|
19 godina (upravo onoliko koliko mu je bilo potrebno da prepozna u sebi pjesnika) Radovanović je šutao i lutao ne da bi pobjegao od sebe nego da bi pronašao vrata svog sna, da bi mu se mogao vratiti u trenucima stvaralačkog nadrastanja zadate konačnosti. Vrata su morala postojati i on ih je pronašao upravo tamo odakle se otisnuo na nevidljivo more traganja za drugom polovinom duše, onom koja je zapamtila mistični i mitski huk vjetrova ”ružoprste zore” čovječanstva.
I prije nego što je južnoamerički arheolog Salinas iznio smjelo tvrđenje da Troja nije bila u Maloj Aziji nego na ušću Neretve, Radovanović je imao pred slijepim okom svoje nesvjestice zaboravljeni predio u koji je, samo on, mogao da ude kroz kapiju Divina (divinus – čudesni, božanski, proročki – lat.), na mjestu gdje se sudaraju vrtlozi tame i svjetlosti, neprozirne jave i morfejskog sna, ljudskog zaborava i dugog pamćenja umjetnosti.
Ispunjen čudesnim stanjem sebe osjetio je kako ga dodiruju prsti Homerovih stihova, junaci mitova vraćaju se u svoja davno iščezla ljudska obličja, život se ponavlja, sve je već viđeno kao umnogostručeni odraz predmeta u sistemu ogledala, sve je već izgovoreno kao umnoženi eho. Sebe, nekom drugačijom sviješću, prepoznaje na vječitim putevima povratka. Susret sa sjenima bivših ljudi koje je poznavao u nekim prošlim životima razvezao je pjesniku čvor jezika i on je, nakon 19 godina šutnje, propjevao, pronašao, zahvaljujući ljubavi i klupku svoje božanske zaštitnice Medeje, izlaz iz lavirinta, tjeskobe tijela i nejakih razloga razuma.
Od 1994. Radovanović grčevito sklapa mozaik svojih zaumnih viđenja, skuplja čestice vlastitog jezika i bića rasute između sna i nesna, moći i nemoći da se odgonetne divinska tajna egzistencije i kreacije.
Naslovi njegovih zbirki: Ovo vrijeme, Tamnica školjke, Metamorfoza bića, Raskošna tamnica, Epitafijus, Morfejski san, Divinska Mikkena, Na obalama Lete ili Oči bezdana djeluju kao zrnca neke tamne brojanice.
Pjesnikov glas dopire iz mraka: sa obala Lete, iz ponora vremena, ispod skuta utvarne vavilonske ponoći, iz crne nutrine školjke, ali i iz mrkline (Mrkonjić) dobrovoljno izabrane obale svog sadašnjeg prebivališta gdje je podigao zaklon od stihova kroz čije krhke zidove probija ledena struja smrti:
”I tako pun ćutanja u neprebolu
svome
Čekam taj zaborav na vrhu krstače
Sasušenu travku pijesak i jesenje”
Pjevajući o utvarnim ponoćnim pejzažima Vavilona ili skicirajući zlehude biografije ukletih pjesnika (”Banket ukletih”) koji su se od životnog očaja spasli ludilom ili samoubistvom Radovanović je svoje slike prekrio gustim tamnim sjenkama. Tek tu i tamo kroz zgusnutu pomrčinu probije se poneka zalutala zraka. Ona otkriva da negdje u dnu vida, u pamćenju stvari, još postoje boje: zelenilo i plavet ili uzdrhtala svjetlost Bojanina imena. Slijedeći tu tanku svijetlu nit što prosijava iz tamnog klupka (Medejinog ili Eratinog dara) senzibilni autor ”Vruće Bahove muzike” prepoznao je u muklinama i mrklinama vavilonskog nokturna Sabatovu ”metafiziku nade”, mi bismo rekli najmanje tri relevantna razloga za ”malo života” za razliku od ”malo smrti” kojoj se priklanjao Pol Verlen čiji stihovi kao moto otvaraju ”kuću” Radovanovićeve poezije. Stvaranje, ljubav i zavičaj su svjetlosti na horizontu, melem protiv ”jada neznanog” koji, reče slavni Francuz, ”hoće da nas satre”. Izranjenog tijela i duše, onim što je proživio i onim što ga nije dotaklo (osim u magnovenju prenatalne egzistencije), ”in gurgite vasto”, pjesnik se hvata za slamku spasenja – za riječ, za krik, pobunjeni dio bića koji se ne miri sa nijemošću i ništavilom. (”Spasavam se / snažnim / Krikom / San / U snu / Sam / U crnoj / Ponoći”) Užas ovog i onog svijeta, ”gluvo doba” i slijepi strah jurišaju kroz otvorena vrata pjesnikove samoće. Od riječi, u stvaralačkoj vatri, kuje štit, katren odbrane. (”Branim se stihom / Bolujem tiho i / Dugo / Pišem”). A stvaranje i ranjava i liječi, otvara prozore i prizore nade, traje kao tinjajuća ili rasplamsavajuća bol, ono je slatko sanjarenje i gorka nesanica. Pjesnik voli svoju šuštavu, očaravajuću tako potrebnu bol, svjetiljku bez koje bi se izgubio ”užasnut u prostorima noći”.
”Predahni pjesniče slijedi sjaj
nebeski
Tu blagu žalost pusti da treperi
Nek nešto ostane skriveno u svili”.
I stvaranje je ljubav, ljubav je i žena, ljubav je i san, i neizvjesnost i prozračno plavetnilo svitanja, nejasno obećanje, uzdrhtali takt Orfejeve lire:
”Može se desiti
Svitanje
Ljubav u izmaglici
Može se desiti jecaj
Jer
Između plavog neba
I sunca
Pruža se zelena Balkana
Ti i
Naša potopljena
Osjećanja”
Iako ne može da izbjegne zamke ”nijemih riječi” i ”potopljenih osjećanja” Radovanovića svi putevi vode u zavičaj (”Na putokazima vremena / Divinska zemlja s mirisom zanoveti”), u Divin (”Nikada nisam otišao iz Divina”). Tu u vrelini južnog sunca, dahu mediteranskog vjetra, strasnoj žeđi neba i kamena nalazi se ishodišna i ciljna tačka pjesnikova puta, vreli vrtlog krvi koji ga u stranstvovanju kroz vrijeme uvijek vraća na divinsku kapiju tajne.
|