|
U velikom broju djela koja su napisana početkom stoljeća, osjeća se utjecaj tradicije orijentalnih naroda. Pisci su uzimali teme i prilagođavali ih svome duhu i vremenu. Najčešće su uzimali iz perzijskog, arapskog i turskog jezika. Jedan od njih je Murat Hajrović, prozni pisac i prevodilac koji pripada krugu onih što su postavili temelje književnosti u Bosanskoj krajini. Sarađivao u Bošnjaku, Beharu, Osvitu i drugim časopisima. Prevodio sa turskog i arapskog, sakupljao narodne umotvorine i na osnovu njihove tematike pisao, a
”utemeljenost ove književnosti u bosansko tlo potvrđuje prije svega fakat da su je stvarali naši ljudi, da su, bez obzira na primarne uzore, u nju unosili naslage vlastitog duhovnog naslijeđa i elemente vlastite stvarnosti i zavičajnosti.”1
Knjiga Male priče i dosjetke (1913.) ima 25 priča za koje je inspiraciju nalazio u tri izvora: orijentalnoj književnosti, krajiškoj tradiciji i slavenskim legendama. To su priče čije su teme izvan sfere historijske realnosti, u carstvu igre, mašte i imaginarnih događaja. U vremenu nereda, moralnog posrtanja i nepoštovanja vjere, vlasti, porodične tradicije i razuma, Hajrović je literarno ukazao na uzroke zla nudeći moguća rješenja. Ne traga za neobičnim doživljajima ni rijetkim temama već za priče uzima svakodnevne motive koji su djetetu bliski i na njima gradi konstrukciju fabule.
Priče su u produhovljenoj verziji obnovile narodne motive iz orijentalne književnosti što se naročito vidi u bajci Sabur. U njoj je širok spektar patnje i stradanja, ali i potreba opreza (sabura) što na kraju dovodi do iskupljenja i praštanja. Strpljenje je najveća vrlina – poruka je priče. Strpljenjem se grade bolji svjetovi, a nade i težnje se pretvara u iluziju stvarnosti.
|
Salko Honđo: Buk
|
|
Osobinu ovog pisca je jednostavnost stila i ljepota jezika koji je živ i dinamičan, pun zapleta i preokreta, a istovremeno jasan i jednostavan. Od čitalaca pisac traži da učestvuju u kreiranju priče, da daju mišljenje, pita ih, savjetuje i konsultira. Kontakt sa čitaocima je novina u književnosti, a njegove priče svjedoče o ličnim etičkim porukama, čovjekoljublju i drugim ljudskim vrijednostima do kojih pisac i čitalac dolaze zajedničkom komunikacijom. Oni zauzimaju stavove o ljudskim vrlinama i manama i afirmišu ih kao korisne. Odgojna strana, međutim, nije djelotvorna ako ne proizlazi iz imaginarne potencije što pisac zna, pa navodi čitaoca na kreativno razmišljanje i samostalno zaključivanje.
|
|
”Bio nekakav čovjek koji se i dan i noć trudio, dok nije stekao hadžijski trošak, pa naumi hadž učiniti. Ali, pošto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvraćaše od hadža, govoreći:
– Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ići na Ćabu, jer ja ne mogu sama ostati!
– On ne htjede odustati od svoje nakame, već se spremi i pođe. Idući tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te večeri ode na jaciju u džamiju, pa pošto klanja jaciju, ostane sam u džamiji da još klanja.
– Ali, ne lezi vraže! U blizini džamije neki hrsuz udari na jednu kuću da je oplijeni, na što ga komšije opaze, te ga okupe.
– Hrsuz bježi, a oni za njim. Hrsuz okrene džamiji, a oni za njim. A kad biše kod džamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretražujući oko džamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivši ovog hadžiju u džamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, što im se sakrio, i poviće društvu:
– Hajte ovamo, eno njega u džamiji – bajagi klanja! Oni se iskupe, otvore džamiju i poviču:
– Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti našega komšiju!
– On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svežu, i kad je dan osvanuo, dovedu ga na sud.
– Pošto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsiječe ruka, a onda da se provede kroz čaršiju i da se poviče:
– Ovako će biti svakome ko se god usudi krasti!
– Ne, vi nemojte vikati, dočeka on. Vi vičite: ovako će biti svakome ko se usudi ne poslušati svoje matere! Kad ga zapitaše zašto, on im kaže da je pošao na hadž bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreća stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.
Kad oni razumješe, pustiše ga, a on se odmah vrati kući.”2
|
|
Narodnim pričama Hajrović je dao vlastiti pečat i obilježje: stvaralačku sadašnjost, stilsku i kompozicionu jednostavnost, lahkoću pričanja i emocionalnost, pa su u svom vremenu bile čitane. Ima u njima proplamsaja koji ih i danas čine zanimljivim i simbola koji imaju i danas svoju etičku vrijednost. Dobrota je sinonim za ljudsko biće, pa je ta misao kod Hajrovića noseća poruka, prepoznatljiva kod svih priča. Etičke vrijednosti iz usmene tradicije je digao na nivo umjetnine i u obradi pokazao snagu svoje individualnosti.
”Proces preplitanja poetike usmenoga i poetika pisanoga u nas je bez iznimke u kronološkom slijedu i s obzirom na stilske formacije. Dašto, uvijek adekvatno pojedinomu književnom smjeru i ne uvijek u istomu intenzitetu. Proces je u pravilu očitovan na tri načina:
- komentiranjem i sakupljanjem,
- cjelovito inkorporiranim primjerima,
- govorenjem na narodnu, odnosno nasljedovanjem jezika i stila usmenoknjiževnoga stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema”.3
Gradeći žanr priče Hajrović je koristio različite modele:
- specifični odnosi među događajima koji uzrokuju zaplet (Sabur) integriran u vrijeme u kom je priča nastala.
- zaplet transponira sa akcije na likove čime rađa dijalektiku istosti i istovjetnost, dajući dinamiku i slojevitost pripovjednoj strukturi (Slušaj roditelje) i u naratologiji koristi metodu kontinuiranog razvoja radnje kojoj je u prvom planu status semiotičke neizvjesnosti (kad otac posumnja u vezu između svoje žene i nepoznatog mladića).
Konstruisao je priču tako da se, kao i svaka bajka, zasniva na suprotnostima kako bi dokazao da Dobro uvijek pobjeđuje. Bajke se događaju u prirodi kao areni koja čini jedinstvo sa čovjekom i u kojoj se nalaze sve suprotnosti. Sve može biti iluzija, djeca mogu i ne povjerovati u njegovu priču, ali poetika pisca i nije utemeljena na nastojanju da mu djeca vjeruju, nego da im ponudi svoju viziju. Mada je književno djelo Murat Hajrovića sa današnjeg aspekta torzično sa naglašenom didaktikom i deskripcijom, sa današnjeg aspekta ono je dokumenat o vremenu u kom je njihovo dinamično zahtijevalo i to vrijeme i takav tip literature.
|
|
Murat Hajrović (1873 -1918.)
Rođen u Bosanskoj Krupi gdje je završio mekteb i osnovnu školu. Kad se u Sarajevu otvorila muslimanska vjeroučiteljska škola (Darul – mua-limin), Hajrović je bio među prvim njenim generacijama. Tu školu je završio 1894. jedno vrijeme kao vjeroučitelj službovao u Bihaću, zatim je premješten na mjesto referenta za mektebsku nastavu u Vakufsku direkciju u Sarajevo gdje je ostao do smrti. Umro je u Sarajevu.
Djela:
Male priče i dosjetke.
|
|
1 L. Hadžiosmanović – M. Memija: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1995., str. 6.
2 Murat Hajrović: Male priče i dosjetke, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1913., str. 36.
3 Z. Škreb – A. Stamać: Uvod u književnost, Zagreb, 1998. str. 135.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-01-01
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|