|
Puste li samoc'e u pogledu na njenu snagu, misli mi se roje, jer to je snaga pred kojom drhti maleni nijemi chovjechuljak u utrobi svakog od nas.
Pitaju me, zvona u meni, koliko je tu rijeku volio Hajrudin dok je nad njom gradio kamenu c'upriju, a ona mu u inat dva puta skelu obarala. Nabujala bi od Konjica i tako strashna u svojoj ljutnji srushila sve chemu nije dala blagoslov. Srushila bi ona i opet, da neimar nije mjesecima promatrao njene ljutnje, hirove, strasti i kao nesretni ljubavnik pratio je u stopu ne bi li joj se dopao.
Gledam, i pitam se shta je o njenoj ljepoti sanjao i kistom pretvorio u dah trenutka Meha Sefic', jer opchinjenost bjelinom i modrinom bila mu je do sudnjeg dana vjechita inspiracija. Sjec'am se, prichali su, Shantic' se iskreno i bez maski o svojoj boli ispovijedao jedino pred Neretvom dok je uz praskozorje novog dana pisao stihove nesretnih ljubovanja.
Svaki od tih, tajnih uzdaha koji se daju samo naslutiti, lezhe kao bolesnik na postelji u mislima chovjekovog bic'a, onog istog bic'a koji se rijetko i teshko izvlachi iz nas, a josh tezhe progovara i iskazuje.
Umjesto mene, ove tihe augustovske noc'i, o samoc'i govorit c'e vam pjesnik buduc'nosti u chije ime pishem ove puste redove i u kojima zhelim kazati da kad se jednom osamimo, a ochi nam prestanu isijavati zhar zauvijek pristajemo biti vukovi u choporu…
Noc'as pjesniku buduc'nosti shture redove rukopisa ostavljam u amanet. Kao spomen na djevojachko postojanje i nerazumnu besjedu. Nerazumnu, samo ako niste vuk.
Zapisujem noc'as sjedec'i na Galeriji i oslushkujem. Te nijeme i neizgovorene rijechi caruju u mom umu dok se mjesecheva sjena talasa u ruhu rijeke. Slusham napeto pjesnikov opori ukus minule srec'e, ali chas se gubi, a chas mi uzvrac'a osmijeh. Pogledah u nebo prepuno zvjezdanih imena i ugledah odgovor u obliku usamljenog oblaka.
A pjesnik mi kroz isprekidani dah kazuje… tiho… rijech po rijech…, a ja hitim ne izgubiti nit…
* * *
Jednog proljetnog dana, kada se pojavi prva lasta u kutku Cernichkog balkona koji gleda na strme stijene obala Neretve, mladi pjesnik buduc'nosti pisat c'e o samoc'i koja ga prozhima zbog neuzvrac'ene ljubavi.
”Jesam li sam u samoc'i ili su sve velike ljubavi u gradu svjetlosti osudjene na patnju. Koliko jaka mozhe biti tuga smjeshtena ispod rebara da srce kida i pretvara u krhotine.
Koliko srce mozhe podnijeti boli kad samo Ona smije chuti tupe otkucaje i samrtnichke uzdahe…” pisat c'e pjesnik buduc'nosti jednoga jutra potishten i sjetan.
Propjeshachio sam sve daleke predjele svijeta, nestajao i ponirao pod pec'inama zelenomodrih uzdaha, preletio nebeskim svodom ne bi li dotakao oblake, ali zalud.
Nakon nje, koju ne vidjeh vishe nikada, nakon nje ni osmjeh iskrenosti ne zatitra na mom licu, nakon nje osta pusta moja dusha jer nakon nje zauvijek ostah sam.
Prolazili su mjeseci, nizale se godine, dolazile decenije, a igra, radost i plach djece ne zatomishe bol koja zauvijek osta da chuchi i sachekuje me.
I pored svega ostao sam sam, bash kao vuk, vuk koji je i u choporu sam.
Moja se knjiga sudbine zatvorila tad i svjetlost u pogledu izgubila sjaj.
* * *
Shvatila sam kako je lako postati vuk. Pjesnik je radost zhivota skrio u unutrashnji dzhep omiljenog sakoa i sjec'anja zakopchao malim dugmetom. I nikad ga ponovo nije obukao.
Kat-kad bi samo pogledom preletio po njemu, stavio lavandu da moljci ne izgrizu sve shto je zauvijek spakovao… i poshao…
Lako je biti vuk. Tezhe je potrazhiti vuchicu u vrijeme kada hladnoc'a ubija chopor od gladi, a josh je tezhe zapaliti stari sako i krenuti u potragu za izgubljenim zharom.
Zapisujem redove svojih misli brzo na papir i vjerujem da c'e pjesnik shvatiti da ni nakon silnih razocharenja nije kasno trazhiti osmijeh u tudjem pogledu.
Odlazim s mog mjesta utjeshnih nemira. I mislim.
Neretva bi opet pokushala neimaru unishtiti utvrde da on nije bio mudriji.
Mogli bismo mudro preveslati sa jedne na drugu obalu, samo je pitanje koliko iskreno zhelimo gledati kako na vatri gori staro odijelo, kojeg je spasila lavanda ali ne i zub vremena.
|