”A poslije ovog života ne ostaje ono što smo skupili,
već ono što drugima dadosmo”
(I-King, kineski filozof i pjesnik, krajem 15 st. prije Krista)
|
Sa posljednjeg ispraćaja Sulejmana-Sule Repca
|
|
Bude tako, istina rijetko, nekih ljudi koji svojim postojanjem značajno odudaraju od ostalih svojih sudobnika, koji postanu vrhunskim znalcima svojega poziva, koji bivaju omiljeni u društvu i među znanima i neznanima, koji plijene svojom osobnošću i stavom, ugođajem i savršenstvom svojega djelovanja i… takove obično nazivamo MAESTRO.
Kriteriji za dobivanje tog dičnog naziva zaista su visoki, posebice u Mostaru, gradu našeg djetinjstva, dječaštva i mladosti… pa i nekog, ratom prekinutog, zrelog doba.
U Gradu je, za mojih 61 godinu, bilo zaista vrhunskih stručnjaka svojega poziva, umjetnika, športaša, znanstvenika, profesora, gospodarstvenika i… ”lisaka”, ali su samo trojica, po mojim, ali i općim kriterijima i ”raje” i ”čaršije”, zavrijedila ponijeti taj značajan atribut, a tako smo ih, među nama i zvali:
- Meha Sefić, samozatajni genij na polju likovne umjetnosti, zapamćen po jednostavnosti i ljepoti svog izričaja bojom i kistom,
- Muhamed-Hama Voljevica, sjajan inženjer i još sjajniji sveučilišni profesor na polju strojarskih konstrukcija, odgojitelj čitave plejade sjajnih inženjera, kasnije čuvene ”Sokolove škole”, koji danas visoko kotiraju diljem svijeta i
- Sulejman-Sula Rebac, genij nogometne lopte, u bilo kojoj ulozi da ju je koristio, i kao igrač i kao trener, koji je, također, odgojio jednu sjajnu generaciju nogometaša Veleža, kojih je većina, danas, iznimno poštovana u nogometnom svijetu.
Ali, da bi se mogao ponijeti taj dičan naziv MAESTRO, u gradu kakav je bio Mostar, morao si imati i ono ”još nešto”. Morao si znati (i moći) ”stići i uteći i na strašnom mjestu postojati”, morao si znati (i moći) sa svakim (pogotovo sa ženskim spolom), morao si znati (i moći) popiti koju čašicu, i zapjevati, ”usitno”, onu divnu, tananu, sjetnu ponoćnu sevdalinku, koja u srce udara… riječju, morao si biti raja i… nikad ne izdati ni svoje niti rajinske principe. A biti rajom ne može ni kupiti, niti prodati – to ili jesi, ili nisi! To jednom postaneš… i možeš samo jednom izgubiti… i nema više.
Ima, naravno, još mnogo toga što podliježe kriterijima za dobijanje ovog dičnog naziva, ali bi me pobrojavanje daleko dovelo.
I evo, od sve trojice velikana svojega posla i rajinskih kriterija, napusti nas i treći MAESTRO. Sulejman Rebac, ili jednostavnije… naš Sula.
U Gradu je bilo dosta ljudi koji su se odazivali na ime Sulejman, ali je samo jedan bio Sula. Nešto poput rahmetli Mehe i Hame, kojima druga odrednica uz ime nije bila potrebna. Svi ostali takvih imena su, uz skraćeno ime, što je bilo tipično za tadašnji Mostar, imali i neki rajinski dodatak, u svrhu jasnije prepoznatljivosti, samo su Meha, Hama i Sula bili bez nadimka, i kao takvi bili potpuno prepoznatljivi. Postali su, dakle, jednoznačnicom Grada… Sinonimom.
A kad ti ime, ili njegova skraćenica, postane sinonimom, znači da si u Gradu postigao najviše što se moglo… znači da se više ne može… a i ne treba.
Ovo moje slovo pišem zadnjem MAESTRU od trojice iz mog Grada, duboko ožalošćen njegovom smrću, dan nakon njegove dženaze na Sutini, kojoj zaista nisam mogao prisustvovati, kao ni većina nas, razasutih po svijetu, sa željom da ga se prisjetimo i u ovim trenucima i zahvalimo mu što smo imali tu čast i tu sreću biti sastavnim dijelom njegovog vremena i što je naše živote učinio bogatijim, punijim i zadovoljnijim.
Pišem ovo slovo, prebirajući po sjećanju, a ima ga dovoljno, da se ne zaboravi, da se ne smetne s uma čak ni nekoliko, naizgled, sitnih detalja, koje rječito govore o Njemu samom, a u ime svih onih koji su ga voljeli i cijenili, s Njim drugovali i veselili se, poštovali Ga i ožalostili se njegovom smrću. Pišem i u ime svih onih koji ga nisu mogli ispratiti na posljednji počinak, što nam On, naravno, neće zamjeriti, jer zna da ćemo ga posjećivati na Sutini, kao što posjećujemo i druge, da ćemo doći na čašicu nemuštih razgovora, uz jednu ružu (naravno, crvenu) i par minuta šutnje, prebirajući po sjećanjima, u kojima se kaže više nego li što može stati u sve romane svijeta.
|
Sa posljednjeg ispraćaja Sulejmana-Sule Repca
|
|
A sjećam se…
mojeg prvog susreta s Njim, još početkom pedesetih prošlog stoljeća i poznanstva koje će potrajati čitavog života. Te godine Velež je bio na pripremama u Čapljini, gdje sam jedno vrijeme živio kod moje bake Đurđe, kada Sula je, kao i većina tadašnjih prvotimaca Veleža, koji su prijateljevali s mojim ujakom Ristom (Bukvićem, također nogometašem, koji je tada bio povrijeđen i bio na rehabilitaciji u Čapljini), dolazio u bakino dvorište, a ja bio ponosan što sam, kao ”klinjo”, bio među njima. Zamislite, čitava ondašnja čuvena navala Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić i Ćemalović u dvorištu moje bake. I u jednom trenutku On se obrati meni:
– Kako se zoveš, mali?
– Roko – rekoh.
– Imaš li kakvu loptu?
– Imam – rekoh i donesoh nekakav ”krpenjak”
– Haj brani.
Ja stadoh uza zid bakinog dvorišta prema trošnoj kući, a Sula poče lagano ”pucati”. Bacao sam se po škrtom betonu, k’o budala… da mi ne da gol, a MAESTRO podučava: ”uvijek iza lopte”… ”skupi noge”… ”ne bacaj se bez veze”… i sl.
Sjećam se…
kada sam, polovicom pedesetih, za deseti rođendan dobio pravu pravcatu ”šlauf i kožu”, na šnjiranje, pa se ”gazij’o” s njom po Fabrici duhana, u čijem smo krugu tada stanovali, a u kojem su neko vrijeme, radili i Sula i Pinda i Zeko i Cica i još mnogo dobrih igrača Veleža i Lokomotive.
Oni bi me zvali, znajući da imam pravu loptu, preko doručka, (kakav doručak oni bi za to vrijeme odigrali pola sata utakmice) a ja je donosio na onu veliku ledinu prema Karašebešu i naravno, branio u NjIH koji su umjesto doručka, igrali ”na dva”. Veležov tada čuveni sastav: Barbarić, Dilberović, Rukavina, Slišković, Bolfek, Radiljević, Rebac, Mujić, Zelenika, Hrvić i Ćemalović bio je pod ovim imenima prepoznatljiv samo za radio spikere i izvještače u sportskim stranicama. U Gradu su bili prepoznatljivi kao: Žara, Peko, Rukavac (bio je vojno lice na službi u Mostaru), Guk, Tona (došao iz Zagreba i ostao u Mostaru), Stari, Sula, Hamić, Pinda, Leo i Zeko. I bilo ih je puno Staro igralište i stara Klubana, a jedan, tada veliki, Dinamo pobijedili su, onako, igrajući se sa 6:2.
Tih godina postao sam pionir Veleža i bio ponosan što sam u blizini takvih veličina. Sjećam se…
kad je uskoro otišao u Hajduk, za koji je prijelaz dobio tri metra štofa za odijelo, koje nikad nije u te svrhe potrošio, već ga je dao jednom jaranu, koji se trebao oženiti, a nije imao u čemu, da u Bude, u Cernici odijelo sašije i ”k’o insan se oženi”. Makar da sam, kao mostarski Dalmatinac, od malih nogu za Hajduk navijao, a bio dijete Veleža, nikad mu nisam mogao oprostiti taj odlazak, iako je u Splitu primljen kao ”fetivi Splićanin”, da je ”žario i palio” (i danas ga se stari Splićani sjećaju s pijetetom) zajedno s Velikim Vladimirom, Bajdom, Franom, Gezom, Gagom i ostalima.
Sjećam se…
kad se nakon par godina vratio u Velež (tada se već igralo pod Bijelim brijegom), gdje ga je njegova ”crvena sedmica” uvijek čekala, željna njegova stasa, driblinga, osebujnog trka i malo, u laktu, povijene lijeve ruke, nekad davno nepravilno srasle, nakon loma, po čemu je bio prepoznatljiv i izdaleka… i jedne utakmice, jednog gola koji mi se, do danas, i nakon toliko godina nezaboravno urezao u pamćenje.
Igrala je pod Bijelim brijegom Crvena zvezda, sa Bearom (koji je već bio prešao iz Splita) na golu, Stankovićem, Tasićem, Mitićem, Popovićem, Rudinskim i čitavom plejadom sve samih reprezentativaca, koji nisu znali za poraz i koji su bili, tada, daleko odmakli na prvenstvenoj ljestvici ispred ostalih konkurenata, posebice Hajduka, Dinama i Partizana. Kao član podmlatka Veleža, imao sam tu čast i privilegiju biti jednim od skupljača lopti, za vrijeme te utakmice i to baš iza sjevernog gola. Bila je to tvrda utakmica u kojoj je Velež napadao, a Crvena zvezda dugo vodila, da bi Velež, polovicom drugog poluvremena, izjednačio na 1:1. I kako se utakmica bližila kraju, igralo se, s obje strane nekako oprezno, jer su s tim rezultatom trebali biti svi zadovoljni. Ali MAESTRO, ne bi bio maestro da je i on tako mislio.
Negdje, pred sam kraj utakmice Leo (Hrvić) je imao loptu u nogama i onako, profesorski, kako je samo on to znao, držao je neosvojivu u svom posjedu, kad mu je MAESTRO, onom ”colavom” rukom, nakratko mahnuo i sjurio se desnom stranom prema rubu šesnaesterca. Leo je razumio taj znak i odjednom poslao lijevom nogom idealan ”centaršut” u prazan prostor. MAESTRO se vinuo u zrak, visoko… visoko, kao da je u bestežinskom prostoru, ”štopao” tu loptu vanjskim dijelom lijeve noge i još, dok je bio u zraku, istom nogom ”raspalio” prema Bearinim lijevim ”rašljama”. Veliki Vladimir se vinuo, poput ”pantere”, prema lopti, ali ju nije uspio dotaknuti i ona se ”zakoprcala” u lijevim ”rašljama” njegovog gola, udarivši, prethodno, u kratki gvozdeni nosač ”male mreže”, koji se, čini mi se i danas trese. Delirij oduševljenja pod Bijelim brijegom… 2:1 za Velež i… kraj.
A kako to samo velikanima i priliči, Beara je uzeo loptu iz gola, došao do MAESTRA i zagrlio ga. Bolje čestitke nije se moglo poželjeti.
Sjećam se…
i one čarobne generacije, i igre jedne druge navale, koju je MAESTRO, kao trener, posložio i naučio, a koja je sedamdesetih plijenila ljepotom, stilom i smislom igre i kojoj, jednostavno nije bilo dopušteno biti prvacima… Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić i Vukoje (ili poznatije kao: Ćela, Salem, Duško, Kulje i Rici). Njima je MAESTRO podario i udahnuo svo svoje znanje, ljubav, boemštinu, ljepotu, lakoću igre, ponos crvenog dresa i nadasve umješnost i umjetnost, koju su zadržali i dandanas, s jednom jedinom taktikom ”igrajte po talama, od noge… i ako ”oni” daju sto golova… vi morate dati sto i jedan”… i ništa više. Znam da su zlobnici govorili da je bilo lako onakvu generaciju trenirati i voditi do uspjeha, ali zaboravljaju da je MAESTROVA umjetnost i autoritet, bila ona ključna vrijednost, da je on posložio tu Veležovu mladost na pravi način, da ih je naučio igri i spoznaji vlastite vrijednosti, da se nikad nisu postavljali prema protivniku već su igrali ”svoju igru” svugdje gdje su dolazili, da ih je naučio biti umjetnicima nogometne vještine, od kojih su mnogi postali reprezentativci, a kasnije uspješni treneri i poslovni ljudi… od Mare… do Ricija. Neki su, nažalost, u ratu, izgubili onu temeljnu Veležovu crtu zajedništva ”svi za jednog – jedan za sve”, ali to neka im bude na vlastiti obraz.
I sam sam od MAESTRA puno naučio, i o nogometu i o onom izvan njega… makar da me je život odveo na sasvim druge strane.
Sjećam se…
da smo se, početkom devedesetih, svake nedjelje, točno u 11 sati nalazili u ”Golfu” u Cernici (ja sam tada već bio izabran za zastupnika u Skupštini BiH) uvijek za istim stolom, u prikrajku, Edo, Miro Grof, Panta, Cica, Runje, Kema i tko bi se već tu našao … i ”bistrili” i nogomet i politiku i život, nazirući ”tamne oblake” koji su se polako nadvijali nad Mostarom. I tada je MAESTRO za mene, kao zastupnika, imao uvijek neki savjet, neku pouku i poruku.
I nešto kasnije, za vrijeme i prvog i drugog rata u Mostaru (1992. i 1993.) susretali smo se svakog jutra, na dnu Radićeve (i pod granatama i bez njih). MAESTRO je bez straha, sjedio na zidiću ispred Vahinog kafića… pozdravili bi se i malo popričali… i nije mu padalo na pamet napustiti Mostar, iako su ga zvali i uprava Hajduka i njegovi puleni iz one slavne generacije Veleža, koju je On stvorio i načinio slavnom. MAESTRO je dobro znao da je i to cijena ovoga što pišem i da je njemu, Suli, koji je postao jednoznačnicom Grada, zapravo samo tu mjesto… i nigdje drugdje.
Sve ostalo, po njegovom poimanju, bila bi izdaja. A MAESTRO nikad ne izdaje.
Kasnijih smo se, poratnih godina, kad bih navraćao u Mostar, povremeno susretali u kafiću u Cernici, u koji je navraćala raja, ”bacili bi” čašicu razgovora, o svemu, a najviše o nogometu i sadašnjem Veležu, nezadovoljni i stanjem i statusom i sporta i života u podijeljenom Gradu… i sjećali se uvijek nečeg novog… iz ”starih” dana. A kad čovjek ostari, kad prođe lijep i pošten život, dođu mu i neke godine kada sjećanja sama po sebi naviru (i iznenadi se odjednom, koliko dugo pamti) pogotovo oni sitni detalji, naoko sasvim beznačajni, ali bez kojih ne bismo mogli svjedočiti o jednom divnom vremenu.
|
Sa posljednjeg ispraćaja Sulejmana-Sule Repca
|
|
Sjećam se…
mogao bih napisati roman samo od onoga što se sjećam… i pišem ga, zapravo… i zvat će se ”Ruševine (ili od čeg’ vrijeme – od tog’ i vakat)”. I svakako, MAESTRO će u njemu imati posebno mjesto. A tek koliko bi toga mogli napisati oni koji su imali tu sreću boraviti svakodnevno s Njim i uz Njega.
Javili su mi 16. novembra 2006. SMS porukom iz Mostara, s telefona 536-767, kratku vijest: UMRO JE SULA REBAC. Narednog dana Semir mi je, iz Kanade, na E-mail, poslao istu vijest i isječak iz Dnevnog avaza: ”Otišla je još jedna mostarska legenda – umro je Sula Rebac”.
Nešto slično sam te subote pročitao i u ”Slobodnoj Dalmaciji”, a Hajduk mu se, kao i čitav sportski Split odužio minutom šutnje na utakmici protiv Rijeke, na dan njegove sahrane, u znak spomena i zahvale.
Nisam mu mogao doći na dženazu, a žarko sam to želio, kao i većina nas, rasutih po svijetu.
Samo onaj koji je u Gradu proveo časno svoje godine može osjetiti i razumjeti svu snagu te želje… i potrebu, koja je jača od vremena. I zavidim onima koji su se te subote našli na Sutini i u nijemoj povorci svjedočili posljednjem ispraćaju velikog MAESTRA.
Stog i pišem ovo slovo, sebi da olakšam, raju da potsjetim, MAESTRA, makar i ovako, da ispratim.
Dragi MAESTRO,
ponosan sam kao i svi koji su imali tu sreću proživjeti život u Tvojoj blizini i učiti od Tebe… i nogomet i život. Ponosan sam što sam Te poznavao i što si mi, na različite načine, učinio život punijim i sretnijim. I kao igrač i kao trener, a najviše kao čovjek… što je, ipak, najteže biti.
Siguran sam da ćeš gore, na zvjezdanim nebeskim poljanama, naći za sebe pravo mjesto, kao što si ga, za života, našao u našem Gradu i našim srcima. Možda već sad smišljaš kako ćeš s Leom, Pekom, Gukom, Širletom, Tonom, Starim, Zekom, ali i sa Bajdom, Brankom, Štefom, Čikom, mojim ujakom Ristom, Đalmom i ostalim velikanima najljepše sporedne stvari na svijetu iz Tvoje generacije, istrčati u najjačoj postavi i … održati ”njima” lekciju iz nogometa i zabiti barem jedan gol više od ”njih”… ili si, možda, samo za trenutak, sjeo u neku malu nebesku kafanu, pa ”ćeifiš” ispijajući svoje piće, uz ”Hasanagin sevdah”…
”Što te nema, što te nema,
rumen istok kad zarudi
i duša se miru sprema…?”
Ili, možda, ipak čekaš zadnje vijesti i sportske rezultate… duboko nesretan što se dogodilo ”to što se dogodilo” u Gradu Tvoje i naše mladosti.
Svejedno… hvala Ti, moj MAESTRO. Hvala Ti na svemu, a ponajviše na tome što si, upravo takav kakav jesi, postao i ostao jednim od najboljih naših učitelja… i znanjem i osobnim primjerom.
Zbogom, dragi MAESTRO. Pamtićemo Te po dobru, po svemu što si nam nesebično darivao za života, jer od svega što si mogao, za sebe ništa nisi skupio, jer si dao čitavog sebe i Gradu i nama, bez ostatka… Više se nije ni moglo. I… kako zapisa, jednom davno Goran, nek Ti na mezar ”nitko nek’ ne dođe – do prijatelj drag i kad se vrati – nek poravna trag”.
Počivaj mirno na našem Sutinskom groblju i neka Te ”jata meleka (ili anđela – svejedno), svake večeri, uzibavaju u mir”.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-01-20
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|