|
U sobi je bilo studeno, tiho i chisto. Mirisao je chaj od nane. Starac se pazhljivo zagleda u chovjeka koji je sa snebivanjem sjeo preko puta njega. Bio je visok i lijep, uredno izbrijan, kratke tamne kose. Sivo odijelo, bijela koshulja, kravata. Ostavljao je utisak poslovnog chovjeka, dinamichnog i samosvjesnog, nekog ko je sav od ovog svijeta.
Mora da ga je golema nevolja natjerala da od mene potrazhi pomoc', mislio je hafiz, jer mu je izgledalo da njegov gost ne vjeruje ni u shta shto izlazi iz okvira materijalnog.
Irfan podizhe pogled prema starcu. Dochekashe ga dva nasmijeshena smedja oka. Blagost koja je zrachila sa njegovog lica olakshala mu je da pochne svoju prichu.
”Zovem se Irfan Kovach. Gospodine, ja sam doshao zbog jednog sna.”
”Dobro, sine.”, stari Shaban se nasmijeshi i spusti pogled na svoje ruke koje su mu mirno pochivale u krilu. Iz iskustva je znao da je ljudima lakshe ako ih ne gledash dok ti govore svoju muku.
”Ima vishe od godinu dana kako sanjam jedan san.”, poche Irfan svoju prichu.
”A sanjam ovako. Sjedim pored rijeke. Lijepa voda, i plava i zelena i zlatna u isto vrijeme. Kraj mi nepoznat, sigurno znam da nikad nisam bio na takvom mjestu. Kad odjednom, ugledam nekog chovjeka kako izlazi iz vode i ide prema meni. Odavno te chekam, kazhe i sjeda na travu. Na njemu odjec'a kakvu su nekad nosili turski askeri. I zachudo mi, izashao iz vode, a sve na njemu suho. Reche da se zove Jusuf Ergun. Bio je vojnik i nekad je davno, prije dvjesto i vishe godina, bio u Bosni. Tu je zavolio djevojku. I ona njega. Kad je doshao glas da c'e njegova jedinica napustiti Bosnu, danima je molio i preklinjao da podje s njim. Plakala je, branila se, plashila se uchiniti korak koji c'e je zauvijek odvojiti od svega njenog i gurnuti u tudji i nepoznat svijet. I prelomila je u sebi. Odluchila da podje. Sve su bili dogovorili, kad i kako da se spremi, gdje da ga cheka. Chekala je. Ali se u njemu, u zadnji chas, neshto preokrenulo. Uplashio se ljubavi. Nekako, previshe je lichila na san. A snovi nisu chovjeku dani da se ostvaruju, vec' da se ima kud’ pobjec'i od zhivota. Otishao je, a da joj se nije ni javio. Kad je preshao prvu rijeku kao da je sa njega spao sav teret. Tezhak vojnichki zhivot, svakodnevna opasnost i umor uchinili su svoje. Zaboravio je djevojku. Brzo. Prebrzo. Ali, srce ne mozhesh prevariti. Srce nikada ne mozhesh prevariti. Kako je vrijeme prolazilo, pochela ga je muchiti chezhnja za njom. Bolna. Nepodnoshljiva. A on nikako nije mogao da se sjeti njenog lika. Bilo je kao ukleto. Znao je da je to kazna. Znao je da je pogrijeshio. Ona je bila Bozhiji dar, Allahov odgovor na njegove vrele molitve. Dar koji je on bacio sudbini u lice. I znao je da c'e doc'i dan kad c'e morati da plati. Samo kako?
Nekoliko godina kasnije utopio se u rijeci. Sa vojskom je zhurio da predju most i zauzmu bolji polozhaj. Bio je lijep ljetnji dan, ali se, neochekivano, nebo naoblachi i chitav kraj zahvati veliko nevrijeme. Grmilo je i sijevalo kao da je kijametski dan. I onda, usred te buke, njemu se uchinilo da chuje njen glas. Nakon toliko godina! Dozivala ga je. Zbunjen i obradovan, ukochi se u sedlu. Sve oko njega prestalo je da postoji. Tada, negdje u blizini, udari grom i preplashi konja. Konj se propeo na zadnje noge, a on se odjednom nashao u nabujaloj rijeci. Hladna voda vrati ga u stvarnost. Pokushavao je plivati, ali odjec'a mu je bila teshka, a matica brza i snazhna. Rijeka ga je brzo i gladno progutala. Jedva su ga kasnije nashli i sahranili…
Tako pricha, a ne skida s mene svoj, kao jed zeleni pogled.
Shta hoc'esh od mene, dobar chovjeche, pitam ga, a ne mogu se pomjeriti s mjesta, kao da sam prikovan.
Hoc'u da je nadjesh. Hoc'u da mi halali. Da se vec' jednom smirim.
Kako da je nadjem, pitam ja. Koga da trazhim? Pa sam kazhesh da si zhivio prije dvjesto godina!
Lice mu se tada preli tugom. Htjede josh neshto rec'i, ali mu iz usta poteche krv. I potonu u nadoshlu rijeku. Osvrnem se oko sebe i vidim da i ja stojim u vodi. A rijeka nije vishe mirna i bistra, vec' mutna i sve vishe i vishe nadolazi.
Tako ja sanjam, dragi gospodine. Uvijek isti san. I uvijek u isto vrijeme. Sa srijede na chetvrtak. U pochetku mi je bilo chak i zanimljivo. Uporedjivao sam detalje i vidio da se sve, do najmanje sitnice, ponavlja. Uvijek isto. Nabavio sam neke knjige koje obradjuju fenomen snova i pocheo prouchavati tu oblast. S vremenom, san mi je pocheo bivati teret. Pocheo sam se plashiti. Pokushavao sam ja njega i prevariti. Srijedom uveche bih chitao ili gledao filmove, pio puno kafe, samo da ostanem budan. Ali, ako bih, samo na tren zadrijemao, odmah bih se nashao na obali nepoznate rijeke i vidio njega kako izlazi iz vode. I on bi pochinjao svoju prichu. Sve dok ga voda ne bi odnijela…
Razgovarao sam s jednim psihologom. Ali, nije mi pomoglo. Njemu je ovo, prije svega, bilo jako zanimljivo u profesionalnom smislu. On misli da u mojoj podsvijesti postoji neshto shto pokushavam potisnuti, a shto stalno isplivava na povrshinu. Mozhda neki moj ruzhan postupak prema nekome, pa me to u snu progoni. Ja ne znam da sam ikome ishta ruzhno uchinio. Nisam, koliko znam…
Ovo shto mi se prije dva dana dogodilo, natjeralo me je da dodjem vama. Ako mozhete, da mi pomognete. Molim vas!”
Starac je sa velikom pazhnjom slushao nesretnog chovjeka. A Irfan je, nakon shto je malo odmislio, nastavio kazivati svoju muku.
”Bio na sluzhbenom putovanju. Neki sajam. Potrajalo je duzhe nego shto je bilo predvidjeno, a mi smo se htjeli shto prije vratiti kuc'i. Bila je to srijeda naveche. Predlozhio sam kolegama da ja vozim, a oni neka drijemaju u autu. To je bilo bash ono shto mi je trebalo. Ostati budan tu noc'. Ne spavati. I zaista, cijelu sam noc' vozio, ni oka nisam sklopio. Kad smo rano ujutro stigli u grad, nije bilo sretnijeg chovjeka od mene. Mislio sam da sam ga se konachno oslobodio. Da je gotovo. Doshlo mi je da vichem od radosti. Kod kuc'e sam se samo presvukao i otishao u grad na kafu. Sa sobom sam ponio film sa ljetovanja da ga odnesem na razvijanje.
Kod fotografa je bila guzhva. Stao sam u red da sachekam. Negdje naprijed su bili neki vojnici SFOR-a. Trojica. Htjeli su podic'i slike, ali djevojka koja ih je usluzhivala, nikako nije mogla da ih pronadje. Objashnjavala je da je tek doshla u smjenu i molila ih za strpljenje. Prevodilac je prevodio ono shto je ona govorila. Dok je preturala po kutiji sa slikama, pitala je na koje su ime slike date na izradu. Jusuf Ergun, odgovorio je prevodilac. A ja sam se sledio od uzhasa. To je on, chovjek iz mog sna. Obuzela me je panika, htio sam pobjec'i, ali se nisam mogao pomjeriti smjesta. Uzhas!
U medjuvremenu je djevojka, valjda, pronashla slike, jer su se oni zahvalili i krenuli ka izlazu. Prva dvojica su proshla ni ne pogledavshi me. Onaj trec'i je na trenutak zastao da namjesti kapu. Tada sam vidio njegovo lice. Da, to je bio on. Utopljenik iz mog sna…
Mozhete li mi pomoc'i? Mozhete li mi objasniti shta se to meni dogadja?”
Shaban je pogledao u prestrasheno Irfanovo lice. Chovjek je, vidi se, zdravog uma. Ima jasne, pametne ochi. Kazuje sabrano, bira rijechi, naglashava bitne stvari. Sam je pokushavao doc'i do razumnog objashnjenja, ishao je i psihologu, i jasno je da je hafiz zadnji kome se obratio.
A on nije znao kako da mu pomogne. Shaban nije pravio zapise. Svejedno, ljudi su mu dolazili. Imao je onaj rijetki dar da zna slushati, nenametljivo navesti ljude da se otvore i kazuju i ono shto nisu mislili rec'i. Znao je chitati ljudska lica.
Shta da kazhe ovom chovjeku? Da mu govori o vidljivom i nevidljivom svijetu, o granici izmedju njih koju ponekad Bozhja volja i prevelika ljudska bol potrgaju, pa se deshavaju stvari koje se ne mogu nichim objasniti, a svjedoci smo da ipak jesu. Boji se zagaziti u ovaj razgovor. Mozhda ga ne bi shvatio. Vjerovatno bi ga to josh vishe uznemirilo. Zato mu reche da, ako zna, svake noc'i prouchi fatihu. I nesretnom askeru i djevojci. I neka chini dobro ljudima. S halalom i radoshc'u. I neka ne bjezhi od sna. Smiric'e se nesretnik kad mu molitva na dushu padne, pa mu, ako Bog da, nec'e vishe dolaziti. Odavno je mrtav i odavno se niko za njega ne moli.
Irfan je slushao shta mu starac govori. Chinilo mu se da on zna vishe nego shto zheli rec'i. Nikakvu mu konkretnu pomoc' nije pruzhio. Ipak, bilo mu je lakshe. Josh su neko vrijeme ostali u razgovoru, pa se Irfan oprostio od svog domac'ina.
Kad ga je ispratio, hafiz je uzeo abdest i klanjao. Jedva se skoncentrisao na molitvu. Obuzimala ga je nekakva studen i chudan osjec'aj da nije sam u sobi. Tjerao je teshke misli nizhuc'i, jednu za drugom, molitve za koje je mislio da c'e pomoc'i.
”Selam alejkum, efendija”, tihi zhenski glas trgnu ga iz misli. Znao je da je to Ona, djevojka o kojoj je Irfan govorio. Doshla je da i ona kazhe svoje. Da i ona ispricha svoju prichu. Da kazhe da ne oprashta. Jer srce ne mozhesh prevariti. Srce nikada ne mozhesh prevariti.
”Selam alejkum!”, glas je sada bio glasan i plachan.
Znao je da c'e, ako se okrene ili odazove, dok je zhiv, nosati poruke izmedju dva svijeta. Zato se pretvarao da je ne chuje. Zagledao se u bashc'u, u mokro stablo na kojem je, skroz na vrhu, ostala josh samo jedna dunja. Ali, nekako je osjec'ao da je djevojka pochela rasti. Rasla je i sve vishe ispunjavala sobu. Ponestajalo je zraka. Sve je tezhe disao. Vec' osjec'a kako mu ledja dodiruju njene grudi, kako ga, sve vishe i vishe, pribija uz prozor Chelom osjec'a orosheno staklo. Pokushao je ispruzhiti ruku da otvori prozor i dodje do daha. U ushima je chuo otkucaje vlastitog srca koji su postajali sve jachi i jachi. Huchalo je i grmilo sa svih strana. A onda je neshto prsnulo, mozhda se razbilo staklo, a njega obli gusta, topla technost, valjda njegova krv, mora da se posjekao, ali zashto ne boli? Zatim osjeti olakshanje. Je li to uspio otvoriti prozor i pobjec'i? I odakle svjetlost? Dobro se sjec'a da je oblachno i sipi sitna kisha. Zna da je klanjao, zna da je vidio jednu dunju na mokroj, visokoj grani. Iznenadi ga lakoc'a kojom se dochekao na noge. Bio je brz i gibak, kao nekad davno, kad je, kao djechak, skakao s djedovog oraha. Hafiz Shaban je potrchao prema svjetlosti. Trchec'i je chuo kako se otkinula ona dunja i otkotrljala za njim niz bashc'u. Trchao je i postajao sve laganiji i laganiji, sve dok se i sam nije pretvorio u svjetlost. Ni za chim nije zazhalio.
U neki vakat u sobu je ushla snaha. Iako je bilo mrachno, odmah je vidjela, po svekrovoj neprirodno ukochenoj ruci, ispruzhenoj prema prozoru, da neshto nije u redu. Brzo spusti tacnu sa kafom na sto, dodirnu dlanom hladno starchevo chelo i klonu na pod. Nakon shto se povratila od prvog shoka, ustade, pokusha se pribrati i ode rec'i Mustafi da mu je otac preselio.
|