Lice je bilo bez izraza i dok su se mijenjali krajolici izvan voza, nishta od njih nije ishlo ka unutra, chovjeku. Lice je i dalje bilo isto. Dobila je zhelju da ga ispuni, oboji, oslika borama, okomitim, horizontalnim, da povuche usne na gore ili na dole.
Nije se ni najmanje trgnula kada se zachulo praskanje na sve strane, detonacije, paljba. Fascinantno je zurila u lice mushkarca, kojeg se nishta nije doticala. Kakva li je to ogromna zhivotna nepogoda zbrisala sa njega bash sve, pitala se, dok joj se muka povec'avala, jer je osjec'ala da je lice nasuprot njoj skamenjeno, otudjeno od chovjeka samog i osudjeno na onu vrstu bezhivotne pokore, koju chovjek odredi sam sebi, nakon shto okusi zlo.
Svjetla su titrala napolju, a punim kupeima su hodali ljudi u uniformama i oni rijetki bez. Svi su se oni slijevali u jednu masu, najslichniju mutnoj rijeci koja plavi i ostavlja talog trulezhi.
Chovjek je promjenio ugao gledanja. Nije bila sigurna, gleda li on to uopshte, ili se ochne jabuchice tek tako pomjeraju, mimo njegove volje, gonjene prirodnim refleksima.
|