|
19 godina (upravo onoliko koliko mu je bilo potrebno da prepozna u sebi pjesnika) Radovanovic' je shutao i lutao ne da bi pobjegao od sebe nego da bi pronashao vrata svog sna, da bi mu se mogao vratiti u trenucima stvaralachkog nadrastanja zadate konachnosti. Vrata su morala postojati i on ih je pronashao upravo tamo odakle se otisnuo na nevidljivo more traganja za drugom polovinom dushe, onom koja je zapamtila mistichni i mitski huk vjetrova ”ruzhoprste zore” chovjechanstva.
I prije nego shto je juzhnoamerichki arheolog Salinas iznio smjelo tvrdjenje da Troja nije bila u Maloj Aziji nego na ushc'u Neretve, Radovanovic' je imao pred slijepim okom svoje nesvjestice zaboravljeni predio u koji je, samo on, mogao da ude kroz kapiju Divina (divinus – chudesni, bozhanski, prorochki – lat.), na mjestu gdje se sudaraju vrtlozi tame i svjetlosti, neprozirne jave i morfejskog sna, ljudskog zaborava i dugog pamc'enja umjetnosti.
Ispunjen chudesnim stanjem sebe osjetio je kako ga dodiruju prsti Homerovih stihova, junaci mitova vrac'aju se u svoja davno ishchezla ljudska oblichja, zhivot se ponavlja, sve je vec' vidjeno kao umnogostrucheni odraz predmeta u sistemu ogledala, sve je vec' izgovoreno kao umnozheni eho. Sebe, nekom drugachijom svijeshc'u, prepoznaje na vjechitim putevima povratka. Susret sa sjenima bivshih ljudi koje je poznavao u nekim proshlim zhivotima razvezao je pjesniku chvor jezika i on je, nakon 19 godina shutnje, propjevao, pronashao, zahvaljujuc'i ljubavi i klupku svoje bozhanske zashtitnice Medeje, izlaz iz lavirinta, tjeskobe tijela i nejakih razloga razuma.
Od 1994. Radovanovic' grchevito sklapa mozaik svojih zaumnih vidjenja, skuplja chestice vlastitog jezika i bic'a rasute izmedju sna i nesna, moc'i i nemoc'i da se odgonetne divinska tajna egzistencije i kreacije.
Naslovi njegovih zbirki: Ovo vrijeme, Tamnica shkoljke, Metamorfoza bic'a, Raskoshna tamnica, Epitafijus, Morfejski san, Divinska Mikkena, Na obalama Lete ili Ochi bezdana djeluju kao zrnca neke tamne brojanice.
Pjesnikov glas dopire iz mraka: sa obala Lete, iz ponora vremena, ispod skuta utvarne vavilonske ponoc'i, iz crne nutrine shkoljke, ali i iz mrkline (Mrkonjic') dobrovoljno izabrane obale svog sadashnjeg prebivalishta gdje je podigao zaklon od stihova kroz chije krhke zidove probija ledena struja smrti:
”I tako pun c'utanja u neprebolu
svome
Chekam taj zaborav na vrhu krstache
Sasushenu travku pijesak i jesenje”
Pjevajuc'i o utvarnim ponoc'nim pejzazhima Vavilona ili skicirajuc'i zlehude biografije ukletih pjesnika (”Banket ukletih”) koji su se od zhivotnog ochaja spasli ludilom ili samoubistvom Radovanovic' je svoje slike prekrio gustim tamnim sjenkama. Tek tu i tamo kroz zgusnutu pomrchinu probije se poneka zalutala zraka. Ona otkriva da negdje u dnu vida, u pamc'enju stvari, josh postoje boje: zelenilo i plavet ili uzdrhtala svjetlost Bojanina imena. Slijedec'i tu tanku svijetlu nit shto prosijava iz tamnog klupka (Medejinog ili Eratinog dara) senzibilni autor ”Vruc'e Bahove muzike” prepoznao je u muklinama i mrklinama vavilonskog nokturna Sabatovu ”metafiziku nade”, mi bismo rekli najmanje tri relevantna razloga za ”malo zhivota” za razliku od ”malo smrti” kojoj se priklanjao Pol Verlen chiji stihovi kao moto otvaraju ”kuc'u” Radovanovic'eve poezije. Stvaranje, ljubav i zavichaj su svjetlosti na horizontu, melem protiv ”jada neznanog” koji, reche slavni Francuz, ”hoc'e da nas satre”. Izranjenog tijela i dushe, onim shto je prozhivio i onim shto ga nije dotaklo (osim u magnovenju prenatalne egzistencije), ”in gurgite vasto”, pjesnik se hvata za slamku spasenja – za rijech, za krik, pobunjeni dio bic'a koji se ne miri sa nijemoshc'u i nishtavilom. (”Spasavam se / snazhnim / Krikom / San / U snu / Sam / U crnoj / Ponoc'i”) Uzhas ovog i onog svijeta, ”gluvo doba” i slijepi strah jurishaju kroz otvorena vrata pjesnikove samoc'e. Od rijechi, u stvaralachkoj vatri, kuje shtit, katren odbrane. (”Branim se stihom / Bolujem tiho i / Dugo / Pishem”). A stvaranje i ranjava i lijechi, otvara prozore i prizore nade, traje kao tinjajuc'a ili rasplamsavajuc'a bol, ono je slatko sanjarenje i gorka nesanica. Pjesnik voli svoju shushtavu, ocharavajuc'u tako potrebnu bol, svjetiljku bez koje bi se izgubio ”uzhasnut u prostorima noc'i”.
”Predahni pjesniche slijedi sjaj
nebeski
Tu blagu zhalost pusti da treperi
Nek neshto ostane skriveno u svili”.
I stvaranje je ljubav, ljubav je i zhena, ljubav je i san, i neizvjesnost i prozrachno plavetnilo svitanja, nejasno obec'anje, uzdrhtali takt Orfejeve lire:
”Mozhe se desiti
Svitanje
Ljubav u izmaglici
Mozhe se desiti jecaj
Jer
Izmedju plavog neba
I sunca
Pruzha se zelena Balkana
Ti i
Nasha potopljena
Osjec'anja”
Iako ne mozhe da izbjegne zamke ”nijemih rijechi” i ”potopljenih osjec'anja” Radovanovic'a svi putevi vode u zavichaj (”Na putokazima vremena / Divinska zemlja s mirisom zanoveti”), u Divin (”Nikada nisam otishao iz Divina”). Tu u vrelini juzhnog sunca, dahu mediteranskog vjetra, strasnoj zhedji neba i kamena nalazi se ishodishna i ciljna tachka pjesnikova puta, vreli vrtlog krvi koji ga u stranstvovanju kroz vrijeme uvijek vrac'a na divinsku kapiju tajne.
|