|
Kad govorimo o Zdravkovim pavtama – ili: paftama, kovanim pločama, pločicama, karikama, ili okivanju slika, pravljenju grivni, sponki, spojki kao o njegovom radu u metalu s izrazito estetskim i slikarskim namjerama, moramo reći kako je Zdravko Novak kod nas, prednjak i u tom poslu.
Na Novakovim pavtama/paftama, vidimo ciljane i odmjerene udarce čekićem, kovanje odmjerenom i usmjerenom snagom, kovanje materijala radi istezanja i njegovoga iskivanja do sasvim određene mjere, površine i forme. Vidimo estetski potaknut fizički rad i njegovo postvarenje u metalu do iskovanih površina čipkastog izgleda koje, patinirane i reljefne obuimaju i liježu na površine slika u preciznoj i filigranski dokovanoj estetskoj mjeri i formi. Polijeću metalne ptice, lebde nišani, a teški metal postaje igra čipkaste strukture i minucioznog pletiva, treperav u pokretnim elementima.
Dakle, pavte/pafte Zdravka Novaka, poetički gledano – nastajale su kao umjetnina s eksplicite estetskim namjerama i nemaju drugu svrhu, osim da ostvarene prema autorovoj zamisli ispune njegovu dušu u površini slike. Kao što piše Filiberto Menna u Analitičkoj liniji moderne umjetnosti, lijepo vidimo, kako Novakove pavte/pafte, dosežu njegov osobeni mentalni-lingvistički poredak i postavljaju pitanje odnosa između umjetnosti i realnosti.
Naime, umjetnik, krajnje slobodno koristi sasvim različite elemente i materijale u slici, određujući svakom od njih sasvim primjereno mjesto komponirajući ih do slike. Nije uočeno da iko ostaje ravnodušan naspram Novakovih pavta/pafta.
Na taj način, Novak je otišao s druge strane jednog starog i umjetničkog zanata koji se bavio okivanjem tankih pušaka takozvanih: paftalija, rukohvata ili jabuke sedala, okivanjem rezbarenih ukrasnih predmeta, ukrašavanje kožne opreme za konje i konjanike, hormi, sedala, bisaga, oglavina i uzda, kovanjem čekrkli čelenki sa dvanaest pera, kopalja i oklopa za junake, okivanjem djevojačkih sehara za ruho, čekmedža za zlatnike i nakit, kutija za pisaći pribor i bočice murećepa, ormara s dragocjenostima, pisaćih stolova, halki na vratima, rijetkih i dragocjenih kaligrafski prepisivanih knjiga – otišao je u smjeru i na onu stranu iz koje je sam umjetnički zanat kao primjenjena umjetnost izašao.
Ustvari, Zdravko Novak je shvatio onaj modernistički epigraf Žana Koktoa: Naslikani grozdovi više ne privlače ptice. Jedino um prepoznaje um. Zdravko Novak na/i svojim pavtama/paftama pravi slike, što je dominantno kubistički slikarski odnos.
* * *
Tek i poslije puno postignuća u području primjenjene umjetnosti, Zdravko Novak se predstavlja i kao vrstan slikar, najčešće u tehnici pigmentalnog pastela i olovke u boji.
U Novakovim pastelima, zatječemo slikara u vatrometu boja kao u otvorenoj kozmičkoj riznici kolorističkog obilja na ranije ne/s/poznatim mjestima, a koje je uvijek prigušeno dubinom prostora i tmice, ali sada, na estetski sasvim dovršenim slikama čiji produženi smisao postajemo i koje dugo nosimo kao svoj osnovni i duboko doživljeni osobni znak.
Interesantan je, a snažan refleks kojim Novak u slike unosi i nadgrađuje čovjekovo prisustvo. Toplina, karakteristične crvene boje terakote/crijepovlja na krovovima čovjekovih nastambi, zapažanje promicanja godišnjih doba i za njih karakterističnog kolorita, koloristički akcenti koje u estetskom slijedu i nebeskom prostoru traže, priželjkuju, zapažaju i pronalaze čovjekov duh i oko, a nalaze svoje svjetlucavo izjednačenje u junskoj večeri punoj svitaca. Etc.
Dakako, riječ je i o tome, što se Zdravko Novak u času cjelovite ljudske i umjetničke zrelosti prihvatio slikanja koje je diplomirao na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu prije 45 godina. Dakle, zreo čovjek i umjetnik sasvim svjestan: šta je to slikarska opcija i likovna mogućnost iskaza. Novakove slike u tehnici pigmentalnog pastela, po prvi put nam otkrivaju duboko lirsko porijeklo njegovoga bavljenja umjetnošću uopće. Novak je čovjek iznimno izgrađenog i složenog senzibiliteta.
Slike Zdravka Novaka, idejno i poetički, u svojoj osnovi, čuvaju Novakovo svekoliko iskustvo crteža, grafike, dizajna, umjetničke fotografije, rada u metalu, tapiserije, muzike – kao odgovorne slobode jaaz improvizacije i, razumije se: sportskog pokreta kao dinamizma. Ako se unesemo, mjestimično, na Novakovim slikama možemo vidjeti prostor kojim plovi visoko estetiziran i oslobođen zvuk, jer, uz sve što jeste kao čovjek i umjetnik, Zdravko Novak je cijeloga svog ljudskog vijeka istinski zaljubljenik u muziku i vrstan džezer.
Dakle, u svekolikoj raznovrsnosti i obilju talenata njegove pojave, njegovih interesa i postignuća, Zdravko Novak je podudaran s vremenom koje živi, u sportu, muzici i likovnoj umjetnosti, sasvim jednako primjenjenoj i oslobođenoj. U sasvim određenom smislu, Zdravko Novak se rastao od ikoničkog, integrirajući se u osobnoj ikoni koju možemo vidjeti u pokušaju sagledavanja multi-projekcija njegove čudesne i neponovljive osobe.
Rečeni dinamizam na Novakovim slikama kao posljedičan odnos njegovoga bavljenja sportom i muzikom, ne narušava, već artikulira i gradi poetičko i estetsko biće njegove slike, što je rezultat rafiniranog odnosa i umjetničke mjere. Energični potezi i linije samo ponekad, logično i funkcionalno dijele površinu slike ili označavaju mjesto susretanja, ali puno češće, oni su označitelji prisutnog ili minulog karakterističnog svjetla ili zvuka, na koje reagira umjetnikova priroda, uzimajući svjetlo i zvuk, ritam i sportski dinamizam kao poticaj koji dovršava sliku.
* * *
Treba poslušati melodijske i ritmičke varijacije improvizacija Zdravka Novaka i uočiti: kako su iste naslonjene na najsuptilnija mjesta i akcente prvobitno artikulirane u nama dobro poznatim kompozicijama. Treba identificirati Novakov istančan smisao za jaaz improvizaciju na zahtjevnom instrumentu kao što je saksofon, to treba shvatiti i kao drugačije slušanje i jednako suptilan estetski doživljaj, odnosno, otvaranje sasvim nove estetske mogućnosti dogradnje kompozicije i drugačijeg izvođenja muzičkog djela, tj. njegove interpretacije.
Dakako, riječ je o savršeno suptilnom, uistinu inventivnom i kreativnom zahvatu u muzičko djelo i njegovu nadgradnju čisto estetskim sredstvima, ne radi pukog ukrašavanja što muzičari nerijetko čine, već radi identificiranja estetske mogućnosti. Iz zahvata zvuka, harmonskog i ritmičkog sklopa, iz melodije i melodijskih dionica, izdvajaju se i oko nas dugo lebde prozirne muzičke slike Novakovih jaaz improvizacija. One nam izranjaju iz same koštane srži identificirajući se u sivoj moždanoj masi i duhovnom sklopu kao u nama samim prisutna a zanemarena opcija izvođenja i slušanja muzičkog djela.
* * *
Zdravko Novak je, vjerojatno, jedini likovni umjetnik koji je u Tuzli nacrtao sve čega više nema, koji je fotografirao i to čega više nema i ono što dolazeći u Tuzlu možemo vidjeti. Novak je čovjek i umjetnik koji ingeniozno i kongenijalno živi svoje vrijeme i ostvaruje svoje mogućnosti i zamisli. Ta činjenica, u konačnom svođenju nastojanja da se sagleda Novakova umjetnička pojava, navodi na zaključak: Zdravko Novak je umjetnik kojega je iznjedrio sami vrh vala moderne, kao stilske formacije koja je sažela i potom razvijala svekoliko čovjekovo umjetničko iskustvo, tokom XX. stoljeća. U radovima Zdravka Novaka možemo identificirati na koji način moderna u ovim kulturnim prostorima i još živi.
Ustvari, skoli nas čudesna pomisao, kako je Bosna i Hercegovina Zemlja koju je također bitno artikulirala moderna, pa je njezin osnovni sadržaj kulturalne naravi a koji kao takav, proizvodi ljude po sebi bliskoj mjeri. Sasvim sljedstveno tome imamo Zdravka Novaka, kojega zajedno sa nama ima ta čudesna zemlja, što reče pjesnik: zemljica jedinstvena na kugli zemaljskoj.
Zemlja, koja je na istom mjestu najjača i najranjivija.
* * *
01.03.2006.
|