Tako je iz kotarskog ureda Gacko javljeno da su poginula ”tri Turchina”, a da ih je pet lahko ranjeno, jer su ”ispred taneta sluchajno pobjegli”; iz kotara Stolac je javljeno da su svi muslimani iz sela Suzim pobjegli u selo Berkovic'e; iz Bilec'e je doshao brzojav o pljachkanju muslimana i ubistvu trojice; iz Ljubinje se javlja da su napadi na muslimane izvrsheni u dzhamiji u vrijeme jacije namaza i da je jedan ubijen, a dvojica teshko ranjena4. U Izvjeshtaju Okruzhnichkog vojnog zapovjednishtva za kotar Gacko postaja Shipovica navode se imena 50-tak muslimanskih porodica koje su crnogorske komite predvodjene Perom Dakic'em i Petrom Milic'em opljachkale, pretukle i silovale5. Uslijed njihovog djelovanja stradale su porodice: Osmana Salchina iz sela Shipovice; Selima Bajrovic'a, Huse Bajrovic'a, Osmana Bajrovic'a, Ferhata Bajrovic'a, Zec'ira Bajrovic'a, Ahmeta Salchina, Begana Salchina, Mehe Salchina, Memisha Salchina, Bec'ira Lenda, Omera Tota, svi iz sela Stamenice; Alije Skopka i Ferhata Kadic'a iz sela Tamelice; Alije Loga (prezime je nechitko napisano u Izvjeshtaju), Mushana Cholpe, Adema Cholpe, Bec'ira Cholpe, Alije Cholpe, Omera Cholpe, Muje Cholpe, Hamida Cholpe, Huse Bec'irovic', Alije Lukovca, iz sela Borach; Shac'ira Frzhine, iz Pochelja; Nezira Delalic'a, Ferhata Delalic'a, Hamida Lukovca, Mehe Okelic'a, Muje Okelic'a i Mushana Okelic'a, iz sela Mjedenik; Pashana Shabanovic'a iz sela Poda; Smaje Vuka, Hamida Vuka i Alije Gadzha iz sela Lonchari (naziv sela nechitko napisan u Izvjeshtaju); Halcho Rokshe, Jusufa Rokshe i Shac'ira Gadzha iz sela Meledjic'i; Omera Chorbe iz sela Soderi; Alije Loga iz sela Luka; Alije Krvavca iz Velike Grachanice; Hasana Bec'irovic'a iz Avtovca; te vishe porodica iz sela Cernice, koje se ne navode u ovom Izvjeshtaju. Napada na muslimane i njihovu imovinu bilo je i po drugom mjestim Bosne i Hercegovine6. Ako se zna da je od ukupnih 10.463 zemljishna posjednika njih 91,15% otpadao na muslimane onda se bar priblizhno mogu pretpostaviti razmjere ovog stradanja7.
Reakcija vlasti na ova stradanja bila su vrlo blaga. Da bi umirio i odobrovoljio pljachkashe, koji su pod maskom tobozhnjeg oslobodjenja od kmetstva, vrshili etnichko chishc'enje muslimanskog naroda sa njegovih vlastitih imanja, regent Aleksandar je u januaru 1919. godine obec'ao pravedno rjeshenje agrarnog pitanja. To je ustvari trebalo znachiti ukidanje kmetstva i dodjelu zemlje siromashnim seljacima, uz istovremenu pravednu nadoknadu stvarnim vlasnicima zemlje. Problem je nastao onda kada nije bilo koncenzusa oko tzv. Zemljishnog maksimuma, koji se u pochetku kretao od 57 do 288 ha8. Kasnije je on proshiren na shiri maksimum, a potom na supermaksimum. Na kraju je bila data neodredjena formulacija, prema kojoj zemljoposjed mozhe biti one velichine koja najbolje odgovara razvoju drzhave. Ovo je bio najeklatantniji primjer zamjene teza, gdje se pod maskom tobozhnje agrarne reforme sprovodilo preoblikovanje vlasnichkih odnosa. Upravo je zbog toga agrarna reforma, u Bosni i Hercegovini, postala agrarno pitanje.
Naime, istaknuto u formi zahtijeva srpskih seljaka za ukidanjem feudalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, ovo pitanje je u sebi nosilo pljachkashki i shovinistichki prizvuk. Da nije tako agrarnog pitanja ne bi ni bilo (bila bi agrarna reforma), jer – Zashto se ustvari reprodukuje agrarno pitanje i kakva mu je namjera? Da li to u Bosni i Hercegovini nije bilo poznato chija je zemlja, pa je trebalo uspostaviti vlasnichke odnose? Sve se to znalo, ali je trebalo vlasnichke odnose uspostaviti na novim, bitno izmjenjenim, osnovama. Ustvari, trebalo je, pod parolom oslobadjanja od kmetstva, tj. proglashavanja kmetova slobodnim, proglasiti ih i slobodnim vlasnicima kmetskih selishta. Da bi se to ukomponovalo u zakonske okvire i da bi imalo izgled pravno rijeshene stvari agrarna reforma je dobila nakaradan oblik i sama po sebi postala agrarno pitanje. Znachi, trebalo je zamjeniti uloge i bosanskohercegovachke muslimane pretvoriti u kmetove, na vlastitoj ochevini. To je bio stvarni cilj agrarne reforme u Bosni i Hercegovini. O tome svjedochi i zhalba izvjesnog Miralem-bega Begovic'a iz Dervente, koju je ovaj zemljoposjednik uputio Ministarstvu za agrarnu reformu, 1920. godine. U njoj je naveo da se njegova imanja oduzimaju ”… bez reda, bez, zakona, bez vlasti, presude i rijeshenja”. On dalje navodi kako do zemlje nije doshao ”… otimanjem od kmetova nego sam ga djelimichno naslijedio od moga oca, a ovaj od svojih otaca ili djedova …”. Nadalje on napominje da je molio kotarskog predstojnika da mu se ”… od kojeg seljaka isposluje zemlja…”, da je sam obradjuje i da tom seljaku, od prihoda daje jednu polovinu9. Na ovakav i slichan nachin je oko 100.000 kmetskih porodica u Bosni Hercegovini proglasheno slobodnim vlasnicima kmetskih selishta10.
Treba napomenuti da ovakvog ili slichnog sprovodjenja agrarne reforme nije bilo u drugim podruchjima Kraljevine SHS, gdje je istina bilo oduzimanja zemlje uglavnom od stranih drzhavljana (Madjara i Austrijanaca), ali su njihovi vlasnici bili obeshtec'eni u potpunosti i nije im oduzimana sva zemlja, kao shto je to bio sluchaj u Bosni i Hercegovini sa muslimanskim stanovnishtvom11. Zbog toga je i stav najsnazhnije politichke stranke bosanskohercegovachkih muslimana, Jugoslavenske Muslimanske Organizacije, bio da se begluk ne mozhe tretirati kao feudalni, nego iskljuchivo kao kapitalistichki posjed, te da kao takav podlijezhe zakonima koji vrijede za zemljishne posjede u Vojvodini, Slavoniji i drugim podruchjima Kraljevine SHS.
Shto se tiche tzv. pravedne nadoknade za oduzetu zemlju mozhe se konstatovati da ona nije bila pravedna, jer je nametnuta bez konsultovanja vlasnika zemlje, te da je bila samo djelimichno isplac'ena. Naime, rok za isplatu od shest mjeseci pokazao se kao nerealan i kao takav je posluzhio samo u svrhu umirivanja oshtec'enih muslimana. Chak je i u 1938. godini bilo preko 5.000 nerijeshenih sporova oko nadoknade za oduzetu zemlju12.
____________________
1 U svom proglasu od 1. decembra 1918. godine regent je proglasio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tek prvim chlanom Ustava iz 1921. godine ova drzhava je i zvanichno nazvana Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. Opshirnije vidi – u: Hrvoje Matkovic', Povijest Jugoslavije (1918-1991-2003), Zagreb 2003, 63.
2 Noel Malcolm, Povijest Bosne. Kratki pregled, Sarajevo 1995, 224. ”Kao shto smo vec' vidjeli jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijashe njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo ono po chemu su se bosanski muslimani razlikovali od njih”.
3 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: A BiH), fond Zemaljska vlada (dalje: fond ZV), Izvjeshtaj o hajduchkim pokretima u kotarevima Bilec'a i Gacko, broj 3580/19, godina 1919. ”Sigurnosne prilike su u pogranichnim krajevima s dana u dan to gore, te nema prilike, da bi se iste bez radikalnih mera poboljshati mogle. Izgleda da je sa strane Crnogoraca odnosno njihovih komita bolje recheno hajduka plan da sva muslimanska sela unishte i to ne samo da narod opljachkaju i neki dio istih poubijaju”.
4 Atif Purivatra, Jugoslovenska muslimanska organizacija u politichkom zhivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sarajevo 1974., 53.
5 A BiH, fond ZV, Izvjeshtaj Okruzhnichkog vojnog zapovjednishtva u Gacku, broj 2693/19, 4.4.1919.
6 Slichni napadi zabiljezheni su u: Nevesinju, Trebinju, Konjicu, Rogatici, Bijeljini, Maglaju, Tuzli, Vishegradu, Chajnichu, Fochi itd. Opshirnije vidi – u: Atif Purivatra, cit. dj., 46-65.
7 Nusret Shehic', Bosna i Hercegovina 1918-1925. – privredni i politichki razvoj, Sarajevo 1991., 49.
8 Hrvoje Matkovic', cit. dj., 142.
9 Nusret Shehic', cit. dj., 55 i 56.
10 Isto, 52.
11 Hrvoje Matkovic', cit. dj., 142. ”Od 396 najvec'ih privatnih veleposjednika 1918. godine 310 njih bili su strani drzhavljani (medju njima najvishe drzhavljani Madjarske – 126, zatim Austrije – 112). Tih 396 veleposjednika drzhalo je ukupno 592.000 ha poljoprivrednog zemljishta. Za oduzetu zemlju bivshi vlasnici su dobili odshtetu”; Vishe autora, Istorija Jugoslavije, 422. ”Veleposjednici su dobili oko chetiri milijarde dinara odshtete”.
12 Nusret Shehic', cit. dj., 66.
|