Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 205 (116 - nova serija)

Godina XXXI decembar/prosinac 2006.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Marela Zdenac
San Irfana Kovača

”Dobar dan, efendija.”

Irfan Kovač je stajao pred vratima hafiza Šabana, i ljutit i preplašen u isto vrijeme, i nije znao odakle da počne svoju priču.

”Bujrum”, reče hafiz i uvede gosta u prostranu sobu. Već je navikao da mu u svako doba dana dolaze nepoznati ljudi tražeći lijeka svojoj, stvarnoj ili umišljenoj nesreći. Češće su dolazile žene, uvijek zbog bolesti ili ljubavi, ali ima nekoliko godina, od ovog zadnjeg rata, dolaze i muškarci. Starcu je bilo žao te djece čiji su živci bili napeti kao strune, činila mu se da im u uzdrhtaloj utrobi šišti bomba koja će svakog trena eksplodirati i raznijeti ih i, zajedno s njima, sav ovaj nesretni dunjaluk. Pomagao je, koliko je znao i mogao, i lijepim riječima i molitvama, slušao ih i savjetovao, i samo Bog zna je li im od toga bivalo lakše. A on se punio nekim jadom, sve više se zatvarao u sebe i postajao svestan koliko na svijetu ima nesreće i kako je teško pomoći onima koje pate. Tješio se mišlju da Bog nikog ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. Pa, ipak…

”Bujrum”, rekao je ponovo, pošto se namjestio na sećiji pored prozora.

Zoran Knežević: Pandorina kutija, ulje na platnu

Zoran Knežević: Pandorina kutija, ulje na platnu

U sobi je bilo studeno, tiho i čisto. Mirisao je čaj od nane. Starac se pažljivo zagleda u čovjeka koji je sa snebivanjem sjeo preko puta njega. Bio je visok i lijep, uredno izbrijan, kratke tamne kose. Sivo odijelo, bijela košulja, kravata. Ostavljao je utisak poslovnog čovjeka, dinamičnog i samosvjesnog, nekog ko je sav od ovog svijeta.

Mora da ga je golema nevolja natjerala da od mene potraži pomoć, mislio je hafiz, jer mu je izgledalo da njegov gost ne vjeruje ni u šta što izlazi iz okvira materijalnog.

Irfan podiže pogled prema starcu. Dočekaše ga dva nasmiješena smeđa oka. Blagost koja je zračila sa njegovog lica olakšala mu je da počne svoju priču.

”Zovem se Irfan Kovač. Gospodine, ja sam došao zbog jednog sna.”

”Dobro, sine.”, stari Šaban se nasmiješi i spusti pogled na svoje ruke koje su mu mirno počivale u krilu. Iz iskustva je znao da je ljudima lakše ako ih ne gledaš dok ti govore svoju muku.

”Ima više od godinu dana kako sanjam jedan san.”, poče Irfan svoju priču.

”A sanjam ovako. Sjedim pored rijeke. Lijepa voda, i plava i zelena i zlatna u isto vrijeme. Kraj mi nepoznat, sigurno znam da nikad nisam bio na takvom mjestu. Kad odjednom, ugledam nekog čovjeka kako izlazi iz vode i ide prema meni. Odavno te čekam, kaže i sjeda na travu. Na njemu odjeća kakvu su nekad nosili turski askeri. I začudo mi, izašao iz vode, a sve na njemu suho. Reče da se zove Jusuf Ergun. Bio je vojnik i nekad je davno, prije dvjesto i više godina, bio u Bosni. Tu je zavolio djevojku. I ona njega. Kad je došao glas da će njegova jedinica napustiti Bosnu, danima je molio i preklinjao da pođe s njim. Plakala je, branila se, plašila se učiniti korak koji će je zauvijek odvojiti od svega njenog i gurnuti u tuđi i nepoznat svijet. I prelomila je u sebi. Odlučila da pođe. Sve su bili dogovorili, kad i kako da se spremi, gdje da ga čeka. Čekala je. Ali se u njemu, u zadnji čas, nešto preokrenulo. Uplašio se ljubavi. Nekako, previše je ličila na san. A snovi nisu čovjeku dani da se ostvaruju, već da se ima kud’ pobjeći od života. Otišao je, a da joj se nije ni javio. Kad je prešao prvu rijeku kao da je sa njega spao sav teret. Težak vojnički život, svakodnevna opasnost i umor učinili su svoje. Zaboravio je djevojku. Brzo. Prebrzo. Ali, srce ne možeš prevariti. Srce nikada ne možeš prevariti. Kako je vrijeme prolazilo, počela ga je mučiti čežnja za njom. Bolna. Nepodnošljiva. A on nikako nije mogao da se sjeti njenog lika. Bilo je kao ukleto. Znao je da je to kazna. Znao je da je pogriješio. Ona je bila Božiji dar, Allahov odgovor na njegove vrele molitve. Dar koji je on bacio sudbini u lice. I znao je da će doći dan kad će morati da plati. Samo kako?

Nekoliko godina kasnije utopio se u rijeci. Sa vojskom je žurio da pređu most i zauzmu bolji položaj. Bio je lijep ljetnji dan, ali se, neočekivano, nebo naoblači i čitav kraj zahvati veliko nevrijeme. Grmilo je i sijevalo kao da je kijametski dan. I onda, usred te buke, njemu se učinilo da čuje njen glas. Nakon toliko godina! Dozivala ga je. Zbunjen i obradovan, ukoči se u sedlu. Sve oko njega prestalo je da postoji. Tada, negdje u blizini, udari grom i preplaši konja. Konj se propeo na zadnje noge, a on se odjednom našao u nabujaloj rijeci. Hladna voda vrati ga u stvarnost. Pokušavao je plivati, ali odjeća mu je bila teška, a matica brza i snažna. Rijeka ga je brzo i gladno progutala. Jedva su ga kasnije našli i sahranili…

Tako priča, a ne skida s mene svoj, kao jed zeleni pogled.

Šta hoćeš od mene, dobar čovječe, pitam ga, a ne mogu se pomjeriti s mjesta, kao da sam prikovan.

Hoću da je nađeš. Hoću da mi halali. Da se već jednom smirim.

Kako da je nađem, pitam ja. Koga da tražim? Pa sam kažeš da si živio prije dvjesto godina!

Lice mu se tada preli tugom. Htjede još nešto reći, ali mu iz usta poteče krv. I potonu u nadošlu rijeku. Osvrnem se oko sebe i vidim da i ja stojim u vodi. A rijeka nije više mirna i bistra, već mutna i sve više i više nadolazi.

Tako ja sanjam, dragi gospodine. Uvijek isti san. I uvijek u isto vrijeme. Sa srijede na četvrtak. U početku mi je bilo čak i zanimljivo. Upoređivao sam detalje i vidio da se sve, do najmanje sitnice, ponavlja. Uvijek isto. Nabavio sam neke knjige koje obrađuju fenomen snova i počeo proučavati tu oblast. S vremenom, san mi je počeo bivati teret. Počeo sam se plašiti. Pokušavao sam ja njega i prevariti. Srijedom uveče bih čitao ili gledao filmove, pio puno kafe, samo da ostanem budan. Ali, ako bih, samo na tren zadrijemao, odmah bih se našao na obali nepoznate rijeke i vidio njega kako izlazi iz vode. I on bi počinjao svoju priču. Sve dok ga voda ne bi odnijela…

Razgovarao sam s jednim psihologom. Ali, nije mi pomoglo. Njemu je ovo, prije svega, bilo jako zanimljivo u profesionalnom smislu. On misli da u mojoj podsvijesti postoji nešto što pokušavam potisnuti, a što stalno isplivava na površinu. Možda neki moj ružan postupak prema nekome, pa me to u snu progoni. Ja ne znam da sam ikome išta ružno učinio. Nisam, koliko znam…

Ovo što mi se prije dva dana dogodilo, natjeralo me je da dođem vama. Ako možete, da mi pomognete. Molim vas!”

Starac je sa velikom pažnjom slušao nesretnog čovjeka. A Irfan je, nakon što je malo odmislio, nastavio kazivati svoju muku.

”Bio na službenom putovanju. Neki sajam. Potrajalo je duže nego što je bilo predviđeno, a mi smo se htjeli što prije vratiti kući. Bila je to srijeda naveče. Predložio sam kolegama da ja vozim, a oni neka drijemaju u autu. To je bilo baš ono što mi je trebalo. Ostati budan tu noć. Ne spavati. I zaista, cijelu sam noć vozio, ni oka nisam sklopio. Kad smo rano ujutro stigli u grad, nije bilo sretnijeg čovjeka od mene. Mislio sam da sam ga se konačno oslobodio. Da je gotovo. Došlo mi je da vičem od radosti. Kod kuće sam se samo presvukao i otišao u grad na kafu. Sa sobom sam ponio film sa ljetovanja da ga odnesem na razvijanje.

Kod fotografa je bila gužva. Stao sam u red da sačekam. Negdje naprijed su bili neki vojnici SFOR-a. Trojica. Htjeli su podići slike, ali djevojka koja ih je usluživala, nikako nije mogla da ih pronađe. Objašnjavala je da je tek došla u smjenu i molila ih za strpljenje. Prevodilac je prevodio ono što je ona govorila. Dok je preturala po kutiji sa slikama, pitala je na koje su ime slike date na izradu. Jusuf Ergun, odgovorio je prevodilac. A ja sam se sledio od užasa. To je on, čovjek iz mog sna. Obuzela me je panika, htio sam pobjeći, ali se nisam mogao pomjeriti smjesta. Užas!

U međuvremenu je djevojka, valjda, pronašla slike, jer su se oni zahvalili i krenuli ka izlazu. Prva dvojica su prošla ni ne pogledavši me. Onaj treći je na trenutak zastao da namjesti kapu. Tada sam vidio njegovo lice. Da, to je bio on. Utopljenik iz mog sna…

Možete li mi pomoći? Možete li mi objasniti šta se to meni događa?”

Šaban je pogledao u prestrašeno Irfanovo lice. Čovjek je, vidi se, zdravog uma. Ima jasne, pametne oči. Kazuje sabrano, bira riječi, naglašava bitne stvari. Sam je pokušavao doći do razumnog objašnjenja, išao je i psihologu, i jasno je da je hafiz zadnji kome se obratio.

A on nije znao kako da mu pomogne. Šaban nije pravio zapise. Svejedno, ljudi su mu dolazili. Imao je onaj rijetki dar da zna slušati, nenametljivo navesti ljude da se otvore i kazuju i ono što nisu mislili reći. Znao je čitati ljudska lica.

Šta da kaže ovom čovjeku? Da mu govori o vidljivom i nevidljivom svijetu, o granici između njih koju ponekad Božja volja i prevelika ljudska bol potrgaju, pa se dešavaju stvari koje se ne mogu ničim objasniti, a svjedoci smo da ipak jesu. Boji se zagaziti u ovaj razgovor. Možda ga ne bi shvatio. Vjerovatno bi ga to još više uznemirilo. Zato mu reče da, ako zna, svake noći prouči fatihu. I nesretnom askeru i djevojci. I neka čini dobro ljudima. S halalom i radošću. I neka ne bježi od sna. Smiriće se nesretnik kad mu molitva na dušu padne, pa mu, ako Bog da, neće više dolaziti. Odavno je mrtav i odavno se niko za njega ne moli.

Irfan je slušao šta mu starac govori. Činilo mu se da on zna više nego što želi reći. Nikakvu mu konkretnu pomoć nije pružio. Ipak, bilo mu je lakše. Još su neko vrijeme ostali u razgovoru, pa se Irfan oprostio od svog domaćina.

Kad ga je ispratio, hafiz je uzeo abdest i klanjao. Jedva se skoncentrisao na molitvu. Obuzimala ga je nekakva studen i čudan osjećaj da nije sam u sobi. Tjerao je teške misli nižući, jednu za drugom, molitve za koje je mislio da će pomoći.

”Selam alejkum, efendija”, tihi ženski glas trgnu ga iz misli. Znao je da je to Ona, djevojka o kojoj je Irfan govorio. Došla je da i ona kaže svoje. Da i ona ispriča svoju priču. Da kaže da ne oprašta. Jer srce ne možeš prevariti. Srce nikada ne možeš prevariti.

”Selam alejkum!”, glas je sada bio glasan i plačan.

Znao je da će, ako se okrene ili odazove, dok je živ, nosati poruke između dva svijeta. Zato se pretvarao da je ne čuje. Zagledao se u bašću, u mokro stablo na kojem je, skroz na vrhu, ostala još samo jedna dunja. Ali, nekako je osjećao da je djevojka počela rasti. Rasla je i sve više ispunjavala sobu. Ponestajalo je zraka. Sve je teže disao. Već osjeća kako mu leđa dodiruju njene grudi, kako ga, sve više i više, pribija uz prozor Čelom osjeća orošeno staklo. Pokušao je ispružiti ruku da otvori prozor i dođe do daha. U ušima je čuo otkucaje vlastitog srca koji su postajali sve jači i jači. Hučalo je i grmilo sa svih strana. A onda je nešto prsnulo, možda se razbilo staklo, a njega obli gusta, topla tečnost, valjda njegova krv, mora da se posjekao, ali zašto ne boli? Zatim osjeti olakšanje. Je li to uspio otvoriti prozor i pobjeći? I odakle svjetlost? Dobro se sjeća da je oblačno i sipi sitna kiša. Zna da je klanjao, zna da je vidio jednu dunju na mokroj, visokoj grani. Iznenadi ga lakoća kojom se dočekao na noge. Bio je brz i gibak, kao nekad davno, kad je, kao dječak, skakao s djedovog oraha. Hafiz Šaban je potrčao prema svjetlosti. Trčeći je čuo kako se otkinula ona dunja i otkotrljala za njim niz bašću. Trčao je i postajao sve laganiji i laganiji, sve dok se i sam nije pretvorio u svjetlost. Ni za čim nije zažalio.

U neki vakat u sobu je ušla snaha. Iako je bilo mračno, odmah je vidjela, po svekrovoj neprirodno ukočenoj ruci, ispruženoj prema prozoru, da nešto nije u redu. Brzo spusti tacnu sa kafom na sto, dodirnu dlanom hladno starčevo čelo i klonu na pod. Nakon što se povratila od prvog šoka, ustade, pokuša se pribrati i ode reći Mustafi da mu je otac preselio.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zadnja stranica [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2007-01-05

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden