|
Putopis Gdje vode teku prema gore objavljen je kao feljton u Bosnische Post (Bosanska poshta) – organ za politiku i privredu, koji je izlazio u Sarajevu od 1884. – 1918. godine na njemachkom jeziku. Objavljen je pod naslovom Wo die Wasser aufwärts fliessen u brojevima od 31. jula i 1. i 2. avgusta 1911. godine. Donosimo ga u prijevodu prof. Enise Simic'.
O autorici Mileni Preindlsberger-Mrazovic' pisali smo opshirnije u
Mostu broj 84 (173) april, 2004. str. 28-31.
|
|
(tekst iz proshlog broja)
Ipak citirajmo starog bega Gavrana, djeda tri potomka, koji pripadaju cvijetu danashnje bosanske autohtone omladine. Dakle: usred bajkovitog sjaja kalifskog grada spopadala ga nostalgija za domovinom, kako se to pravom Bosancu uvijek deshava u tudjini. Pa poznato je kako su se u Stambol prognani begovi, kojima nije bilo nishta uskrac'eno osim da govore maternjim jezikom, nalazili u vrijeme oluje na morskom zhalu kako bi shum valova progutao bol njihova srca iskazan narodnim napjevima domovine. Bega Gavrana spopade neshto kao prisila da govori o ljepotama Hercegovine, o mrtvim planinama sa njihovim usjeklinama, provalijama i dubokim rupchagama, koji gutaju vodu, usisavaju je i onda je opet izrigaju; o ledenoj buri, koja se gore na snjezhnim kapama ganja sa brzom divokozom, dok dolje u ukotljenim dolinama vrelina poput arabijske dovodi shipak do usahnuc'a. ”Hercegovina je bogata mnogim chudesnostima”, govori beg Gavran; ”Nijedna zemlja inache nema struk zanovijeti, koji u punom sjaju lista i cvijeta ne samo da mozhe da gori plamenom svjetloshc'u nego i druge na to potiche; nijedna zemlja nema rijeku koja teche prema gore…
|
Max Bucherer: Pochitelj na Neretvi, 1911.
|
|
Ova posljednja tvrdnja bila je onima iz Stambola odvishe jaka, iako su vec' duzhe bili mishljenja da Hercegovci rado malo pretjeruju. I tako je doshlo, da je beg Gavran, da bi spasio chast svoje zemlje, doveo u Gabelu nekoliko svojih prijatelja na ushc'e rijeke Krupe. Sa ”kuline” su vidjeli chudo: danima je Neretva bila shiroka i sve shira, rasla vishe i vishe. Uzaludno se Krupa borila protiv nje. Nije vishe mogla izboriti ulazak u visoko naraslu Neretvu i odjednom je stala. Stajala je i stajala satima nepokretna, dizala se i dizala sve vishe i iznenada kao da je prodje neki trzaj zadrhtala je! A onda je okrenula svoje tamne vode i odjurila nazad, takvom brzinom, kakvom niz dolinu nikada nije mogla potechi. A plavkasto zelena Neretva kao grabljiva zhivotinja za njom, sve dalje i dalje, tako da se moglo josh danima, sate daleko u Blatu loviti neretvansku pastrmku boje laksa.
Onako kako su to tada vidjeli Stambolci, chini Krupa uvijek u jesen i ponavlja chesto nekoliko puta u proljec'e. Iz dana u dan sjedinjuje ona oba Blato jezera u jedno jedino, koje zalazec'i duboko u ravnicu, ostaje tako pola godine, ili najmanje od Sv. Lucije do pochetka aprila, po rachunanju seljaka, sa povrshinom koja chas raste chas opada. Ako opadne visoki vodostaj Neretve, vrati joj se tada Krupa ponovo, chesto vec' i nakon nekoliko sati.
Muslimani iz Vishic'a i katolici iz Dracheva voze se Krupom uzvodno, u svojim trupama, to su mali ravni jezerski chamci. Njihovo podruchje je donje juzhnije Blato sa jezerom Svitava, dok pravoslavci kao i katolici vladaju sjevernijim rubnim selima Klepci i Gnjilishta gornjim mochvarnim zemljishtem sa velikim jezerom Derani. U blizini onih mjesta lezhi i kupa Kara-Otoka (”Crni otok” do kojeg se lako dodje iz Chapljine, sa chuvarskom kuc'om za lovce gornjeg Blata. Nema bash mnogo porodica u kojima se nasljedjuje poznavanje vodenih puteva kroz prashumu od trske sa jedne generacije na drugu, jednako njihovoj iznimnoj vjeshtini i smjelosti u lovu i ribolovu.
Rasni ljudi, ovi Grabovci, Sharci, Chavaljuge! Otmjena visoka stasa u prekrasnim sharenim hercegovachkim narodnim noshnjama, shirokih ramena i uskih bokova, oshtrih inteligentnih ptichijih lica, tamno smedje pocrnjelih. Njihov sav smisao zhivota je Blato. Oni od njega uzimaju sunce i vodu: oni su zato njegovi gospodari i ko na Blato dodje, kod njih je u gostima.
Chuchec'i na podu uskih trupa, dvijema osobama poprilichno opterec'enim, vidish najprije mochvarne obale, na kojima shtuke uzhivaju u jutarnjem zraku. Postepeno obale tonu sa pratec'im muljevitim tlom u vodene povrshine pune jako zelenih vlati. Na velikom prostoru tu su josh u proljec'e i zhuti shushtec'i struchci trstike koje nadvisuju cvatne kitice visine chovjeka. Iz spleta korijenja trstike izranjaju ostrva. U sve gushc'i metezh zapletenih vitica lopocha ”Jaruge”, te chesto vjeshtachki nachinjenih ulica i ulichica uvlachi se Krupa u jakim zavojima. Krchite li odsjecanjem put kroz ”Jarugu” chas vam u susret dolazi chas odlazi voda koja teche. Velike vrbe visoke i vitke poput platana, shire svoje grane nad valovima. Velike ribarske mrezhe su tu razastrte za sushenje. Mrezhe se ovdje uvecher spushtaju. Za ova lovishta su vezana svojevrsna prava posjedovanja i korishtenja, kao i na zemljishte i tlo pod njima, koje ljeti isusheno bude zasijano kukuruzom i sirkom. Mushkarcima Blata lov na ptice mochvarnih jezera sladi polovinu njihova bitisanja, a drugu polovinu ribolov. Na jegulje, prirodno. U vrijeme kada se ove ne zadrzhavaju u Blatu zadovoljavaju se Zhutkom, travarkom i kako se sve ne zovu podvrste sharana; ali prava riba je za ljude Blata samo jegulja. Ne samo zbog toga shto je mogu dobro unovchiti u vec' godinama u Chapljini podignutoj fabrici konzervi jegulje, koja sada za neko vrijeme radi u Makarskoj u Dalmaciji. Jegulja kao bic'e, tajanstvenost njezina bic'a, njeno iznenadno pojavljivanje i nestanak neprestano ih zaokuplja. Odavno vec' slute ono shto je prije 10 godina srednjoj Evropi bilo potpuno nepoznato, da je jegulja riba dubokih mora. O neobichnim preobrazhajima kroz koje ona prodje prije nego postane ono shto cijene, josh ne znaju mnogo. Poslije Danske gdje u svom sic'ushnom izvornom obliku zapochinje svoje putovanje, mozhe se uloviti, katkada osobito nakon jakih oluja, oblika poput lista oleandera, a tek u Jonskom moru postaje upola jegulja ovdje uobichajena, onda ona trazhi slatku vodu posebno Neretvine mochvare, da bi se nakon nekog vremena dobro uhranjena vratila dubinama mora i tamo mrijestila. Kao lovac poznat u shirim krugovima uvazheni inzhenjer Otto Kraut iznosi iznenadjujuc'u konstataciju, da se jegulje krec'u uzvodno u Neretvi i uprkos njenim bujicama i virovima stignu do izvorishta Glavatichevo. Bosanac Vejsil Churchic', koji je upravo dao radove vrijedne hvale o primitivnom lovu i ribarenju u Bosni i Hercegovini, upravo sada istrazhuje u koje godishnje doba i u kojem razvojnom stadiju jegulje zapochinju svoje putovanje iz okeana u neretvanska mochvarna jezera i natrag, istrazhivanja koja ljudi Blata dobrovoljno podrzhavaju svim svojim znanjem. Po njima jegulje donose na svijet zhive mlade, i oni razlikuju mushke od zhenskih po obliku glave. Poznaju njihov raspored dana, njihov ukus, i njihove osjec'aje. Ako Shiroko donosi kishu, onda one pruzhaju radosno hiljade glava iz vode u mirnom Drieno-zaljevu u gornjem Blatu; ako je hladno zabijaju ih duboko u muljevito dno. Jedan lijep primjer su u stanju i da opjevaju. ”Ohh” kazhe Mato Ljuban ushic'eno ”jegulja novijeg vremena – zlatnozhuta i dugachka kao ja, – u raju moje ochi nec'e ljepshu ugledati.” a tek kako ih znaju obraditi! Jedan oshtar rez odvoji vrat, a onda povuku jednim trzajem neprobavljivu kozhu, onako kako se skine rukavica, nashto onda ukusno njezhno meso na shtapic'u roshtiljaju iznad otvorene vatre. Sa lovom mogu zapocheti samo u sretne dane, petkom ili nedjeljom. Samo utorkom nikada, jer da je to ozloglasheni nesrec'ni dan. Tada c'e u mrezhu uc'i bijela jegulja (Albino) i ovu treba pustiti, inache c'esh najduzhe pecati. A i sa pushtanjem ne ide tako jednostavno, kako o tome svjedochi Alija Repesha. Njemu je jegulja iz vode doviknula: ”tvoja srec'a da me nisi ispustio ispod, nego iznad vrshe”. Ne donose ni sve Jaruge srec'u; svaka ima svoje ime i prichu, ali Blato u cjelini je sretno. Rijetko ubija, donosi blagoslov i zaradu, i ne poznaje zhene. Ovdje se mushkarci Blata osjec'aju jaki i junaci, samo ovdje. Mustafa Rodjo koji je caru u Bechu svoje odsluzhio, ljuti se, kad ga pitaju, da li mu se tamo svidjelo. ”Shtaa, nadugo i nashiroko nigdje mochvare, nema like nema jegulje – samo kuc'e, kuc'e! kako se tamo mozhe zhivjeti?”
|
I.H. Fischer: Rushevine u Hutovu, 1909.
|
|
Po svojoj opskrbljenosti ribom ne pokazuju oba Blata nikakvu bitnu razliku. Drugachije je sa ptichijim svijetom. Za ove je donje Blato ostava za hranu, gornje Blato mjesto gdje se legu. Donje Blato, koje kao i donje mozhesh oploviti trupom jedva za jedan dan, postepeno postaje kopno zahvaljujuc'i potoku Svitava koji dolazi sa jugoistoka iz jedne survine; njegova voda je toplija i pokazuje manje dubine od gornjeg Blata. Dodushe vide se na stjenovitim strminama uokolo markirane visine vode znatno visoko, ipak, obichno je ovo jezero Svitave okruzheno shirokom pojasom mochvarnog tla, u kojem je za ptice koje dolaze preko grebena Ostrovo uvijek postavljena trpeza. One ovdje nalaze enormne mase ptichijih mladih, ribe, vodene zmije i njezhne vrste divljeg hrena. I obilje vegetacije mochvarnog jezera obuzdava se ljeti obradjivanjem povrshina Blata.
Drugachije je u gornjem Blatu. Tamo se jezero napaja samo podzemnim vodama i lezhi gotovo nepromijenjeno tokom chitave godine u svom kamenitom koritu.
Moc'ni kao i samo jezero su i njegovi odvodni tokovi koji sa svojim nebrojenim rukavcima nikada na sasvim misteriozan nachin ne dozvoljavaju Rakitnici ulaz u jezero Derani. Ovdje stoje miljama daleko u vodi prashumski ostaci aspena, bijelog jasena i ambijentalne vrbe zamrsheni, trskom trshchikom i bujnom vodenom travom. Korijenje i trstika uplic'e se u nekoliko metara debelu rascvalim cvijec'em ukrashenu prostirku, koja se poput plovec'ih livada uvlachi u otvorenu vodu, a chiji rubovi se ljuljajuc'i uranjaju u vodu kad na njih stanesh. Na ovom opasnom tlu chesto stoje pod visoko naraslim vrbama kolibe od trske, koje sluzhe kao zaklon za lovce i ribare i koje podsjec'aju na djetinjstvo ljudskoga roda. Odavno bi vec' Rakitnica preplavila cijelo jezero, kada joj se to ne bi branilo sjekirom i vatrom. Nikada umorni, obaraju i pale seljaci u Rakitnici labirint od hodnika i usjeka, kroz koje tamna voda gleda gore. Kao u indijskim dzhunglama vijuga trupa izmedju poput zida visoke oshtro nazubljene trave Mariske, chije se kitice gore zatvaraju kao krov. Ovaj metezh u kojem zalutali stranac dopadne propasti, bili su prije skrovishta za medvjede i shakale koji su sa poluostrva Sabbioncello (Peljeshac) prodirali u lovu na jagnjad. Oni su nestali sa prashumom, koja je josh od pamtivjeka sa sada ogoljenih krashkih strmina uranjala u jezera. U donjem Blatu prevladavaju brijestovi u gornjem hrast. Stariji lovci mogli su se u trupama pod sjenovitim kroshnjama prikradati divljoj patki koja se lezhe u shupljim glavama bijelog brijesta i vrba. Hutovo se nikada ne smrzava i zbog toga je ono mnogo trazhena zimska stanica za ptice selice iz svih zemalja. Pri jednom pucnju polete chitavi oblaci divljih patki, chaplje, kormorani, da bi u strashnom spektaklu odmah ponovo spustile. U dzhunglama se vidi gnijezdo do gnijezda od povrshine vode pa do u granju drvec'a, gdje se legu patuljaste ptichije vrste. Shta sve tu u ogromnom mnoshtvu cvrchi, zhamori, zvizhdi, pliva i roni opisuje poznati ornitolog Otmar Reiser u zavrshnom tomu glavnog djela koje se pojavljuje kao ”Ornis Balkanica” (Wien Holzhausen). Mnogostruki ptichiji zhivot u Hutovom Blatu je vec' prema godishnjem dobu vezan za odredjene faze i nudi stalno promjenjene slike koje se mogu upoznati samo dugogodishnjim posmatranjem.
Sve shto mushkarci Blata poznaju od mushke sujete, vezano je za ptice mochvare. Sa zadivljujuc'om oshtroumnoshc'u prepoznaju sve vrste i podvrste, za koje imaju sasvim sigurne narodne nazive. Da mogu sve oboriti, i kad je toliko udaljeno, da se ne bi mogli vidjeti kljun i ochi, kako to propisuje staro pravilo, nec'e nam puno kazati. U shta se razumiju, pokazhu tek kad ispred sebe vide strijelca kako sjedi, a oni ga vode. Najbolje je kad se vishe trupa sastave u ”Batariju”, gonichki lov. Tada su oni samo ochi i ushi. Kao da imaju chelichne opruge u zglobovima chas se uspravljaju chas saginju, nechujno se sluzhec'i kratkim ruchnim veslom. Brzinom strijele trupa sijeche valove, munjevito izvodi svaki pokret, koji je potreban strijelcu. Od ovoga se pak ochekuje da svoj dug oduzhi, jer za svakog vodju trupe je stvar chasti, ako njegov strijelac ima najvec'u daljinu. A kad divlja patka bude pogodjena a do koje se ni na koji nachin ne mozhe doc'i, i kada jedan ili drugi zbog toga ugrozi svoj zhivot, tada i sam odmjereni Musliman na iznenadjujuc'i nachin izbaci najtezhe psovke precima i praprecima ne savjesne ptice.
|
I.H. Fischer: Hrasno, seljachka kuc'a, 1909.
|
|
Jedan ”Kef” na Londzhi u najjuzhnijem kutku Deranskog jezera vrhunac je vozhnje Blatom. Ruine male lovachke utvrde koja se mozhe braniti, uokvirene zelenilom lipa, zalijepljene na stijeni. Jedan chuveni Rizvanbegovic' predao se ovdje u osami uzhitku neometanog poniranja u slobodnu netaknutu prirodu. Trupe se zaustavljaju pod prastarim dzhinovskim drvec'em, koje je samo praznovjerje poshtedjelo sjekire. Pod ”poput voska” bijelim stjenovitim plochama izvire pitka voda. Ovo je ”najlakshe” od brojnih izvora gornjeg i donjeg jezera ”bona voda” i ne dovodi nikada – bolesnu vodu. Dogadjalo se u rijetkim sluchajevima da otrovana voda struji iz kamena, tako da na velikom prostoru ugibaju sve ribe chak i same jegulje. Za ovu pojavu ne znaju ljudi Blata objashnjenje, iako inache o nadolasku i odlasku voda postavljaju veoma zamrshene geoloshke teorije. Da je pak na mjestu Deranskog jezera nekoc' stajao veliki grad u procvatu, o tome se izjashnjavaju podrobnije. Njegovi stanovnici su postali usljed bogatstva tako oholi, da je bog odluchio da ih kazni. U odori siromaha doshao je Isus – ili je to bio Muhamed!? Muslimani i krshc'ani gledaju jedni u druge pitajuc'i se, sa sumnjom, dakle neshto veoma sveto je doshlo i trazhilo komad kruha. Dali su mu, ali ne iz ruke nego mu gurnuli nogom. Tada Svetac ode do jedine pobozhne udovice u gradu i pozva je da sa njim i svojom imovinom pobjegne na Rovac, ono sedlo stjenoviti rt koji odvaja mochvarna jezera.
”I jeste to blagosloveno mjesto”, misli Salko, ”prekrasna promjena. Koliko sam tamo pataka oborio”…
Samo shto su stigli do gore, a ono se urushi. Grad je potonuo u dubinu i jezero se podiglo. A gore na vodi plivale su zheljezna grebena (grabljache), koje je zhena zaboravila da ponese. Naravno, neizmjerno blago lezhi dolje. Kako bi se do njega doshlo, zna snijezhno bijeli kralj zmija koji se prije nastanjivao u blizini Londzhe – Born. Jedan srchan momak ga je ulovio, stavio ga u burilo za vodu, kakvo zhene nose na ledjima preko goleti, i uskochio u trupu. Dok je tutnjalo u burilu, kretao se velikom brzinom jezerom, kroz Rakitno – nishta nije koristilo. Zmije su ga pratile, jurile su i zujale zrakom, da se sunce pomrachilo i momak bio prisiljen, da burilo baci od sebe. Ono je palo na Dzhinavicu, onaj komad krsha odvojen od kraja Ostrova, usred mochvare, oko chijeg se oleanderovog grmlja mota klupko smedjih guja i poskoka.
Od tada je Londzha propala, jer nakon zalaska sunca tamo vishe nije dobro boraviti. Ima mnogo toga jezivog, ne zna se tachno shta je to. To dolazi od vode, ako se duzhe oklijeva. Tada izranjaju uokolo blijeda lica, sa bijelim turbanima oko upalih vijedja…
Sunce zalazi. Trupe zhure po jezeru. Sasvim gore u stijeni podizhe se lako zujanje i treskanje, kao kotrljjuc'a lavina. Proljec'e na sjeveru. Poput grabljivice sruchi se dolje tjerajuc'i lake chamce pred sobom. Jezero se visoko zatalasa, a naokolo pleshu bijeli vrhovi od pjene. Veslash shutec'i, napregnuto dok ponovo iz jezera ne izrone vrhovi trstike. Ljudi se plashe gole vode, jer ”hrabrost bez opreza je chista ludost”. Treskajuc'i se trupe voze kroz zhutu trsku. Sve podrhtava i pleshe na prostranoj vodenoj povrshini – vitice lopocha izranjaju i uranjaju, sve se vrti ukrug, ostrva, visoko drvec'e sa ribarskim mrezhama koje vijore, a samo se trupe chine nepokretnim. Vazduh prozhet ledenim dahom bure je jasan kao kristalno staklo, prozhet punim crvenim sjajem, koji iza stjenovitih brda na zapadu dolazi sa mora. Josh sate treba veslati i trupe lete kroz jaruge, da stignu do Krupe, dok i ona ne pobjesni usljed bure. Rumenilo konachno tu lezhi sa Djinavice, a podmukla igra sa krivudavim tokom rijeke zapochinje nanovo. Usljed bujice otrgnuti sa dna, izranjaju rizomi, korijenje u valovima koji brbotaju, a ispod izgledaju poput savijenih krljushtavih zmajevih ledja.
A Vi ne mislite da bi i plemeniti trsovi sa rubova blata mogli stajati na neki nachin u vezi sa demonima i plivajuc'im turskim glavama?!!
I sada isprichashe mushkarci Vishic'a josh jednu prichu. Svi zajedno. Poput veza svjetlucavim svilenim koncem. Chamci su se borili svaki za sebe sa razlichitim vodenim strujama, chas se priblizhavajuc'i chas se udaljavajuc'i po shirokoj rijeci; ipak je tok misli jednoga uvijek nastavljao drugoga. Tako su prigusheni mirni glasovi dolazili uvijek iz nekog drugog pravca, kao da se pripovjedach chas priblizhava chas udaljava.
”… Vino je takodjer jedno od mnogih vrata na koja se uvlachi grijeh. Nama ljudima iz Vishic'a kao i svim Muslimanima je ono zabranjeno, ali nije uvijek bilo tako. U stara vremena kada su ljudi uvijek medjusobno ratovali, ljudi su pili vino. I mi ovdje. A odonda prije chetiri stotine godina, mozhda je bilo i vishe – ko to mozhe tachno znati dodje slavljeni sultan u zemlju, i svima koji su slijedili Muhamedovo uchenje – vino bijashe zabranjeno. Samo se ljudi iz Vishic'a nisu htjeli tome povinovati. Tako im je bilo dozvoljeno chetrdeset drama, (otprilike osmina litra) od jednog do drugog zalaska sunca, samo nisu smjeli piti vino neposredno pred molitvu. Ipak ne znamo shta su nashi oci radili i shta je nama bilo sudjeno. Velika zabrana se lako odrzhi, ali je teshko malu ne prekorachiti. Oni su dakle pili stotine godina vino i bili dobri Turci. Ali sve na zemlji ima svoj vijek.
Tada je jedan pobozhni chovjek iz Azije pomislio, da je za ljude iz Vishic'a vrijeme da prestanu sa vinom. I opet oni nisu htjeli, jer teshko je u malom mjestu zavesti jedan novi obichaj. Zato je veliki hodzha doshao lichno ovdje, otprilike prije stotinu godina ili i manje. Tada je u Vishic'ima bila kamena kula koja je pripadala jednoj bogatoj udovici. Ova je sebi domamila Hodzhu i dala mu da bira: ili c'e ubiti dijete u kolijevci ili popiti oku vina, ili provesti noc' sa njom. Tada je pomislio pobozhni, da je vino ipak najmanji grijeh. I kada je popio vino, popio je josh jednu oku i josh jednu. Potom je ubio dijete u kolijevci i proveo noc' sa udovicom… Tada su ljudi Vishic'a ostavili vino…”
Udari bure postajali su sve zheshc'i, tako da su se ogromni strukovi djurdjevka u Jaruzi naginjali duboko prema vodi. Kako na zapadu tako je buknulo i na istoku. Daleko pozadi na gornjem kraju Blata upalili su strn, da bi preko godine dobili dovoljno mladih izdanaka trske za stoku. Chula se pucnjava i jauk ptica. Bura je prekrila chamce oblacima dima i gustom kishom pepela. Iznad pepeljastih zaravni, netaknuta kao pri stvaranja svijeta, i rastavljajuc'i se od vode, uzdigla se, daleko u pozadini iza plavichastih krshkih lanaca moc'na Snjezhnica, ”Schneeberg” ozbiljna i zharko crvena stremec'i u blijedo nebo.
A oni rastezhu nit dalje. ”… Vidite, tamo gdje je prije sunce zashlo, tamo je bila zemlja nevjernika, Austrijanaca – ovdje Turska. Sada je tamo stara Austrija, odje nova Austrija. A trebalo je zapravo drugachije biti. Nashi pradjedovi su poznavali unuke onih ljudi, koji su stajali pod Bechom, jer tamo je bilo onih iz Vishic'a i Gabele. Granichari – ti su uvijek najzheshc'i. A tada je bilo josh dozvoljeno piti vino, makar samo chetrdeset drama na dan, a oko bijelog Becha, pricha se, raslo je grozhdje. Ipak ne znamo kako su se ponashali. Oni unuci su samo prichali, Turci nisu dovoljno zhurili, da zauzmu Bech. Oni tako dugo nisu zhurili, dok nevjernicima nije doshao u pomoc' jedan drugi vojskovodja. Ovaj se uplashi kad vidje tursku silu. Nicheg ljepsheg nije bilo pod suncem. Da bog nije volio Turke kako bi ih lako vec' bio uklonio sa ovoga svijeta.”
Strani vojskovodja se dakle plashio. Tada mu neko reche, neka puca u shuplji hrast koji je stajao pred kapijom, pa ako iz njega izleti zelena ptica, da c'e pobijediti Turke.
Zaista izleti zeleni djetlic' i Turci bijahu pobijedjeni. Oni nisu najprije htjeli povjerovati. Na kraju su se spakovali i otishli odatle. Samo meso u kazanima moradoshe ostaviti.”
”I da se to ne bi ponovo desilo, od tada mi granichari jedemo uvijek prvo meso, a onda juhu.”
”A jedan iz turske konjice zaboravi svoju zobnicu. Ova visi josh i danas negdje u Bechu.”
”A Bechlije rekoshe: neka se sve zaboravi i neka Turchin ovdje kod nas sjedi kao nash dragi brat, ako zobnicu konachno donese chovjek iz one zemlje, u kojoj vode teku prema gore. (uzvodno)!”
Tada se dizhe Mustafa Redzho, isti onaj koji je svoje caru u Bechu odsluzhio, i pushtajuc'i veslo povika napola ljutito napola plachno: ”Ali ja zobnicu zaista nisam nigdje vidio!” Veseo opushtajuc'i smijeh razlijezhe se nad tamnom zhuborec'om rijekom i probudi malog, crvenosmedjeg crvendacha u kupinovom zhbunju na obali rijeke. On odgovori kratkim usplamtjelim klikom. A onda oluja stade. Chinilo se da sve prelazi u jako ljubichasto. Kljunovi trupa shkripe u pijesku obale.
Tada zamishljeni Ibrahim izgovori zavrshnu rijech:
”Od pamtivijeka je bilo uvijek i svuda neshto, o chemu nisu znali svi ljudi. Ali uvijek su ljudi o istome zamishljali i to htjeli. Samo su to uvijek drugachije kazivali. Hiljade rijechi za istu stvar! I sada kada u satima dokolice preprichavash, neshto shto si vidio ili chuo, ne treba se nichemu chuditi.”
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|