaterski entuzijasta, oživljavao u njegovom ”Abraševiću”. Nagrade za njegove kreacije likova na amaterskoj sceni su utjecali da je ”Abrašević” postao amatersko pozorište. Iza njega su decenije pregalaštva u amaterizmu koji nam je svima podario obzorja duha. Iza njega su generacije mladih koje su u Radničkom kulturno-umjetničkom društvu ”Abrašević” stjecali prva umjetnička iskustva, prve etičke kodekse, prve društvene pozicije…
U njegovim aktivnostima je uvijek bio najsnažniji motiv: oplemeniti umjetnošću život mladih generacija. Dalekih, skoro zaboravljenih godina, samo njegovom upornošću, živio je ples u ”Abraševiću” … takmičile su se škole u pokazivanju znanja i umijeća, cvjetao je duh prijateljstva i tolerancije…
Nije posustajao ni onda kada je bezumlje rušilo sve tragove ljudskog duha. Ispod bombi bezumlja, rađala se njegova ”Patkica Blatkica” sa nekim novim klincima. Predstava koja je pokrenula pozornost na istoriju Pozorišta lutaka. Predstava bez koje bi i budućnost ove kuće lebdjela u neizvjesnosti.
Pozorište lutaka je ostalo bez svog sekretara, njegovi suradnici bez dobrog i uvijek spremnog na šalu Nurdže, njegova porodica bez najmilijeg, ”Abrašević” bez brižnog člana, a ovaj grad bez vrijednog sugrađanina.
Oprostite mi što se sada obraćam njemu, našem Nurdži.
Znaj da ostavljaš tugu u našim srcima, beskrajna sjećanja, ali i ponos što smo bili suputnici u ovom VREMENU!
Dragi naš Nurdžo,
Neka ti je lahka ova mostarska zemlja pod kojom ti je ležati!
|