|
Ili će smisliti kakvu lagariju poput one koju je lansirao profesor Muhamed Sućeska, (ko će kome, ko svoj svome!). Po njemu, Muhamedu, granate što su ispaljivane sa Stotine i zviždale iznad glava i krovova Mostaraca ulijevajući stravu i jezu u žitelje Donje mahale nisu ispisale nekrolog Starom mostu. Nego su, kobajagi, pripadnici Armije BiH postavili dinamit i kurdelu i, u datom trenutku u paramparčad zdrobili simbol svoga grada.
Tada je – da podsjetimo na ono što i vrapci znaju – u istočnom Mostaru proglašen Dan žalosti, dok su na zapadnoj strani seirili i pucnjavom slavili ovaj vandalski čin. To je bio delirium oduševljenja ekstremista HVO, HV, i nekolicine domaćih Hrvata. Ta slavljenička paljba ”ovjekovječena” je i na tv. ekranima pa će, kad-tad njen eho doprijeti i do ušiju profesora Muhameda kojeg je na centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, dr. Berko Zečević, vjerodostojnim argumentima demantovao i osramotio.
I danas, trinaest godina nakon ubijanja duhovne svetinje Mostara, ovdje mnogi smatraju da je najveći neprijatelj grada propaganda podjela, podvojenosti, netolerancije. Dosta je događaja, skupova, tribina i emisija koji pozljeđuju stare rane.
Zlo, uzajamne optužbe, zavist, korupcija, organizovane krađe i provale, stalni štrajkovi i raspuštene škole su fenomeni koji u ovoj sredini poprimaju velike srazmjere. Muku i bijedu grada, kao i apsurdne razlike u standardu na istočnoj i zapadnoj obali Neretve, čini se, najbolje oslikavaju grafiti po kojima Mostar podsjeća na urbanu pustinju.
Otiđite u nekad najelitnije mostarsko naselje – DUM, gdje se živjelo tako lijepo, rodbinski, komšijski i ljudski, a sada je veoma, veoma tužno – pa ćete se uvjeriti. Fasade zgrada su rugoba od koje treba kloniti oči. Sve je išarano crtežima i psovkama, onim najprostačkijim i najuvredljivijim: …bem vam majku kurvu ustašku i vlašku …bem vam majku kurvu balinsku i muslimansku. Psuju i meni, i tebi, i njima, i svima.
A svi smo braća. Nismo braća po krvi i mlijeku, ali jesmo po zemlji u kojoj smo rođeni, po gradu i rijeci gdje živimo, po suncu koje nas grije i po zraku koji udišemo. Žalosno je da mnogi ne vole ovu rođenu zemlju, ne poštuju njenu povijest, njenu zastavu, njenu himnu, njene praznike, njenu nezavisnost. Još žalosnije je kada Ivo Miro Jović optužuje Bosnu i Hercegovinu da je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku! A čime smo to mi mogli da napadnemo susjednu prijateljsku zemlju koja je ukazala gostoprimstvo desetinama i stotinama hiljada naših prognanika i izbjeglica – možda praćkama i toljagama.
Kada se sretne s grafitima u DUM-u, na Strijelčevini, Aveniji, na zgradi ”Ćelovine”, na Rudniku, u Priječkoj čaršiji, ovaj se zapisivač pribojava da su njihovi akteri spremni da opet sruše Stari. Pri čemu bi im mogli da budu na ”usluzi” prevejani kriminalci i lopovi koji su, zimus, na ulazu u Kujundžiluk, s krova i kroz prostorije Zavoda za zaštitu spomenika provalili u agenciju ”Fortuna-turs” i odnijeli 60 hiljada KM. Ubrzo zatim, u najstrožem centru grada, u Fejićevoj ulici upali su u sjedište AIR-Bosna i odnijeli kasu tešku oko 400 kg, sa 50 hiljada KM i 200 avionskih karata, što, kako upućeni tvrde nisu mogli izvesti bez ”viljuškara” i teretnog kamiona; da bi nedavno usred bijela dana opljačkali i banku čije je sjedište u Hotelu penzionera!
Dragi i poštovani gospodine druže čitaoče, kako vidite, hoće da sruše i ovaj most koji imate u rukama i koji je od prošlog broja ”pocrnio”. Sve čine da ga ugase. Zapravo čine na taj način što niko od gradskih, kantonalno-županijskih i federalnih organa vlasti časopisu ”Most” ne daje ni dinara dotacije, a većinu drugih bh. časopisa finansijski pomaže Fondacija za izdavaštvo/ nakladništvo BiH. Ovi časopisi isplaćuju i autorske honorare. Blago njima. Kada bi mostarskom ”Mostu” dali barem jednokratnu pomoć, srce bi nam bilo kao Hum. Ali, neće, pa neće.
Ipak, dok je god mostoljubaca (čija imena objavljujemo na predzadnjoj korici našeg i vašeg časopisa) – biće i mostarskog ”Mosta”. Uprkos svemu, mostoljupci ne mrze mostomrsce, samo im zamjere da sve one koji se bore za zajednički Mostar i za suverenu, demokratsku i evropsku Bosnu i Hercegovinu optužuju da su ljudi bivšeg sistema!
Pravo govoreći i jesmo – dok god ovdje buja nacionalizam koji je brat od strica fašizma. I ovaj slovopisac – bez obzira na to kako će ko protumačiti ovo slovo – oduvijek je tvrdio da nas dobri glasovi, sklad i čistota duše, pomirenje, ljubav, umjetnost i uređeni grad mogu spasiti od ovog ludila i ponora u koji smo gotovo ponovo zakoračili.
Za sve ima jedna utjeha. Jedan ”svjež” grafit. Pročitajte ga na zgradi ”Razvitka”, odmah kraj semafora:
Volim Mostar makar ‘vaki!
Razjedinjeni, razmostareni, razgrađeni, udvojeni, razbraćeni,
ali – naški.
Mostar u srcu, Velež do groba, a i Zrinjskom svaka pohvala.
|