”A poslije ovog zhivota ne ostaje ono shto smo skupili,
vec' ono shto drugima dadosmo”
(I-King, kineski filozof i pjesnik, krajem 15 st. prije Krista)
|
Sa posljednjeg isprac'aja Sulejmana-Sule Repca
|
|
Bude tako, istina rijetko, nekih ljudi koji svojim postojanjem znachajno odudaraju od ostalih svojih sudobnika, koji postanu vrhunskim znalcima svojega poziva, koji bivaju omiljeni u drushtvu i medju znanima i neznanima, koji plijene svojom osobnoshc'u i stavom, ugodjajem i savrshenstvom svojega djelovanja i… takove obichno nazivamo MAESTRO.
Kriteriji za dobivanje tog dichnog naziva zaista su visoki, posebice u Mostaru, gradu nasheg djetinjstva, djechashtva i mladosti… pa i nekog, ratom prekinutog, zrelog doba.
U Gradu je, za mojih 61 godinu, bilo zaista vrhunskih struchnjaka svojega poziva, umjetnika, shportasha, znanstvenika, profesora, gospodarstvenika i… ”lisaka”, ali su samo trojica, po mojim, ali i opc'im kriterijima i ”raje” i ”charshije”, zavrijedila ponijeti taj znachajan atribut, a tako smo ih, medju nama i zvali:
- Meha Sefic', samozatajni genij na polju likovne umjetnosti, zapamc'en po jednostavnosti i ljepoti svog izrichaja bojom i kistom,
- Muhamed-Hama Voljevica, sjajan inzhenjer i josh sjajniji sveuchilishni profesor na polju strojarskih konstrukcija, odgojitelj chitave plejade sjajnih inzhenjera, kasnije chuvene ”Sokolove shkole”, koji danas visoko kotiraju diljem svijeta i
- Sulejman-Sula Rebac, genij nogometne lopte, u bilo kojoj ulozi da ju je koristio, i kao igrach i kao trener, koji je, takodjer, odgojio jednu sjajnu generaciju nogometasha Velezha, kojih je vec'ina, danas, iznimno poshtovana u nogometnom svijetu.
Ali, da bi se mogao ponijeti taj dichan naziv MAESTRO, u gradu kakav je bio Mostar, morao si imati i ono ”josh neshto”. Morao si znati (i moc'i) ”stic'i i utec'i i na strashnom mjestu postojati”, morao si znati (i moc'i) sa svakim (pogotovo sa zhenskim spolom), morao si znati (i moc'i) popiti koju chashicu, i zapjevati, ”usitno”, onu divnu, tananu, sjetnu ponoc'nu sevdalinku, koja u srce udara… rijechju, morao si biti raja i… nikad ne izdati ni svoje niti rajinske principe. A biti rajom ne mozhe ni kupiti, niti prodati – to ili jesi, ili nisi! To jednom postanesh… i mozhesh samo jednom izgubiti… i nema vishe.
Ima, naravno, josh mnogo toga shto podlijezhe kriterijima za dobijanje ovog dichnog naziva, ali bi me pobrojavanje daleko dovelo.
I evo, od sve trojice velikana svojega posla i rajinskih kriterija, napusti nas i trec'i MAESTRO. Sulejman Rebac, ili jednostavnije… nash Sula.
U Gradu je bilo dosta ljudi koji su se odazivali na ime Sulejman, ali je samo jedan bio Sula. Neshto poput rahmetli Mehe i Hame, kojima druga odrednica uz ime nije bila potrebna. Svi ostali takvih imena su, uz skrac'eno ime, shto je bilo tipichno za tadashnji Mostar, imali i neki rajinski dodatak, u svrhu jasnije prepoznatljivosti, samo su Meha, Hama i Sula bili bez nadimka, i kao takvi bili potpuno prepoznatljivi. Postali su, dakle, jednoznachnicom Grada… Sinonimom.
A kad ti ime, ili njegova skrac'enica, postane sinonimom, znachi da si u Gradu postigao najvishe shto se moglo… znachi da se vishe ne mozhe… a i ne treba.
Ovo moje slovo pishem zadnjem MAESTRU od trojice iz mog Grada, duboko ozhaloshc'en njegovom smrc'u, dan nakon njegove dzhenaze na Sutini, kojoj zaista nisam mogao prisustvovati, kao ni vec'ina nas, razasutih po svijetu, sa zheljom da ga se prisjetimo i u ovim trenucima i zahvalimo mu shto smo imali tu chast i tu srec'u biti sastavnim dijelom njegovog vremena i shto je nashe zhivote uchinio bogatijim, punijim i zadovoljnijim.
Pishem ovo slovo, prebirajuc'i po sjec'anju, a ima ga dovoljno, da se ne zaboravi, da se ne smetne s uma chak ni nekoliko, naizgled, sitnih detalja, koje rjechito govore o Njemu samom, a u ime svih onih koji su ga voljeli i cijenili, s Njim drugovali i veselili se, poshtovali Ga i ozhalostili se njegovom smrc'u. Pishem i u ime svih onih koji ga nisu mogli ispratiti na posljednji pochinak, shto nam On, naravno, nec'e zamjeriti, jer zna da c'emo ga posjec'ivati na Sutini, kao shto posjec'ujemo i druge, da c'emo doc'i na chashicu nemushtih razgovora, uz jednu ruzhu (naravno, crvenu) i par minuta shutnje, prebirajuc'i po sjec'anjima, u kojima se kazhe vishe nego li shto mozhe stati u sve romane svijeta.
|
Sa posljednjeg isprac'aja Sulejmana-Sule Repca
|
|
A sjec'am se…
mojeg prvog susreta s Njim, josh pochetkom pedesetih proshlog stoljec'a i poznanstva koje c'e potrajati chitavog zhivota. Te godine Velezh je bio na pripremama u Chapljini, gdje sam jedno vrijeme zhivio kod moje bake Djurdje, kada Sula je, kao i vec'ina tadashnjih prvotimaca Velezha, koji su prijateljevali s mojim ujakom Ristom (Bukvic'em, takodjer nogometashem, koji je tada bio povrijedjen i bio na rehabilitaciji u Chapljini), dolazio u bakino dvorishte, a ja bio ponosan shto sam, kao ”klinjo”, bio medju njima. Zamislite, chitava ondashnja chuvena navala Rebac, Mujic', Zelenika, Hrvic' i C'emalovic' u dvorishtu moje bake. I u jednom trenutku On se obrati meni:
– Kako se zovesh, mali?
– Roko – rekoh.
– Imash li kakvu loptu?
– Imam – rekoh i donesoh nekakav ”krpenjak”
– Haj brani.
Ja stadoh uza zid bakinog dvorishta prema troshnoj kuc'i, a Sula poche lagano ”pucati”. Bacao sam se po shkrtom betonu, k’o budala… da mi ne da gol, a MAESTRO poduchava: ”uvijek iza lopte”… ”skupi noge”… ”ne bacaj se bez veze”… i sl.
Sjec'am se…
kada sam, polovicom pedesetih, za deseti rodjendan dobio pravu pravcatu ”shlauf i kozhu”, na shnjiranje, pa se ”gazij’o” s njom po Fabrici duhana, u chijem smo krugu tada stanovali, a u kojem su neko vrijeme, radili i Sula i Pinda i Zeko i Cica i josh mnogo dobrih igracha Velezha i Lokomotive.
Oni bi me zvali, znajuc'i da imam pravu loptu, preko doruchka, (kakav doruchak oni bi za to vrijeme odigrali pola sata utakmice) a ja je donosio na onu veliku ledinu prema Karashebeshu i naravno, branio u NjIH koji su umjesto doruchka, igrali ”na dva”. Velezhov tada chuveni sastav: Barbaric', Dilberovic', Rukavina, Slishkovic', Bolfek, Radiljevic', Rebac, Mujic', Zelenika, Hrvic' i C'emalovic' bio je pod ovim imenima prepoznatljiv samo za radio spikere i izvjeshtache u sportskim stranicama. U Gradu su bili prepoznatljivi kao: Zhara, Peko, Rukavac (bio je vojno lice na sluzhbi u Mostaru), Guk, Tona (doshao iz Zagreba i ostao u Mostaru), Stari, Sula, Hamic', Pinda, Leo i Zeko. I bilo ih je puno Staro igralishte i stara Klubana, a jedan, tada veliki, Dinamo pobijedili su, onako, igrajuc'i se sa 6:2.
Tih godina postao sam pionir Velezha i bio ponosan shto sam u blizini takvih velichina. Sjec'am se…
kad je uskoro otishao u Hajduk, za koji je prijelaz dobio tri metra shtofa za odijelo, koje nikad nije u te svrhe potroshio, vec' ga je dao jednom jaranu, koji se trebao ozheniti, a nije imao u chemu, da u Bude, u Cernici odijelo sashije i ”k’o insan se ozheni”. Makar da sam, kao mostarski Dalmatinac, od malih nogu za Hajduk navijao, a bio dijete Velezha, nikad mu nisam mogao oprostiti taj odlazak, iako je u Splitu primljen kao ”fetivi Splic'anin”, da je ”zhario i palio” (i danas ga se stari Splic'ani sjec'aju s pijetetom) zajedno s Velikim Vladimirom, Bajdom, Franom, Gezom, Gagom i ostalima.
Sjec'am se…
kad se nakon par godina vratio u Velezh (tada se vec' igralo pod Bijelim brijegom), gdje ga je njegova ”crvena sedmica” uvijek chekala, zheljna njegova stasa, driblinga, osebujnog trka i malo, u laktu, povijene lijeve ruke, nekad davno nepravilno srasle, nakon loma, po chemu je bio prepoznatljiv i izdaleka… i jedne utakmice, jednog gola koji mi se, do danas, i nakon toliko godina nezaboravno urezao u pamc'enje.
Igrala je pod Bijelim brijegom Crvena zvezda, sa Bearom (koji je vec' bio preshao iz Splita) na golu, Stankovic'em, Tasic'em, Mitic'em, Popovic'em, Rudinskim i chitavom plejadom sve samih reprezentativaca, koji nisu znali za poraz i koji su bili, tada, daleko odmakli na prvenstvenoj ljestvici ispred ostalih konkurenata, posebice Hajduka, Dinama i Partizana. Kao chlan podmlatka Velezha, imao sam tu chast i privilegiju biti jednim od skupljacha lopti, za vrijeme te utakmice i to bash iza sjevernog gola. Bila je to tvrda utakmica u kojoj je Velezh napadao, a Crvena zvezda dugo vodila, da bi Velezh, polovicom drugog poluvremena, izjednachio na 1:1. I kako se utakmica blizhila kraju, igralo se, s obje strane nekako oprezno, jer su s tim rezultatom trebali biti svi zadovoljni. Ali MAESTRO, ne bi bio maestro da je i on tako mislio.
Negdje, pred sam kraj utakmice Leo (Hrvic') je imao loptu u nogama i onako, profesorski, kako je samo on to znao, drzhao je neosvojivu u svom posjedu, kad mu je MAESTRO, onom ”colavom” rukom, nakratko mahnuo i sjurio se desnom stranom prema rubu shesnaesterca. Leo je razumio taj znak i odjednom poslao lijevom nogom idealan ”centarshut” u prazan prostor. MAESTRO se vinuo u zrak, visoko… visoko, kao da je u bestezhinskom prostoru, ”shtopao” tu loptu vanjskim dijelom lijeve noge i josh, dok je bio u zraku, istom nogom ”raspalio” prema Bearinim lijevim ”rashljama”. Veliki Vladimir se vinuo, poput ”pantere”, prema lopti, ali ju nije uspio dotaknuti i ona se ”zakoprcala” u lijevim ”rashljama” njegovog gola, udarivshi, prethodno, u kratki gvozdeni nosach ”male mrezhe”, koji se, chini mi se i danas trese. Delirij odushevljenja pod Bijelim brijegom… 2:1 za Velezh i… kraj.
A kako to samo velikanima i prilichi, Beara je uzeo loptu iz gola, doshao do MAESTRA i zagrlio ga. Bolje chestitke nije se moglo pozheljeti.
Sjec'am se…
i one charobne generacije, i igre jedne druge navale, koju je MAESTRO, kao trener, poslozhio i nauchio, a koja je sedamdesetih plijenila ljepotom, stilom i smislom igre i kojoj, jednostavno nije bilo dopushteno biti prvacima… Topic', Halilhodzhic', Bajevic', Vladic' i Vukoje (ili poznatije kao: C'ela, Salem, Dushko, Kulje i Rici). Njima je MAESTRO podario i udahnuo svo svoje znanje, ljubav, boemshtinu, ljepotu, lakoc'u igre, ponos crvenog dresa i nadasve umjeshnost i umjetnost, koju su zadrzhali i dandanas, s jednom jedinom taktikom ”igrajte po talama, od noge… i ako ”oni” daju sto golova… vi morate dati sto i jedan”… i nishta vishe. Znam da su zlobnici govorili da je bilo lako onakvu generaciju trenirati i voditi do uspjeha, ali zaboravljaju da je MAESTROVA umjetnost i autoritet, bila ona kljuchna vrijednost, da je on poslozhio tu Velezhovu mladost na pravi nachin, da ih je nauchio igri i spoznaji vlastite vrijednosti, da se nikad nisu postavljali prema protivniku vec' su igrali ”svoju igru” svugdje gdje su dolazili, da ih je nauchio biti umjetnicima nogometne vjeshtine, od kojih su mnogi postali reprezentativci, a kasnije uspjeshni treneri i poslovni ljudi… od Mare… do Ricija. Neki su, nazhalost, u ratu, izgubili onu temeljnu Velezhovu crtu zajednishtva ”svi za jednog – jedan za sve”, ali to neka im bude na vlastiti obraz.
I sam sam od MAESTRA puno nauchio, i o nogometu i o onom izvan njega… makar da me je zhivot odveo na sasvim druge strane.
Sjec'am se…
da smo se, pochetkom devedesetih, svake nedjelje, tochno u 11 sati nalazili u ”Golfu” u Cernici (ja sam tada vec' bio izabran za zastupnika u Skupshtini BiH) uvijek za istim stolom, u prikrajku, Edo, Miro Grof, Panta, Cica, Runje, Kema i tko bi se vec' tu nashao … i ”bistrili” i nogomet i politiku i zhivot, naziruc'i ”tamne oblake” koji su se polako nadvijali nad Mostarom. I tada je MAESTRO za mene, kao zastupnika, imao uvijek neki savjet, neku pouku i poruku.
I neshto kasnije, za vrijeme i prvog i drugog rata u Mostaru (1992. i 1993.) susretali smo se svakog jutra, na dnu Radic'eve (i pod granatama i bez njih). MAESTRO je bez straha, sjedio na zidic'u ispred Vahinog kafic'a… pozdravili bi se i malo poprichali… i nije mu padalo na pamet napustiti Mostar, iako su ga zvali i uprava Hajduka i njegovi puleni iz one slavne generacije Velezha, koju je On stvorio i nachinio slavnom. MAESTRO je dobro znao da je i to cijena ovoga shto pishem i da je njemu, Suli, koji je postao jednoznachnicom Grada, zapravo samo tu mjesto… i nigdje drugdje.
Sve ostalo, po njegovom poimanju, bila bi izdaja. A MAESTRO nikad ne izdaje.
Kasnijih smo se, poratnih godina, kad bih navrac'ao u Mostar, povremeno susretali u kafic'u u Cernici, u koji je navrac'ala raja, ”bacili bi” chashicu razgovora, o svemu, a najvishe o nogometu i sadashnjem Velezhu, nezadovoljni i stanjem i statusom i sporta i zhivota u podijeljenom Gradu… i sjec'ali se uvijek necheg novog… iz ”starih” dana. A kad chovjek ostari, kad prodje lijep i poshten zhivot, dodju mu i neke godine kada sjec'anja sama po sebi naviru (i iznenadi se odjednom, koliko dugo pamti) pogotovo oni sitni detalji, naoko sasvim beznachajni, ali bez kojih ne bismo mogli svjedochiti o jednom divnom vremenu.
|
Sa posljednjeg isprac'aja Sulejmana-Sule Repca
|
|
Sjec'am se…
mogao bih napisati roman samo od onoga shto se sjec'am… i pishem ga, zapravo… i zvat c'e se ”Rushevine (ili od cheg’ vrijeme – od tog’ i vakat)”. I svakako, MAESTRO c'e u njemu imati posebno mjesto. A tek koliko bi toga mogli napisati oni koji su imali tu srec'u boraviti svakodnevno s Njim i uz Njega.
Javili su mi 16. novembra 2006. SMS porukom iz Mostara, s telefona 536-767, kratku vijest: UMRO JE SULA REBAC. Narednog dana Semir mi je, iz Kanade, na E-mail, poslao istu vijest i isjechak iz Dnevnog avaza: ”Otishla je josh jedna mostarska legenda – umro je Sula Rebac”.
Neshto slichno sam te subote prochitao i u ”Slobodnoj Dalmaciji”, a Hajduk mu se, kao i chitav sportski Split oduzhio minutom shutnje na utakmici protiv Rijeke, na dan njegove sahrane, u znak spomena i zahvale.
Nisam mu mogao doc'i na dzhenazu, a zharko sam to zhelio, kao i vec'ina nas, rasutih po svijetu.
Samo onaj koji je u Gradu proveo chasno svoje godine mozhe osjetiti i razumjeti svu snagu te zhelje… i potrebu, koja je jacha od vremena. I zavidim onima koji su se te subote nashli na Sutini i u nijemoj povorci svjedochili posljednjem isprac'aju velikog MAESTRA.
Stog i pishem ovo slovo, sebi da olaksham, raju da potsjetim, MAESTRA, makar i ovako, da ispratim.
Dragi MAESTRO,
ponosan sam kao i svi koji su imali tu srec'u prozhivjeti zhivot u Tvojoj blizini i uchiti od Tebe… i nogomet i zhivot. Ponosan sam shto sam Te poznavao i shto si mi, na razlichite nachine, uchinio zhivot punijim i sretnijim. I kao igrach i kao trener, a najvishe kao chovjek… shto je, ipak, najtezhe biti.
Siguran sam da c'esh gore, na zvjezdanim nebeskim poljanama, nac'i za sebe pravo mjesto, kao shto si ga, za zhivota, nashao u nashem Gradu i nashim srcima. Mozhda vec' sad smishljash kako c'esh s Leom, Pekom, Gukom, Shirletom, Tonom, Starim, Zekom, ali i sa Bajdom, Brankom, Shtefom, Chikom, mojim ujakom Ristom, Djalmom i ostalim velikanima najljepshe sporedne stvari na svijetu iz Tvoje generacije, istrchati u najjachoj postavi i … odrzhati ”njima” lekciju iz nogometa i zabiti barem jedan gol vishe od ”njih”… ili si, mozhda, samo za trenutak, sjeo u neku malu nebesku kafanu, pa ”c'eifish” ispijajuc'i svoje pic'e, uz ”Hasanagin sevdah”…
”Shto te nema, shto te nema,
rumen istok kad zarudi
i dusha se miru sprema…?”
Ili, mozhda, ipak chekash zadnje vijesti i sportske rezultate… duboko nesretan shto se dogodilo ”to shto se dogodilo” u Gradu Tvoje i nashe mladosti.
Svejedno… hvala Ti, moj MAESTRO. Hvala Ti na svemu, a ponajvishe na tome shto si, upravo takav kakav jesi, postao i ostao jednim od najboljih nashih uchitelja… i znanjem i osobnim primjerom.
Zbogom, dragi MAESTRO. Pamtic'emo Te po dobru, po svemu shto si nam nesebichno darivao za zhivota, jer od svega shto si mogao, za sebe nishta nisi skupio, jer si dao chitavog sebe i Gradu i nama, bez ostatka… Vishe se nije ni moglo. I… kako zapisa, jednom davno Goran, nek Ti na mezar ”nitko nek’ ne dodje – do prijatelj drag i kad se vrati – nek poravna trag”.
Pochivaj mirno na nashem Sutinskom groblju i neka Te ”jata meleka (ili andjela – svejedno), svake vecheri, uzibavaju u mir”.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-01-20
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|