|
Da li je moguc'e, novim promishljanjem likovnog djela Branka Shotre, osobito onog vezanog za period revolucije (potaknuti jubilejom: stogodishnjicom njegova rodjenja), uspostaviti novi ugao gledanja i osloboditi to djelo hipoteke kojom ga je sam autor opteretio svojim ideologijskim opredjeljenjem?
|
Branko Shotra: Autoportret, drvorez
|
|
Stojim i zagledam se u listove ratnih drvoreza (i linoreza) Branka Shotre u lijepo uredjenoj mapi koju je sredila saradnica u Zbirci umjetnichkih djela Historijskog muzeja BiH u Sarajevu, Svjetlana Hadzhirovic'. Ima ih preko trideset. Svako ima svoju fasciklu i preko sebe meki omot. Ispod svake grafike je, grafitnom olovkom, ispisan naziv motiva na listu, kod nekih je upisano vrijeme nastanka. Vec'ina listova ima i dodatnu informaciju: ”Ilustracija pripovijetke B. C'opic'a”. To pomalo zbunjuje: drvorez ispod kojeg se nalazi ta distinkcija upuc'uje na vrijeme njegovog nastanka – nastao je onda kada je pripovijetka Branka Copic'a doshla do autora drvoreza. Motiv, dakle, nije nastajao ”in situ”, on je kasnije domashtan. Time on gubi svoju dokumentarnu vrijednost, ili, pak, njegova dokumentarna vrijednost je isposredovana C'opic'evim literarnim djelom. Time Shotrin drvorez gubi i svoju autonomnost, on se stavlja u polozhaj ancille, u sluzhenje drugome, svaki takav list sebe svodi na ravan ilustrativnog. Ilustrativnost i isposredovana dokumentarnost determiniraju centralni motiv slike. Najzad, u njegovu se zbiljnost inkorporira josh jedan momenat – umjetnikova tendencija, ideoloshki supstrat koji on ugradjuje u svoj list. A on je bjelodan – Shotra je u mladim danima postao chlan Komunistichke partije, ukljuchio se u ratnu metezhnost na samom njegovom pochetku na nashim prostorima, opredijelio se za partizane i partizansku borbu, predao se njihovoj zajednichkoj ideji svim svojim bic'em i sredishnji motivi su trazheni iskljuchivo u tome idejnom prostoru.
Branko Shotra, bilo neposrednom svojom inspiracijom, bilo posredovanjem C'opic'evih pripovijedaka, ispisivao je kroniku ratnih zbivanja, oblikovao partizansku epopeju, slavio ideju oslobodilachkog rata. Govor je bio neposredan, stvarnosno je bilo osnovni orijentir u trazhenju moguc'nosti za likovno razrijeshenje, iz njega se nisu mogla izluchivati individualna rjeshenja ni s obzirom na objekat, a ni s obzirom na trazhenje osobenih likovnih rjeshenja na kojima bi bio jasno uochljiv trag stvaralachke osobenosti. Sve je bilo tipizirano: partizan je bio determinanta ideje, bez imena i svojih karakteroloshkih odredjenja, radjen stereotipom koji se, sam od sebe, nametnuo, chak je i pokret bio uslovljen tom postuliranom ikonografijom, sintaksa slike svedena na svoje gole postulate: partizan na raznom polozhaju, partizan u jurishu, partizan u energichnom zamahu pri bacanju bombe, kolone u strogoj liniji kretanja, noshenje ranjenika na nosilima. Sve je to opsijedalo svijest ratnika, svojim osobnim iskustvom on je ispunjavao mjesta neodredljivosti, sopstvenom sudbinom u ratniku on nije vidio tipiziranog partizana, vec' sebe u istovjetnoj situaciji koju je markirao na svome drvorezu, tipologija je bivala prevladana i poprimala individualizirane odredbe intimne ispovijesti onoga koji je stajao pred slikom i prepoznavao sebe. Onaj, pak, koji se nije mogao koristiti sopstvenim iskustvom, onim shto je nosio u sebi kao svoj udes, izvedenu ikoniku na grafitnom listu, ostajao je izvan slike i, umjesto da sebe prepoznaje u slici, on prepoznaje samu sliku, prepoznaje ono shto slika isijava kao sveopc'u, univerzalnu istinu, i sagledava umjetnichka sredstva i njihovu adekvatnost, razlozhnost i punoc'u kojom je kazana ta istina.
|
Branko Shotra: Kroz kamenjar, drvorez
|
|
Dijalog sa drvorezom
To je prelomni trenutak. Drvorez Branka Shotre izgubio je svoju dimenziju osobnog prepoznavanja (osim onih rijetkih koji su josh uvijek prisutni), njegov drvorez je, za nas, artefakt relevantan po svojim umjetnichkim odredbama. To je kriterij s kojim mi pristupamo njegovim drvorezima. Pitanje je: postoji li moguc'nost uspostave dijaloga izmedju nas i Shotrinih ratnih drvoreza?
Taj dijalog je vec' odavno zamukao. Miodrag B. Protic' je u svojoj monumentalnoj studiji ”Srpsko slikarstvo XX veka”, od oko shest stotina stranica velikog formata, Branku Shotri posvetio tek neshto vishe od dvije stranice i istakao jednu od bitnih determinanti Shotrine poetike:
”Pridavao je veliki znachaj stvaralachkoj nameri, a nikakav stvaralachkoj unutarnjoj slobodi – iako su one za modernog choveka i umetnika neodvojive, medjusobno uslovljene”.
Neshto dalje, u istom duhu, istac'i c'e josh jednu distinkciju:
”Vishe je bio okrenut spoljnoj stilizaciji nego unutarnjoj transpoziciji i ekspresiji”.
Pa, ako je sve tako kako je zapisano, koji je onda razlog da s njegovih drvoreza stresamo prashinu zaborava i prizivamo ih u nashe vidno polje chiji je okular suzhen na njih kao na golu povijesnu chinjenicu, u kojoj je dovoljno posvetiti samo usputnu zabiljeshku u nekom panoramskom presjeku opc'ih karakteristika vremena kojem Shotrini drvorezi i pripadaju? Za osmishljanje nasheg china razlog vishe nam je ponudio upravo Miodrag B. Protic', koji je, na istom mjestu dao i ovu distinkciju:
”Shotra je, medjutim, relativno brzo, prodro u plastichnu sushtinu motiva – a ta sushtina nikada nije nezavisna od odredjene pobude, koja je svakako, njen uzrok, a mozhda i njena posledica. Pri tome se njegova realistichka sintetichka vizija raspada u svoje analitichke delove, prividno gubec'i u shirini, ali sigurno dobijajuc'i u jachini. Na taj nachin njegove analize oblika drvec'a, izgorelih shuma, panjeva i krsheva, njegova potraga za formom, arabeskom i materijom – ma koliko fragmentarne kao motiv – vrlo su sintetichke kao grafichki izraz. U stvari, tek su te analize – prave umetnichke sinteze”.
Ova Protic'eva odredba Shotrinih listova nas upuc'uje na chinjenicu da se Shotrini drvorezi, nastali u vrijeme rata ili sa naglashenom ratnom tematikom, nude u svoje dvije izrazhajne ravni. U jednoj ravni nam se nudi sredishnji motiv – prikaz ratnih zbivanja. Za njih smo rekli da su tipizirani, radjeni po ustaljenom stereotipu, bez individualizacije samog objekta, ali i bez mashtovnog bogatstva u njegovoj obradi. Ali, ako se temeljitije zagledamo u Shotrin list, zapazic'emo slijedec'e: motiv, koji je produkt umjetnikovog htijenja, njegove dogme i ideoloshke opredijeljenosti, smjeshten je, dakako, u sredishte slike.
Zamke u prostoru
Taj sredishnji polozhaj glavnog motiva je bio osnovni kriterij koji je uspostavljan u umjetnichkom sudjenju o Shotrinim grafikama, sve je drugo pomjerano na marginu, zapostavljano ili potpuno iskljuchivano iz vidnog polja. Time smo ispoljavali svojevrsnu tendenciju: vidjeli smo ono shto je aktiviralo nashu svijest, vezanu za vrijeme koje je josh uvijek bilo vrlo prisutno u toj nashoj svijesti, i shto nam je sam umjetnik sugerirao nachinom postuliranja sredishnjeg motiva. Prihvatali smo da je samo taj motiv relevantan za sudjenje o slici, sve je ostalo, pak, bilo podredjeno njemu. I upadali smo u odredjenu zamku: nismo primjec'ivali da je stvaralachki genij ovoga umjetnika radio svojim podsvjesnim energijama u krajnjem koncipiranju slike, gotovo svaki njegov papir nastajao je u nijemoj borbi izmedju svijesti i podsvijesti. Svijest je ochitovala svoj trijumf u tome shto je prisilila podsvijest da joj ustupi sredishnje mjesto u slici, podsvijest je, pak, centralni motiv svodila na epizodu, potjecala inspiraciju da se predaje oblikovanju onih sadrzhaja koji su bili istinska preokupacija umjetnikovog Ega. To je prostor u koji je smjeshten glavni motiv, determinante toga prostora i atmosfere koja je ispunjavala taj prostor. To je druga ravan na kojoj se eksponira slika Branka Shotre. U toj ravni se Branko Shotra pokazuje kao beskrajno nadahnuti slikar prirodnih miljea, shumskih prostora, stjenovitih prizora, stravichnih dubodolina, mrachne atmosfere, nepodnoshljive za chovjekovo obitavanje, u kojoj se mozhe obitavati samo uz nadljudske napore. Ovaj posljednji elemenat ulazio je u prostor oblikovanja tendencije: partizan je lishen bilo kakvih pomoc'nih sredstava, do kraja razvlashten njihove pomoc'i, sveden samo na svoju voljnost i svoju odluku da se odupre zavojevachu. Ali ta tendenciozna distinkcija nije zarobila stvaralachki nagon koji je umjetnik nosio u sebi: u prvi plan je izbijala ljubav prema takvim prostorima i on je prirodne prostore slikao sa stvaralachkom zazharenoshc'u, sa preobiljem inspiracije i duhovne ponesenosti, sa svakim elementom s kojim se susretao u tom prostoru on je uspostavljao zhivi dijalog, davao mu punu snagu i elementarne i umjetnichke zhivotnosti, postizao zachudni stepen individualizacije u svakom listic'u, stilizirajuc'i ga do moc'nog simbola, do lirske parabole.
|
Branko Shotra: Iz 1941., drvorez
|
|
Posebno je njegova stvaralachka imaginacija bila opsjednuta vertikalama stabala, smjeshtenih u zachudnoj atmosferi gorovitih ambijenata, punih strahotnih prodola i zloc'udnih tamnina. Ali Shotrina inspiracija, prozheta humanim, ni jednog trenutka nije doshla u iskushenje da kazhe – vi, koji ulazite ovamo, ostavite svaku nadu – vec' je, inspirishuc'i se i prozhivljavajuc'i, istovremeno, svoju inspiraciju, Branko Shotra ispjevavao poemu u kojoj su se ispreplitali zaumna ljepota i strahotnost realne istine. I mozhda niko tim vertikalama nije dao tako moc'nu umjetnichku preobrazbu i potom je uzdigao do apsolutne apoteoze, kao shto je to uchinio Branko Shotra! Pri tom, sluzhio se stilizacijama koje su proistjecale i iz same umjetnichke inspiracije, ali i iz karaktera tehnike drvoreza kojom se sluzhio. I kada su se u jedinstveno chvorishte vezivali poezija vertikala i stilizacija realnih datosti, stabala i stjenovitog gorja, uoblichavana je neporeciva poema o prirodi koja je, uglavnom, ostajala izvan moguc'nosti chovjekova iskustva. Partizanska borba je Branku Shotri omoguc'ila da te prostore dovede do svojih iskustvenih parabola i da, potom, iz njih ekstrahira one duhovne supstance od kojih je gradio svoje likovne poeme.
Trijumf svjetlosti
Svemu ovome je bio podredjen i sami stvaralachki postupak, koji je imao svoja dva stvaralachka pola – jedan u kojem je povrshina drvene daske ostajala nedirnuta, i drugi pol u koji su urezivani oblici imaginativnih rjeshenja. Stvarane su alternacije tamnih i svijetlih polja, bitnih odredbi drvoreza, i svako je od tih polja imalo svoju znachenjsku snagu iskazivanja, svoju sintaksu po chijim su se pravilima rasporedjivale plohe. Tamne plohe su nosile u sebi onaj statichki momenat zhivljenja jedne umjetnichke tvorevine, njima se odredjivala pozadina ili, ako su chinile prednji plan (obichno u podnozhju slike), postajale su melasa koja se usjecima modelirala, preobrazhavala u slapove bijelih zareza, ponekad jedva zagrebanih u povrshinu tamnine, a potom intenziviranih do dubine kristalne bjeline ili do bijelih ploha kojima se oznachavao trijumf ekspresije. Upravo su ti zarezi, ma kakav oblik poprimali, nosili u sebi ekspresivnu energiju, silovitost iskaza i svjezhinu inspiracije, poetske sublimacije. Ovu njegovu igru zarezima i tamninu povrshine trebalo bi komparativno izuchiti da bismo postigli punu svijest o njihovoj umjetnichkoj snazi i ekspresivnoj punini. Ponekad ta igra zareza iskazuje i trijumf suncheve svjetlosti koja proniche u Shotrine pejsazhe, ne sa svojom svijetlom blagotvornoshc'u, vec' sa svojim trijumfom svjetlosti nad tamom.
Kada ovako pristupimo drvorezima Branka Shotre, mozhemo da zazhalimo shto je zhivio u jednom nehumanom vremenu u kojem se, htio ili ne htio, morao podredjivati jednoj ideji (ne smijemo ga osudjivati zbog toga) koja mu nije dozvoljavala da eruptivnu energiju svojih stvaralachkih pregnuc'a iskazhe u onoj mjeri koja bi bila saobrazna sa njegovim stvaralachkim moc'ima, i koja c'e se, uostalom, iskazati u zavrshnoj fazi njegovog stvaralachkog hoda, dvije-tri godine prije smrti, kada se njegovo slikarstvo oslobodilo bilo kakvih izvanjskih uslovnosti, kada se predavao chistom stvaralachkom chinu u kojem su njegove stilizacije dospijevale do egzaktne vizualnosti i, pokatkad, poprimale apstraktne vizure, ili se pretakale u simboliku antropomorfnih odredjenja. Uostalom, i tu mozhemo za svoga sagovornika prizvati Miodraga B. Protic'a, izrazitog pobornika savremenih tendencija likovnih umjetnosti.
”U tom sintetizovanju forme, zgushnjavanju dozhivljaja, Shotra se chesto sluzhio metaforom, asocijacijom; gromade njegovih krsheva i forme njegovog drvec'a nenametljivo su antropomorfnog svojstva. Udvajanjem i chak ustrojavanjem tih razlichitih struktura, plastichne i asocijativne u prvom, i plastichne, realne i metaforichno-asocijativne u drugom sluchaju – obezbedjena je kompleksnost u jednostavnom, elementarnom. Tako je metod kojim se u Sloveniji Mihelic' mnogo otvorenije sluzhi i u Shotri nashao vrsnog predstavnika (podvukao V.V.). Ali on ide josh dalje: na mahove je u sazhimanju i svodjenju oblika dodirnuo chistu vizualnost, samu apstrakciju. Gledajuc'i prirodu izbliza, intimno, Shotra je – kao shto je nekada savetovao Leonardo – u njoj otkrio dimenzije fantastike, nadrealnog, apstraktnog. To pazhljivo studiranje prirode nije ga – kako je on nekada verovao – odvratilo, vec' naprotiv, sasvim priblizhilo savremenom, modernom izrazu”.
Branko Shotra je dao svoj obol vremenu u kojem je zhivio, ali je ostao i za nas zhiv i prijemchiv, i zato osjec'amo obavezu da mu se oduzhimo.
|
|
Zadnja izmjena: 2007-01-01
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|