|
Istraživači već duže vrijeme označavaju imena evropskih rijeka kao najstarija imena na evropskom kontinentu. Prilično staro (svakako antičko) ime ima i rijeka Bosna, koja spada među veće na istočnoj obali Jadranskog mora. Najkasnije u ranom srednjem vijeku je po rijeci Bosni dobila ime zemlja i država Bosna – domovina ”romaniziranih” Ilira i došljaka Slavena, koji su se najkasnije u kasnom srednjem vijeku počeli predstavljati kao Bošnjani, Bošnjaci odnosno Bosanci (lat. Bosnensis). U vrijeme Kraljevine (Jugoslavije) Srba, Hrvata i Slovenaca te u vrijeme Titove Jugoslavije su bile oznake Bošnjani, Bošnjaci odnosno Bosanci (prvi put otkako postoje) isključivo zbog hrvatsko-srpskih političkih interesa u Bosni i Hercegovini skoro sasvim nestale iz ekonomskog, kulturnog i političkog života. Izuzetak je bila jedino oznaka Bosanci, koja se je uglavnom upotrebljavala za nekulturne i ”neopeglane” ljude:
”Jesi l’ mala ljubila do sada?
Jesi, jesi, al’ Bosanca nisi!
Lijepo ću se počešljati, dotjerati, opeglati –
mirisat ću kao ruža, volit ćeš me ti.
To znam…”1
Bosanski identitet Bošnjana, Bošnjaka odnosno Bosanaca je kao što je poznato kapitalna tema koja zahtijeva ozbiljnu znanstvenu obradu, a takva do sada još nije napravljena. Na tu činjenicu je 1994. godine upozorila i slovenska sociologinja odnosno historičarka Vera Kržišnik Bukić, koja je bosanskom identitetu posvetila manju raspravu. Unatoč kvalitetnoj i među istraživačima neobično dobro prihvaćenoj raspravi V. Kržišnik Bukić, na ovom mjestu želim istaknuti da i njezin pristup spomenutom identitetu temelji na zastarjelim, politički motiviranim mnenjima nekih hrvatskih i srpskih istraživača, koji nisu željeli (a neki i još uvijek ne žele) priznati cjelovit društveni vidik bosanskog identiteta, već su isticali samo teritorijalni odnosno ”geografski” vidik tog identiteta (pa ni toga ne uvijek). Takav pristup se vrlo lijepo vidi i u nekim rečenicama V. Kržišnik Bukić:
”Na vprašanje o dejanskem obstoju bosanske identitete ni mogoče jasno odgovoriti niti pritrdilno niti nikalno. Zgodovinska in današnja razklanost med nečim, kar je nekdaj bilo in kar naj bi spet bilo, je vsekakor ena od glavnih značilnosti bosanske identitete. Vprašljiv je pri tem družbeno-skupinski povezovalen vidik identitete, medtem, ko drugi, ozemeljski, kljub geopolitičnim spremembam, ki jih kroji zgodovinski čas, vseskozi nesporno obstaja… Bosanska etnija se začenja oblikovati po izvirno geografskih pojavnih predložkih v zgodnjem srednjem veku po prihodu in naselitvi Južnih Slovanov na Balkan. Bistveno je poudariti, da so Južni Slovani vse od tedaj, ne glede na tedanja (z Iliri) in kasnejša migracijska mešanja, geopolitične in verske spremembe, ostali osnovna etnična prebivalstvena struktura v Bosni… Večstoletni obstoj srednjeveške državno-ozemeljske identitete z bosanskimi bani in kralji, razvita gospodarsko-prometna organiziranost z lastnim denarjem, avtohtona vera (crkva bosanska) in kultura, o kateri pričajo bosanski jezik, pisava bosančica, nagrobni spomeniki – stečki, pa tudi zavestna pripadnost bosanstvu, od koder izvira ime Bošnjani oziroma dobri Bošnjani – to so tiste osnovne komponente, ki tvorijo temeljno identiteto, zaradi katere bi bosansko etnično skupnost po ”šolskih” merilih smeli že v srednjem veku obravnavati kot bosanski narod… Od 15. stoletja naprej se začne še ne povsem izoblikovana bosanska narodna (nacionalna) identiteta trgati. Spodjeda jo postopno odmiranje bosanske cerkve in prehajanje ter pad samostojne bosanske države pod turško oblast. Med vsemi spremembami je po prvotnem razkolu v 11. stoletju znotraj samega krščanstva (ki je v sami deželi Bosni krščane ločil na katolike in pravoslavne) gotovo najusodnejši prihod nove vere – islama. Islam prodre v Bosno še pred končnim prihodom otomanskih zavojevalcev. V naslednjih dveh stoletjih sprejme islam mnogo domačega prebivalstva. K njegovim vernikom, muslimanom, sredi 15. stoletja pristopijo že zelo razredčeni kristjani, pripadniki bosanske cerkve, ki je imela sicer nekatere stične točke z islamskim verskim naukom. Islam sprejmejo tudi mnogi bosanski katoliki in bosanski pravoslavni, večinoma predvsem iz očitno pragmatičnih razlogov. Ker je imela v tistih časih vera odločujoč vpliv na socializacijske procese posameznikov in družbenih skupin, je razumljivo, da je postopen, a množičen prehod bosanskega prebivalstva v islam bistveno vplival tudi na njegovo kulturno-narodnostno identiteto. Ob muslimanih, ki postajajo prebivalstvena večina v mestih in drugih strnjenih naseljih, se še naprej ohranjajo bosanski pravoslavni (v veliki meri so to slovanizirani romanski Vlahi) in bosanski katoliki, ki tvorijo večino na podeželju. Od 16. stoletja naprej se pridružujejo raznoliki bosanski etnični strukturi, poleg tudi v Bosno že priseljenih Romov, še maloštevilni, a versko in socialno stabilni Židje – Sefardi… Tako sta 16. in 17. stoletje predvsem zaradi množične islamizacije, pa tudi zaradi migracij, ki so posledice vojaško-političnih dogajanj na ozemlju Bosne in okrog nje, čas morda najmočnejšega narodnostnega previranja in s tem diskontinuitete bosanske identitete. Z utrjevanjem verskih, političnih, gospodarskih in kulturnih razlik med tremi glavnimi bosanskimi družbenimi skupinami se nadaljuje proces raztakanja bosanske identitete. Ker pa, po drugi strani, turška oblast v Bosni še naprej ostaja nedotakljiva in čvrsta, se skozi njen geopolitični in upravno-administrativni status bosanska identiteta vsaj formalno ohranja ne glede na vse ločevalno delujoče notranje razlike… ”Bosanski narod” ne nastane v vsebinskem smislu niti v 19. stoletju, čeprav v tej smeri obstajajo posebna prizadevanja. V tem času se spremenijo imperialna razmerja na Balkanu. To je obdobje zatona turškega cesarstva in hkrati čas vse močnejšega habsburškega imperialnega gospostva. Balkan je postajal vse spornejše stičišče njunih interesov, pa tudi vroče ozemlje narodnoosvobajajočig gibanj… Poleg že večkrat omenjenih verskih in drugih ločevalnih silnic od druge polovice 19. stoletja naprej razdirajo potencialno bosanstvo pohlepni etnično sorodni sosedje. Ti vidijo v večreligijski in večkulturni Bosni priložnost za lastno državno-ozemeljsko širjenje. Na razne načine vsiljujejo svojo hrvaško oziroma srbsko etnično identiteto bosanskim katolikom in bosanskim pravoslavnim”.2
Ono najvažnije zbog čega se sa V. Kržišnik Bukić nikako neću moći složiti je njeno mnenje da je u vremenu od 12. do 19. stoljeća moguće govoriti samo o teritorijalnom odnosno ”geografskom” vidiku bosanskog identiteta a nikako o cjelovitom društvenom vidiku odnosno o vidiku kojeg je ona nazvala: ”družbeno-skupinski povezovalen vidik identitete”. Smatram naime da je V. Kržišnik Bukić u vrijeme kad je pisala svoju raspravu bila pod jakim uticajem hrvatskih i srpskih istraživača koji su u raspravama o identitetu Bošnjana, Bošnjaka odnosno Bosanaca, Hrvata i Srba koristili dvojna mjerila. Kao primjer mogu navesti da su spomenuti istraživači, kao dokaze o hrvatskom i srpskom identitetu stanovnika srednjevjekovne Hrvatske i Srbije koristili tri kamene ploče sa natpisima u latinici i ćirilici, a kao dokaze o bosanskom identitetu stanovnika Bosne nisu koristili tri kamene ploče sa natpisima u bosančici. Kao dokaz o postojanju bosanskog identiteta nije im bio dovoljan čak ni bosanski jezik.
Moram opet ponoviti da je V. Kržišnik Bukić zapisala: ”Od 15. stoletja naprej se začne še ne povsem izoblikovana bosanska narodna (nacionalna) identiteta trgati”.
Kako se može početi ”trgati” nešto što u stvari još ne postoji? Naravno, puno veći problem predstavljaju pisani izvori što ih je V. Kržišnik Bukić koristila da bi dokazala da se ”še ne povsem izoblikovana bosanska narodna (nacionalna) identiteta” od 15. stoljeća naprijed počinje trgati. Tih pisanih izvora je naime tako malo da na osnovi podataka koje nam nude, uopšte nije moguće ozbiljno raspravljati o jednoj ili dvjema razinama bosanskog identiteta odnosno o ”još ne sasvim izoblikovanom” i ”sasvim izoblikovanom” bosanskom identitetu. Smatram da bi za takve vrste spoznaje bilo potrebno puno više pisanih izvora. Da li je uopšte potrebno isticati da iz pisanih izvora nastalih u vremenu od 15. do 19. stoljeća, o bosanskom identitetu stanovnika Bosne saznajemo u stvari samo to da je postojao? I skoro ništa više! Osim toga, moram još jednom ponoviti da je V. Kržišnik Bukić zapisala: ”Tako sta 16. in 17. stoletje predvsem zaradi množične islamizacije, pa tudi zaradi migracij, ki so posledice vojaško-političnih dogajanj na ozemlju Bosne in okrog nje, čas morda najmočnejšega narodnostnega previranja in s tem diskontinuitete bosanske identitete”.
Smatram da je V. Kržišnik Bukić i u ovoj rečenici upotrijebila dvojna mjerila. Kako je moguće tvrditi da su bosanski identitet ugrozile islamizacija i migracije, kad je opće poznato da inače ”sumnjivo tajanstveni Srb” odnosno islamizirani turski janjičar Konstantin Mihailović što su ga 1463. godine u gradu Jajce zarobili Mađari, nikad nije zaboravio svoje ”srpsko” porijeklo? Nadam se da ne treba posebno isticati ni činjenicu da su Mihailovićeve ”Janičarove uspomene” dosad korištene kao važan izvor za historiju bosanske srednjevjekovne države.3 Da li je potrebno predstaviti još koji ”nov” dokaz koji bi potvrdio da su Turci stanovnike svog Carstva dijelili prije svega na kršćane (odnosno katolike i pravoslavne) i muslimane te da nisu ni pokušali organizirano zatirati njihov (npr. bosanski, hrvatski i srpski) identitet.
Ozbiljni napadi na bosanski identitet stanovnika Bosne su započeli (i po mnenju V. Kržišnik Bukić) tek u drugoj polovici 19. stoljeća i to pod uticajem ilirskog, velikohrvatskog, velikosrpskog i jugoslavenskog velenacionalnog programa. Kao što je poznato spomenuti velenacionalni programi (izuzetak je jedino ilirski) su se pojavili u vrijeme raspada turskog Carstva, čiji je dio (barem formalno) do 1908. godine bila i Bosna. Ovdje želim predstaviti samo nekoliko primjera iz kojih se jako lijepo i jasno vidi da u vrijeme od 15. do 19. stoljeća bosanski identitet bosanskih katolika, muslimana i pravoslavnih nije bio samo ”mrtvo slovo na papiru”.
U 15. stoljeću su kao robovi u Genovi spomenuti Bošnjani, Bošnjaci odnosno Bosanci i Srbi: ”…schiavi bosniaci e serbi…”.4
U drugoj polovini 16. stoljeća je kao admiral španske (napuljske) mornarice dokumentiran Petar Ohmučević, poznat i kao ”po starini Bošnjanin”.5
U Veneciji je 1611. godine bosančicom štampana knjiga ”Nauk karstianski” bosanskog franjevca Matije Divkovića, koji je knjigu posvetio svojim mecenima: ”…plemenitom i visokom gospodinu, gospodinu Antunu Gargureviću Bošnjaninu iz Saraeva i Pavi sinu njegovu vele poljubljenomu, Gospodi mojoj vele dragoj i ljubljenoj…”. Na naslovnoj stranici je još zapisao da je ”Nauk karstianski” preveo iz latinskog u slavenski jezik, kakav se u Bosni govori: ”…izvadi iz jezika diačkoga privede i složi u jezik slovinski kako se u Bosni govori…”. Divković je u uvodu u drugi dio knjige zapisao da je sve rastumačio odnosno preveo iz latinskog u pravi i istiniti bosanski jezik: ”Ova istomači aliti privede iz jezika diačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski”.6
|
Andrija Kačić Miošić (1704-1760.)
(rad Ivana Rendića 1889., bista, crkva u Zaostrogu)
|
|
Čuveni Slovin Andrija Kačić Miošić (1704-1760.) je u svom djelu ”Razgovor ugodni naroda slovinskoga” objavio i epsku pjesmu kojoj je dao naslov: ”Pisma najposlidnja od slavne Bosne, prikazana otcu poštovanomu fra Boni Beniću, štiocu bogoslovcu i kustodu rečene provincije, od starca Mjelovana”. U toj pjesmi je A. Kačić Miošić bosanske katolike, muslimane i pravoslavne označavao kao Bošnjake i Hercegovce, ali se u pjesmi vrlo lijepo vidi da su za njega (koji u pjesmi nastupa kao starac Mjelovan) i Hercegovci u stvari Bošnjaci:
”Probudi se, Bosno, zemljo slavna,
kojano si zaspala odavna,
ter mi kaži bosanske junake,
na oružju vitezove jake,
neka mogu i nji zapjevati,
čast i diku slavnoj Bosni dati!
Ali Bosna lipo odgovara,
Mjelovana ter žestoko kara:
Jer si brežan starče poludio,
putujući pamet izgubio?
Kad si pjeva pjesme od junaka,
najveće si pjeva od Bošnjaka.
Ko je bio Marko Kraljeviću,
ko li vitez Miloš Kobiliću?
Ko bijaše Relja Bošnjanine,
Omućević junak od starine?
Ko je bio Brankoviću Vuče,
ko l’ starinom Kastriotić Jure,
ko li junak Zrinoviću bane,
ko l’ delija Kosarić Stjepane
nego mladi starinom Bošnjaci,
ol Bošnjaci oli Ercegovci,
koji bihu bosanska gospoda
od slavnoga mojega naroda?
Odklem biše Senjanin Ivane
i delija Makar kapetane,
odklem li je Novak i Radivoj
i delija Tomiću Mijate
već od Bosne i Ercegovine,
Kosarića stare banovine?
I ostali uskoci junaci
svi su, starče, starinom Bošnjaci.
Ko bijaše Janko Mitroviću
i Ilija serdar Smiljaniću,
ko li biše Surić don Stipane
i kavalir Janković Stojane,
već uskoci starinom Bošnjaci,
ol Bošnjaci oli Ercegovci, –
i ostali kotarski serdari,
kapetani, alaj – barjaktari?
Odklem biše starina Nakića,
Sinobada i mlada Radnića
već od Bosne i Ercegovine?
Viruj meni, starče do istine.
Odkolem je Vučkoviću Zeče
i kavalir Grčić dom Ivane,
odklem li su ostali serdari
i na glasu cetinski glavari
neg od Bosne i Ercegovine
vitezovi zvani od starine?
Ko je bio Marko Sinovčiću,
silni vitez Petre Kulišiću
neg Bošnjaci, starinom junaci,
Ercegovci ol mladi Ungarci?
Odkolem je Deli – Markoviću,
silni junak Rade Miletiću
neg uskoci mladi Ercegovci,
a starinom svi jesu Bošnjaci?
Ko bijaše Nikoliću Bajo,
ko li vitez Ivanović Marko
nego mladi starinom Bošnjaci,
ol Bošnjaci oli Ercegovci?
Što ti pjevaš Posavce junake,
to ti pjevaš starinom Bošnjake.
Otkuda su Domazetovići,
ljute zmije kano Jankovići,
već starinom od Bosne knezovi,
na oružju silni vitezovi,
kojino su svuda vojevali,
još i turske glave odsicali
od Kandije rata žestokoga
pod barjakom cesara bečkoga?
A kamo ti paše Atlagići,
Atlagići i Kulinovići?
Di su tebi Duratbegovići,
Duagići i Sokolovići?
Kamo tebi sile Bakotići,
Kosarići i Filipovići?
Di su tebi Kopčići junaci,
Ljubovići di su Ercegovci,
Sulagići i Mesiovići,
Lopužići i Vazlinovići
i ostali po izbor junaci
Ercegovci ol silni Bošnjaci,
Dalmaciju koji porobiše,
na stotine glava odsicaše?
Kamo tebi Kuna Asan – aga,
koji mnogo odnese mejdana?
Di je junak Poprženoviću,
Na oružju Marko Kraljeviću?
Kamo li ti Babiću Asane,
di li ti je Lopužić Ćemane?
Kamo tebi Cukarinovići,
Nožinović i Nadžakovići?
Di je tebi Firdusović beže,
Topalović di ti je viteže?
Kamo li ti Zlojić Omer – aga,
di li ti je Šarić dizdar – aga
Di su sile Tataranovići,
Duratović i Tabakovići,
koji svuda čete četovaše,
na stotine glava odsicaše?
Svi su ovo starinom Bošnjaci,
ol Bošnjaci oli Ercegovci,
kojino se tada izturčiše
kada Bosnu Turci osvojiše, –
i ostali bez broja junaci,
vitezovi starinom Bošnjaci,
koji vlaške odsicaše glave
veće neg je u Primorju trave.
I da si mi zdravo, Mjelovane!
Boga moli, ostavi mejdane:
sve je ništa, sve će u prah poći,
grije plači, valja g Bogu doći.
Ove pisme svakome drage neće biti, jer među njima malo ima razlikosti, nahodeći se u svim iste riči, kakonoti ove: junak, vitez, delija, leventa, zmija, zmaj, vuk, lav, soko, ora, gnizdo sokolovo i mač, sablja, kopje, Kraljević, Kobilić, Zdrinović, kolajne, medalje, dukale, odsicaše, robje dovođaše &c. Kad bi moguće bilo, imala bi jedna od druge biti posve različita, ali buduće svi vitezovi imenovani od iste kriposti, s istim ričma služiti se bi potribito za ukazati njiova junaštva. Komu su ugodne neka ji piva; komu li nisu, neka iđe spavati”.7
Bosanske katolike, muslimane i pravoslavne je kao Bošnjake označavao i Ilija Garašanin (1812-1876.), ministar za unutrašnje poslove od turskog Carstva zavisne Kneževine Srbije i glavni ideolog tako zvanog velikosrpskog velenacionalnog programa (to je u stvari čovjek koji je stvorio današnje bosanske Srbe i pomagao u stvaranju današnjih bosanskih Hrvata). U svom političkom programu, uglavnom poznatom pod imenom ”Načertanije” odnosno u poglavlju ”O politiki Srbije u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije” je čak osam puta spomenuo Bošnjake.8 I. Garašanin je u tom poglavlju prvo pisao o srpskoj državi i obliku srpske državne zajednice i naglasio:
”Ako Bošnjaci ne bi ovo primili to bi otuda kao sigurno sljedovalo raskomadanje Srbalja na provincialna mala knjažestva pod osobitim vladajućim familijama koje bi nepremjeno tuđem i starom uplivu (bile) predale; jer bi one među sobom sarevnovale i jedna drugoj zavidele”.
O srpskim državnim i nacionalnim interesima je zapisao:
”Ko god dakle ovom narodu dobra želi on ne sme Bošnjacima nasledstveno knjažesko dostoinstvo preporučivati”.
Spomenuo je i diplomaciju Kneževine Srbije:
”K ovome treba dakle učiniti da se Bošnjaci i ostali Slaveni i kod ovoga treba zaštitu i svaku pomoć da nađu kad god se o tom radilo bude ovog načela vrednost pokazati”.
Prilično precizno je opisao na koji način bi moralo doći do ujedinjenja Bosne i Srbije:
”Ustav i sva ustrojenija glavna knjaževstva Srbije u Bosni i Hercegovini među narodom rasprostranjavaju, nego još i to da se za vremena nekoliko mladih Bošnjaka u srpsku službu državnu primi da bi se ovi praktično u političeskoj i financijalnoj struci pravlenija, u pravosudiju i javnom nastavleniju obučavaju i za takve činovnike prepravljaju koji bi ono što su u Srbiji naučili posle u svome otečestvu u djelo privesti mogli. - Ovde je naročito nužno to primjetiti: da ove mlade ljude pored ostalih treba osobito nadziravati i vaspitavati tako, da njihovim radom sasvim obvlada ona spasitelna idea opšteg sjedinjenja i velikog napretka. Ova dužnost ne može se dovoljno preporučiti”.
Brinuo se i za kulturni život Bošnjaka i Srba:
”U ovoj celji nužno bi bilo narediti da se po gdi koja knjiga molitvena i pesme molitvene i pesme duhovne u beogradskoj tipografiji štampaju; - posle toga i molitvene knjige za pravoslavne Hristijane, zbirku narodnih pesama, koja bi na jednoj strani sa latinskim a na drugoj sa kirilskim pismenima štampana bila; osim toga mogla bi se kao treći stepen štampati kratka i opšta narodna istorija Bosne u kojoj se ne bi smela izostaviti slava i imena nekih k muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka. Po sebi se pretpostavlja da bi ova istorija morala biti spisana u duhu slovenske narodnosti i sa svim u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka”.
I. Garašanin je posebno lijepo pisao o uticaju Srbije na Bošnjake – katolike i pravoslavne:
”Na istočnog vjeroispovijedanija Bošnjake veći upliv imati, neće biti za Srbiju težak zadatak. Više predostrožnosti i vnimanija naprotiv toga iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački frateri”.
Bošnjake je 1886. godine spomenuo i Garašaninov savremenik, (Bošnjak od Varcara) čuveni bosanski franjevac Antun Knežević:
”Kralj pako Ugarski Matijaš Korvin, bio je čelni i zakleti neprijatelj Bosne i Bošnjakah, i njihova Kralja. On je prisilio bosanskog kralja da prekine odnose sa sultanom, a sam je s njim potajno sklopio mir. Hrvati kao ugarski saveznici bili su protivniji Bosni od istih Madjarah”.9
Smatram da se na osnovi ovdje predstavljenih dokaza može tvrditi da je u vrijeme od 15. do 19. stoljeća u zemljici Bosni i te kako postojao onaj vidik bosanskog identiteta što ga je gore spomenuta V. Kržišnik Bukić označila kao ”družbeno-skupinski povezovalen vidik identitete” i stavila pod znak pitanja. I šta zapisati na kraju? Prošlo je dvadeseto stoljeće, vrijeme u kojem su bile oznake Bošnjani, Bošnjaci odnosno Bosanci, zbog hrvatsko-srpskih političkih interesa u Bosni i Hercegovini skoro sasvim odstranjene iz ekonomskog, kulturnog i političkog života. I zadnji hrvatsko-srpski rat protiv države Bosne i Hercegovine je već prošlost.
Da li je početak 21. stoljeća pravo vrijeme za stvarno vraćanje bosanskog identiteta svim bosanskim katolicima, muslimanima i pravoslavnima? Bojim se da nije!
____________________
1 Bijelo Dugme, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, 1975. London (Album: ”Šta bi dao da si na mom mjestu”)
2 V. Kržišnik Bukić, Bosanska identiteta med preteklostjo in prihodnostjo. Ljubljana, 1996, str. 67-71.
3 K. Mihailović, Janičarove uspomene ili turska hronika. Beograd, 1986.
4 F. Gestrin, Slovanske migracije v Italijo. Ljubljana, 1998. str. 33.
5 O admiralu Petru Ohmučeviću vidi: H.S. Mekanović, Slika Krist i donator na izložbi ”The Croats – christianity, culture, art” u Vatikanskom muzeju. Bošnjak (godina III. broj 15) 2004. Ljubljana, str. 25-27.
6 L.M. Markešić, Katolička reforma i njezin značaj ”za narod puka slovinskoga” prema djelima fra Matije Divkovića (1563-1631). Zbornik: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo, 1979, str. 151-163.
7 O tome vidi: J. Vončina, Andrija Kačić Miošić, Razgovor ugodni naroda slovinskoga – Matija Antun Reljković, Satir iliti divji čovik. Zagreb, 1988. str. 866-869.
8 O tome vidi: M. Vukićević, Program spoljne politike Srbije na koncu 1844. (Delo) Beograd, 1906, str. 321-336; V. Čubrilović, Garašaninovo načertanije. Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb, 1958. str. 429; P. Šimunić, ”Načertanije”: tajni spis srpske nacionalne i vanjske politike. Zagreb, 1992. str. 102-106.
9 S.A. Kovačić, Pad Bosne i Hercegovine pod Turke u spisima bosanskohercegovačkih franjevaca. Zbornik: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo, 1979. str. 71.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-07-23
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|