|
Puste li samoće u pogledu na njenu snagu, misli mi se roje, jer to je snaga pred kojom drhti maleni nijemi čovječuljak u utrobi svakog od nas.
Pitaju me, zvona u meni, koliko je tu rijeku volio Hajrudin dok je nad njom gradio kamenu ćupriju, a ona mu u inat dva puta skelu obarala. Nabujala bi od Konjica i tako strašna u svojoj ljutnji srušila sve čemu nije dala blagoslov. Srušila bi ona i opet, da neimar nije mjesecima promatrao njene ljutnje, hirove, strasti i kao nesretni ljubavnik pratio je u stopu ne bi li joj se dopao.
Gledam, i pitam se šta je o njenoj ljepoti sanjao i kistom pretvorio u dah trenutka Meha Sefić, jer opčinjenost bjelinom i modrinom bila mu je do sudnjeg dana vječita inspiracija. Sjećam se, pričali su, Šantić se iskreno i bez maski o svojoj boli ispovijedao jedino pred Neretvom dok je uz praskozorje novog dana pisao stihove nesretnih ljubovanja.
Svaki od tih, tajnih uzdaha koji se daju samo naslutiti, leže kao bolesnik na postelji u mislima čovjekovog bića, onog istog bića koji se rijetko i teško izvlači iz nas, a još teže progovara i iskazuje.
Umjesto mene, ove tihe augustovske noći, o samoći govorit će vam pjesnik budućnosti u čije ime pišem ove puste redove i u kojima želim kazati da kad se jednom osamimo, a oči nam prestanu isijavati žar zauvijek pristajemo biti vukovi u čoporu…
Noćas pjesniku budućnosti šture redove rukopisa ostavljam u amanet. Kao spomen na djevojačko postojanje i nerazumnu besjedu. Nerazumnu, samo ako niste vuk.
Zapisujem noćas sjedeći na Galeriji i osluškujem. Te nijeme i neizgovorene riječi caruju u mom umu dok se mjesečeva sjena talasa u ruhu rijeke. Slušam napeto pjesnikov opori ukus minule sreće, ali čas se gubi, a čas mi uzvraća osmijeh. Pogledah u nebo prepuno zvjezdanih imena i ugledah odgovor u obliku usamljenog oblaka.
A pjesnik mi kroz isprekidani dah kazuje… tiho… riječ po riječ…, a ja hitim ne izgubiti nit…
* * *
Jednog proljetnog dana, kada se pojavi prva lasta u kutku Cerničkog balkona koji gleda na strme stijene obala Neretve, mladi pjesnik budućnosti pisat će o samoći koja ga prožima zbog neuzvraćene ljubavi.
”Jesam li sam u samoći ili su sve velike ljubavi u gradu svjetlosti osuđene na patnju. Koliko jaka može biti tuga smještena ispod rebara da srce kida i pretvara u krhotine.
Koliko srce može podnijeti boli kad samo Ona smije čuti tupe otkucaje i samrtničke uzdahe…” pisat će pjesnik budućnosti jednoga jutra potišten i sjetan.
Propješačio sam sve daleke predjele svijeta, nestajao i ponirao pod pećinama zelenomodrih uzdaha, preletio nebeskim svodom ne bi li dotakao oblake, ali zalud.
Nakon nje, koju ne vidjeh više nikada, nakon nje ni osmjeh iskrenosti ne zatitra na mom licu, nakon nje osta pusta moja duša jer nakon nje zauvijek ostah sam.
Prolazili su mjeseci, nizale se godine, dolazile decenije, a igra, radost i plač djece ne zatomiše bol koja zauvijek osta da čuči i sačekuje me.
I pored svega ostao sam sam, baš kao vuk, vuk koji je i u čoporu sam.
Moja se knjiga sudbine zatvorila tad i svjetlost u pogledu izgubila sjaj.
* * *
Shvatila sam kako je lako postati vuk. Pjesnik je radost života skrio u unutrašnji džep omiljenog sakoa i sjećanja zakopčao malim dugmetom. I nikad ga ponovo nije obukao.
Kat-kad bi samo pogledom preletio po njemu, stavio lavandu da moljci ne izgrizu sve što je zauvijek spakovao… i pošao…
Lako je biti vuk. Teže je potražiti vučicu u vrijeme kada hladnoća ubija čopor od gladi, a još je teže zapaliti stari sako i krenuti u potragu za izgubljenim žarom.
Zapisujem redove svojih misli brzo na papir i vjerujem da će pjesnik shvatiti da ni nakon silnih razočarenja nije kasno tražiti osmijeh u tuđem pogledu.
Odlazim s mog mjesta utješnih nemira. I mislim.
Neretva bi opet pokušala neimaru uništiti utvrde da on nije bio mudriji.
Mogli bismo mudro preveslati sa jedne na drugu obalu, samo je pitanje koliko iskreno želimo gledati kako na vatri gori staro odijelo, kojeg je spasila lavanda ali ne i zub vremena.
|