|
U velikom broju djela koja su napisana pochetkom stoljec'a, osjec'a se utjecaj tradicije orijentalnih naroda. Pisci su uzimali teme i prilagodjavali ih svome duhu i vremenu. Najcheshc'e su uzimali iz perzijskog, arapskog i turskog jezika. Jedan od njih je Murat Hajrovic', prozni pisac i prevodilac koji pripada krugu onih shto su postavili temelje knjizhevnosti u Bosanskoj krajini. Saradjivao u Boshnjaku, Beharu, Osvitu i drugim chasopisima. Prevodio sa turskog i arapskog, sakupljao narodne umotvorine i na osnovu njihove tematike pisao, a
”utemeljenost ove knjizhevnosti u bosansko tlo potvrdjuje prije svega fakat da su je stvarali nashi ljudi, da su, bez obzira na primarne uzore, u nju unosili naslage vlastitog duhovnog naslijedja i elemente vlastite stvarnosti i zavichajnosti.”1
Knjiga Male priche i dosjetke (1913.) ima 25 pricha za koje je inspiraciju nalazio u tri izvora: orijentalnoj knjizhevnosti, krajishkoj tradiciji i slavenskim legendama. To su priche chije su teme izvan sfere historijske realnosti, u carstvu igre, mashte i imaginarnih dogadjaja. U vremenu nereda, moralnog posrtanja i neposhtovanja vjere, vlasti, porodichne tradicije i razuma, Hajrovic' je literarno ukazao na uzroke zla nudec'i moguc'a rjeshenja. Ne traga za neobichnim dozhivljajima ni rijetkim temama vec' za priche uzima svakodnevne motive koji su djetetu bliski i na njima gradi konstrukciju fabule.
Priche su u produhovljenoj verziji obnovile narodne motive iz orijentalne knjizhevnosti shto se narochito vidi u bajci Sabur. U njoj je shirok spektar patnje i stradanja, ali i potreba opreza (sabura) shto na kraju dovodi do iskupljenja i prashtanja. Strpljenje je najvec'a vrlina – poruka je priche. Strpljenjem se grade bolji svjetovi, a nade i tezhnje se pretvara u iluziju stvarnosti.
|
Salko Hondjo: Buk
|
|
Osobinu ovog pisca je jednostavnost stila i ljepota jezika koji je zhiv i dinamichan, pun zapleta i preokreta, a istovremeno jasan i jednostavan. Od chitalaca pisac trazhi da uchestvuju u kreiranju priche, da daju mishljenje, pita ih, savjetuje i konsultira. Kontakt sa chitaocima je novina u knjizhevnosti, a njegove priche svjedoche o lichnim etichkim porukama, chovjekoljublju i drugim ljudskim vrijednostima do kojih pisac i chitalac dolaze zajednichkom komunikacijom. Oni zauzimaju stavove o ljudskim vrlinama i manama i afirmishu ih kao korisne. Odgojna strana, medjutim, nije djelotvorna ako ne proizlazi iz imaginarne potencije shto pisac zna, pa navodi chitaoca na kreativno razmishljanje i samostalno zakljuchivanje.
|
|
”Bio nekakav chovjek koji se i dan i noc' trudio, dok nije stekao hadzhijski troshak, pa naumi hadzh uchiniti. Ali, poshto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvrac'ashe od hadzha, govorec'i:
– Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ic'i na C'abu, jer ja ne mogu sama ostati!
– On ne htjede odustati od svoje nakame, vec' se spremi i podje. Iduc'i tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te vecheri ode na jaciju u dzhamiju, pa poshto klanja jaciju, ostane sam u dzhamiji da josh klanja.
– Ali, ne lezi vrazhe! U blizini dzhamije neki hrsuz udari na jednu kuc'u da je oplijeni, na shto ga komshije opaze, te ga okupe.
– Hrsuz bjezhi, a oni za njim. Hrsuz okrene dzhamiji, a oni za njim. A kad bishe kod dzhamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretrazhujuc'i oko dzhamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivshi ovog hadzhiju u dzhamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, shto im se sakrio, i povic'e drushtvu:
– Hajte ovamo, eno njega u dzhamiji – bajagi klanja! Oni se iskupe, otvore dzhamiju i povichu:
– Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti nashega komshiju!
– On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svezhu, i kad je dan osvanuo, dovedu ga na sud.
– Poshto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsijeche ruka, a onda da se provede kroz charshiju i da se poviche:
– Ovako c'e biti svakome ko se god usudi krasti!
– Ne, vi nemojte vikati, docheka on. Vi vichite: ovako c'e biti svakome ko se usudi ne poslushati svoje matere! Kad ga zapitashe zashto, on im kazhe da je poshao na hadzh bez materine dozvole, te ga je za to ta nesrec'a stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.
Kad oni razumjeshe, pustishe ga, a on se odmah vrati kuc'i.”2
|
|
Narodnim prichama Hajrovic' je dao vlastiti pechat i obiljezhje: stvaralachku sadashnjost, stilsku i kompozicionu jednostavnost, lahkoc'u prichanja i emocionalnost, pa su u svom vremenu bile chitane. Ima u njima proplamsaja koji ih i danas chine zanimljivim i simbola koji imaju i danas svoju etichku vrijednost. Dobrota je sinonim za ljudsko bic'e, pa je ta misao kod Hajrovic'a nosec'a poruka, prepoznatljiva kod svih pricha. Etichke vrijednosti iz usmene tradicije je digao na nivo umjetnine i u obradi pokazao snagu svoje individualnosti.
”Proces preplitanja poetike usmenoga i poetika pisanoga u nas je bez iznimke u kronoloshkom slijedu i s obzirom na stilske formacije. Dashto, uvijek adekvatno pojedinomu knjizhevnom smjeru i ne uvijek u istomu intenzitetu. Proces je u pravilu ochitovan na tri nachina:
- komentiranjem i sakupljanjem,
- cjelovito inkorporiranim primjerima,
- govorenjem na narodnu, odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjizhevnoga stvaralashtva i novim osmishljavanjem njegovih motiva i tema”.3
Gradec'i zhanr priche Hajrovic' je koristio razlichite modele:
- specifichni odnosi medju dogadjajima koji uzrokuju zaplet (Sabur) integriran u vrijeme u kom je pricha nastala.
- zaplet transponira sa akcije na likove chime radja dijalektiku istosti i istovjetnost, dajuc'i dinamiku i slojevitost pripovjednoj strukturi (Slushaj roditelje) i u naratologiji koristi metodu kontinuiranog razvoja radnje kojoj je u prvom planu status semiotichke neizvjesnosti (kad otac posumnja u vezu izmedju svoje zhene i nepoznatog mladic'a).
Konstruisao je prichu tako da se, kao i svaka bajka, zasniva na suprotnostima kako bi dokazao da Dobro uvijek pobjedjuje. Bajke se dogadjaju u prirodi kao areni koja chini jedinstvo sa chovjekom i u kojoj se nalaze sve suprotnosti. Sve mozhe biti iluzija, djeca mogu i ne povjerovati u njegovu prichu, ali poetika pisca i nije utemeljena na nastojanju da mu djeca vjeruju, nego da im ponudi svoju viziju. Mada je knjizhevno djelo Murat Hajrovic'a sa danashnjeg aspekta torzichno sa naglashenom didaktikom i deskripcijom, sa danashnjeg aspekta ono je dokumenat o vremenu u kom je njihovo dinamichno zahtijevalo i to vrijeme i takav tip literature.
|
|
Murat Hajrovic' (1873 -1918.)
Rodjen u Bosanskoj Krupi gdje je zavrshio mekteb i osnovnu shkolu. Kad se u Sarajevu otvorila muslimanska vjerouchiteljska shkola (Darul – mua-limin), Hajrovic' je bio medju prvim njenim generacijama. Tu shkolu je zavrshio 1894. jedno vrijeme kao vjerouchitelj sluzhbovao u Bihac'u, zatim je premjeshten na mjesto referenta za mektebsku nastavu u Vakufsku direkciju u Sarajevo gdje je ostao do smrti. Umro je u Sarajevu.
Djela:
Male priche i dosjetke.
|
|
1 L. Hadzhiosmanovic' – M. Memija: Poezija Boshnjaka na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995., str. 6.
2 Murat Hajrovic': Male priche i dosjetke, Islamska dionichka shtamparija, Sarajevo, 1913., str. 36.
3 Z. Shkreb – A. Stamac': Uvod u knjizhevnost, Zagreb, 1998. str. 135.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-01-01
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|