|
Pojam civilnog društva izveden je iz sintagme societas civilis, latinskog prijevoda grčkog pojma konionia politike.1 Za ovu priliku izdvojit ćemo objašnjenja civilnog društva domaćih sociologa. Prema Salihu Foči ”Civilno društvo je onaj sistem u kome postoje zakonom uređeni odnosi i prava građana, u kojem sistem vlasti i vladajući poredak imaju cilj da obezbijede preduvjet za slobodu, jednakost, pravednost njenih građana, a građani vlastima svojom slobodnom voljom i u demokratskom ambijentu i konkurenciji programa, stranaka i ličnosti daju legitimitet izborima”.2 Kao osnove civilnog društva Fočo navodi ograničenje moći i posredništva države u kontroli individualnih i građanskih prava i inicijativa, kao i postojanje sloboda u udruživanju i iskazivanju interesa i potreba građana. Pozivajući se na Ernsta Gelnera, koji kaže da se građanskim društvom smatra onaj skup različitih nevladinih institucija dovoljno jakih da budu protuteža državi, Esad Zgodić smatra da ”Ključna uloga građanskih asocijacija u građanskom društvu i demokratskoj državi jeste izražavanje građanskih zahtjeva, njihovih želja i potreba, s ciljem da postanu dio političkih zahtjeva i da uđu u procedure političkog odlučivanja u institucijama vlasti”.3 Složit ćemo se da ono što svako od modernih objašnjenja sintagme civilnog društva podrazumijeva je odgovarajuće djelovanje građana i relativna autonomija u javnoj sferi u odnosu na državu, ali u ograničenim okvirima koje postavlja zakon, u kojima mogu izraziti svoje interese, ideje i prioritete.
Ovdje bi se trebala istaći i značajna uloga medija kao prostora za iznošenje zahtjeva i interesa građana prema državi i kao prostora na kojem se traži odgovornost od predstavnika vlasti prema onima koji su ih izabrali. Mediji trebaju prepoznati svaki aktivizam građanskog društva i afirmisati ga uz istovremeno praćenje efikasnosti, transparentnosti i odgovornosti rada državnog aparata.
Građanin
Ovdje je potrebno objasniti neke socijalno-psihološke aspekte uspostave civilnog društva u Bosni i Hercegovini, kao vrlo bitne faze procesa demokratske tranzicije. Ključni faktor funkcioniranja civilnog društva, pored zakonske regulative i institucija, je građanin kao politička osoba sa svojim sistemom vrijednosti, stavovima, mišljenjem. Kako izgleda prosječan bosanskohercegovački zoon politikon, građanin, na individualnom i na kolektivnom nivou, sam, u masi, ko su mu uzori i kakav je njegov sistem vrijednosti? Ličnost shvatamo kao cjelokupnu mentalnu organizaciju ljudskog bića koja obuhvata svaku fazu ljudskog karaktera i svaki stav izgrađen u toku života4, ali i kao rezultat ukupnih društvenih zbivanja, čitave povijesti i povijesnog nasljeđa, i konkretnog položaja pojedinca u društvu te neposrednog okruženja u kojemu se pojedinac socijalizira5. Ono što bosanskohercegovačkog građanina najviše karakterizira, u trenutnim društveno-političkim odnosima i ekonomskoj situaciji, je nerazvijenost građanske političke kulture koja je ekvivalentna trenutnom ukupnom stanju civilnog društva. Ili, bolje reći, on je građanin bez esencijalne supstance, nedovršen zoon politikon, koji još uvijek nije svjestan da je on nosilac suvereniteta, autonomni pojedinac kojem pripada politički subjektivitet i da on iskazuje svoju volju na izborima, bira i svojim glasom određuje ko će vladati – u ime njega.
U Bosni i Hercegovini građane odlikuje visok stepen pasivnosti prema političkoj situaciji, što svakako ne ide u prilog privođenja kraju posljednje faze tranzicijskog procesa, formiranja stvarne demokratije i civilnog društva. Kako sagledavati slab odziv građana na lokalnim i općim izborima? Stanje društvene svijesti o pravima građana i mogućnosti učešća u društveno-političkim procesima izgradnje liberalno demokratskog društva na niskom je nivou. Da li onda uopće očekivati otvoreno društvo koje možemo imati samo kad pokažete spremnost da se za njega borite, kako tvrdi Karl Popper. Nadati se da će se u predstojećem periodu pojaviti politička zrelost, te da će u bližoj budućnosti doći do jačeg razvoja misli o civilnom društvu i potvrđivanju građanina, što će omogućiti stvaranje plodnijeg tla za kontinuiran razvoj demokratsko-liberalnih procesa čiji se značaj ogleda u afirmaciji građanina kao subjekta. Kao jedna od odlika građana Bosne i Hercegovine javlja se i pasivnost u političkim procesima, pogotovu na izborima gdje je odziv sve manji od izbora do izbora. Naročito je to izraženo kod populacije mladih, što je rezultat mnogih faktora. Naravno, razlozi političke (ne)aktivnosti građana ovdje i u zapadnim zemljama ne mogu se porediti. Građanin na zapadu nije toliko zainteresiran za glasanje na izborima jer je prestao da traga za slobodom i jer živi u odgovarajućem standardu. Herbert Marcuse bi rekao: ”Kad raste životni standard, čini se da je neslaganje s postojećim društvenim sistemom društveno nekorisno. Zar u ime apstraktnih ideja slobode odbaciti državu prosperiteta?!”.
Međutim, opasnost neuspostavljanja ili nefunkcioniranja civilnog društva, participativne političke kulture i pripadajuće demokratske formalne strukture mišljenja je mnogostruka. Na osnovnom nivou, bez njih demokratija ne funkcionira kako treba, i može se degenerisati u neki totalitarni (ili u najboljem slučaju autokratski) oblik uređenja države. Danas opasnost uspostavi civilnog društva i njegovom funkcionisanju kao i demokratskim vrijednostima ne prijeti samo od određenih državnih i političkih struktura, već se ona javlja i unutar samog civilnog društva. Karl Popper također tvrdi da ”Ako je jedno društvo otvoreno, ono mora biti spremno da ima neprijatelje”.6 Potvrdu ovom stavu možemo naći i u konkretnim primjerima postojanja udruženja kao što su Ravnogorski četnički pokret, koji gaji tradiciju fašističkih elemenata i velikodržavnih projekata iz Drugog svjetskog rata i protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu. Također, u abnormalne elemente se ubraja i primjer udruženja Ostanak, a riječ je o organizaciji koja promoviše etničku odvojenost i cementiranje trenutne demografske slike u zemlji nastale kao rezultat genocida i progona stanovništva.
Građansko obrazovanje
Pored porodice, u formiranju nazora o društvu kod građana, najveći uticaj ima sistem obrazovanja, kao institucionalni oblik političke socijalizacije koju definiramo kao proces u kojem individua formira političke stavove i vrijednosti, te postaje svjesna političkih činjenica. Tačnije rečeno, škola je mjesto gdje će pojedinac steći prva saznanja o tome šta je država, šta je društvo, kakva je uloga građana u političkim procesima i mjesto gdje će steći uvid u sistem političkih vrijednosti. Obrazovna institucija je jedan od osnovnih medija političke socijalizacije budućeg građanina. Tu se javlja pitanje građanskog obrazovanja kao obrazovanja o samoupravi i aktivnom uključivanju građana u političke procese i kao elementa koji će pojedinca u procesu političkog sazrijevanja formirati kao funkcionalnog građanina civilnog demokratskog društva. Građansko obrazovanje prisutno je u sistemu obrazovanja u Bosni i Hercegovini na svim nivoima (u osnovnom, srednjem i visokom školskom obrazovanju) pod raznim nazivima kao što su osnovi demokratije, građansko obrazovanje itd. Poseban problem je kadar koji izvodi nastavu iz tih predmeta. Treba biti svjestan da je građansko obrazovanje veoma bitno u očuvanju demokratije i načela civilnog društva. Ne smijemo biti previše sigurni u robusnost demokratije i njene dugoročne vitalnosti i održivosti. Margaret Stimmann Branson, pozivajući se na Tocqueville-a ističe kako svaka nova generacija predstavlja novi narod koji mora steći znanja, naučiti se vještinama i razviti dispozicije ili stavove privatnog i javnog karaktera koje potpomažu ustavnu demokratiju, dodajući da demokratija nije mašina koja će sama raditi, nego je svaka generacija mora sama reproducirati.7 Stoga, značaj građanskog obrazovanja ne može se dovoditi u pitanje, jer su njegov rezultat informisani građani, građani sa znanjem, spremni da participiraju u uspostavi civilnog društva, svjesni odgovornosti ili kratko rečeno sposobni za demokratiju.
Nevladin sektor u Bosni i Hercegovini i njegov potencijal
Kroz historiju u Bosni i Hercegovini moguće je prepoznati niz različitih vrsta nevladinih organizacija: od onih malih, u smislu broja zaposlenih i njihovog budžeta, preko održivih do velikih fondacija. Njihove aktivnosti se kreću od filantropije i humanitarnog rada do kulturnog, naučnog rada itd. Izvori finansiranja također se razlikuju. Neke od nevladinih organizacija finansiraju vlasti na svim nivoima, od općine preko kantona do entiteta (riječ je uglavnom o udruženjima ratnih i vojnih invalida, veterana i udruženjima članova porodica poginulih), a neke finansiraju sami osnivači, pri čemu se uglavnom misli na fondacije. Dio njih preživljava zahvaljujući članarini, a veliki dio sponzoriraju međunarodne organizacije, strane nevladine organizacije i vlade. Zajednička karakteristika za sve nevladine organizacije je da služe određenom društvenom višem (ponekad i političkom) cilju.
Rad udruženja građana u Bosni i Hercegovini prije 1992. godine bio je raznolik. Nije moguće reći sa preciznošću kada je osnovano prvo udruženje građana, ali se može potvrditi da su već u vrijeme Austro-Ugarske uprave u našoj zemlji postojali različiti oblici građanskih udruženja neprofitnog karaktera. Ove organizacije su se uglavnom bavile širenjem pismenosti, obrazovanjem, pitanjem religije, ali i širenjem nacionalne svijesti. Etnički orijentisane organizacije postale su vodeće u etničkim pokretima u Bosni i Hercegovini. Neke od njih su djelovale dezintegrativno i bile su instrumentalizirane u velikodržavnim projektima susjednih zemalja. Važnost i moć građanskih organizacija često se zloupotrebljavala, što se može i danas vidjeti u nedemokratskim društvima. U vrijeme socijalističko-komunističkog režima građanske organizacije su činile udruženja iz različitih polja javnog i društvenog života, kao što su sindikati, omladinske organizacije, izviđači, sportska društva, udruženja penzionera, lovaca itd. Država je u to vrijeme uključivala građansko društvo u sebi i formirala njegovo djelovanje. Osnovna karakteristika udruženja građana iz tog perioda je da su bila funkcionalna u smislu rješavanja određenih društvenih pitanja, te da su služila kao sredstvo političke kontrole. Organizacije koje su bile povezane sa vjerskim zajednicama su na samom početku zabranjene, ali mnoge druge organizacije koje su djelovale na lokalnom nivou su smatrane bezopasnim za sistem, kao što su gorani, čuvari okoliša itd. Međutim, neki analitičari smatraju da komunistički period nije predstavljao crnu rupu za neprofitni sektor. Njegov ključni problem bio je ovisnost, odnosno kontrola od strane države tj. partije. Prema Paul Stubbs-u kompleksnost civilnog društva u cjelini u socijalizmu i njegove razlike u sistemu bivše Jugoslavije i drugih sličnih režima nije dovoljno istraženo područje i ostavlja prostor za podrobniju analizu.8 Ipak, elementi modernog civilnog društva koje zauzima prostor između države, tržišta i porodice, bazirano na dobrovoljnom okupljanju građana oko određenog interesa, vezano je za novije vrijeme. Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, humanitarne asocijacije Merhamet, Karitas, Dobrotvor, La benevolencija obnavljaju svoj rad. Međutim, agresija na Bosnu i Hercegovinu, genocid i humanitarna katastrofa na kraju XX stoljeća spriječili su i dalji razvoj nevladinog sektora.
Dok je u drugim zemljama Jugoistočne Evrope (u ovom periodu) razlog formiranja nevladinih organizacija bila promjena političkog sistema i ideologije, te uklanjanje zakonskih i političkih prepreka, u Bosni i Hercegovini taj proces se odvijao u ratnom stanju kao odgovor na potrebe građana. Ratna razaranja i posljeratna obnova odlučujuće su orijentisale ciljeve, vrstu i sadržaj misija mnogih organizacija. Oko 30 % pomoći za Bosnu i Hercegovinu trošile su UN agencije i međunarodne nevladine organizacije, te je stoga formiranje lokalnog nevladinog sektora bio glavni zadatak.9 On još uvijek ima malu, ali veoma značajnu ulogu i u ovom trenutku je na niskom razvojnom nivou i nivou održivosti, ekonomski slab i većinom ovisan o stranim donatorima. Jedan dio civilnog društva oličen u nevladine organizacije je nastao kao autentična prirodna emanacija humanitarnih, a nakon agresije i unutrašnjih razvojnih potreba društva. Drugi dio tih organizacija je rezultat nastojanja određenih unutrašnjih i spoljnih faktora da se promijeni unutrašnji odnos snaga, tokovi razvoja i politike iz različitih domena društvenog života. Rat je ostavio traga na sve dijelove društva, pa tako ni nevladin sektor nije izuzetak. Do sada je lokalni nevladin sektor prošao kroz više faza. Tokom rata aktivno je participirao u humanitarnim pitanjima, a nakon rata u psiho-socijalnoj pomoći, pitanjima mladih i žena i kao mali partner međunarodnim navladinim organizacijama i agencijama u procesu rekonstrukcije. Međutim, veću ulogu bilježi nakon rata u promociji civilnog društva i ljudskih prava i razvoju demokratije gdje izražava možda i najveći potencijal.
Bilo bi pretjerano i nekorektno govoriti o nepostojanju ili zamiranju civilnog društva u Bosni i Hercegovini i gašenju mogućnosti za njegov dalji razvoj, ali, ako bi se mjerili rezultati razvoja asocijacija civilnog društva, mora se reći da su tome veliku odgovornost imale međunarodne nevladine organizacije čija je misija, na osnovu koje su dobile ogromne svote novca, bila pomoć u izgradnji lokalnih nevladinih organizacija, koje bi naspustili u kritičnom momentu prije nego postanu samoodržive. Stiče se dojam da su te obuke domaćeg osoblja od stranih kolega bile svrha same sebi i zarada velikog novca na lahak način, prije nego stvaranje uspješne samoodržive lokalne organizacije. Neki na ovu temu gledaju sa ekstremne tačke gledišta i tvrde da su intervencije međunarodnih agencija imale namjeru da proizvedu posebne oblike kolonizacije, a ne partnerstva sa lokalnim organizacijama.10 Ako su rezultati razvoja asocijacija civilnog društva u Bosni i Hercegovini skromni, trebalo bi očekivati da se oni u narednom periodu poprave, što će zavisiti od mnogih okolnosti. Najveći rezultati su postignuti u većim gradovima Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici gdje su domaće nevladine organizacije znale iskoristiti obuku, od stranih kolega, u vezi sa projektnim planiranjem, pisanjem aplikacija, strateškim planiranjem, kompjuterskim vještinama i finansijskim menadžmentom. Naravno ta obuka daje dobre predispozicije, ali nije dovoljna da garantira održivost, te se od nevladinih organizacija očekuje da gaje i razvijaju kulturu učenja, baziranu na stalnom procesu kritičke samoanalize i prikupljaju informacije stičući praktično i teoretsko znanje u stalnim promjenama.
Također, treba imati na umu činjenicu da su neke sredine zahvaljujući aktivnostima koje su u većoj mjeri inicirane uticajem ili angažovanjem udruženja i organizacija civilnog društva, poput onih u područjima obrazovanja, socijalne i zdravstvene politike, zapošljavanja, brojnih profesija ili ekologije, imale veće uspjehe u rešavanju problema nego sredine u kojima takvih vidova aktivnosti nije bilo ili su oni bili znatno slabiji.
Broj nevladinih organizacija u zemlji teško je procijeniti, a procjene govore da u BiH postoji oko 5 000 nevladinih organizacija, gdje radi skoro 25 000 ljudi. Mnoge od njih suočene su sa finansijskim problemima, slabim organizacijskim kapacitetima, slabom međusobnom saradnjom i što je možda najvažnije slabom konstruktivnom saradnjom sa državom. Nevladine organizacije, pogotovu one iz ruralnih dijelova, su nestale ili se samo vode na papiru, što ne iznenađuje ako imamo u vidu da su bile ovisne o međunarodnim finansijskim izvorima koji su se u samo 1999. godine smanjili za 50%. Međunarodna finansijska podrška u buduće će nastaviti oštro da se smanjuje, tako da je budućnost mnogih nevladinih organizacija nepredvidiva, naročito onih suočenih sa nedostatkom informacija, geografskom izoliranošću i sa nedovoljno obučenim osobljem za pripremu aplikacija kod međunarodnih fondova. Dešava se i to da i kada postoji finansiranje domaćih organizacija iz stranih izvora onda to finansiranje nije uvijek i svugdje srazmjerno potrebama demokratske funkcionalne asocijativnosti i razvoja društva. Ipak, veliko olakšanje za praćenje razvoja organizacija civilnog društva kao i definisanje njihovog tačnog broja predstavlja potpisivanje Memoranduma o uspostavi zajedničkog registra svih udruženja i fondacija koje su registrovane i djeluju u Bosni i Hercegovini, a kojeg su potpisali Vijeće ministara BiH, vlade entiteta i vlada Brčko distrikta. Dosadašnjim propisima bilo je definisano da fondacije i udruženja mogu biti registrovani na više mjesta i kod više nivoa vlasti, te je zbog toga bilo veoma teško kazati koliko je organizacija koje djeluju u zemlji, gdje su locirane i koji im je djelokrug aktivnosti.
Ključni aspekt u predstojećem periodu, čini se, trebao bi da bude bolji odnos i saradnja lokalnog nevladinog sektora sa organima vlasti, odnosno državom, i institucionalizacija tog odnosa kroz kreiranje određenog sporazuma, koji bi uredio buduću saradnju između ova dva sektor u rješavanju potreba građana, a čime bi se potvrdila bitna uloga nevladinih organizacija u zemlji. Ova ideja nije ništa novo i o njoj se govori već izvjesno vrijeme samo što nikad nije dovoljno intenzivirana. Važno je napomenuti da se mogu koristiti iskustva sa potpisivanjem jednog ovakvog sporazuma u Hrvatskoj i Estoniji, a pogotovu onog u Velikoj Britaniji koji je obilježio i otvorio nove perspektive za nevladin sektor i naglasio značaj partnerstva sa trećim sektorom u savremenoj demokratiji.11 Vladin sektor još uvijek izražava nepovjerenje prema nevladinim organizacijama u mnogo slučajeva, ali određene greške za neuspjeh formiranja odgovornijeg partnerstva između ova dva sektora pripadaju i nevladinom dijelu. Istina je i to da političari ne razumiju dovoljno ulogu trećeg sektora u društvu i sumnjičavi su smatrajući ga subverzivnim političkim elementom, dok ga ostali građani smatraju kao lahak način pristupa stranim fondovima. Ukoliko država zaista shvata nevladine organizacije kao osnovu za razvoj demokratskih načela i kao bitan faktor u razvoju društva u različitim područjima socijalnog, ekonomskog, kulturnog i političkog života, onda, bez sumnje, država ima dobrog partnera u ovakvoj saradnji. Država često nije u mogućnosti odgovoriti na sve potrebe građana i ponuditi efikasnu i kvalitetnu uslugu, naročito socijalnoj kategoriji stanovništva. Nevladine organizacije mogućnost saradnje vide u nekoliko oblasti u kojima bi mogle ispoljiti svoj konstrukcijski potencijal. To su: pomoć povratnicima (zaštita ljudskih- imovinskih prava, socijalizacija, zapošljavanje), zaštita okoliša (razvoj eko-turizma, kontrola životnog prostora, angažovanje javnosti u procesu donošenja odluka bitnih za okoliš), zdravstvena zaštita (prevencija HIV-a, pomoć starima i invalidima i osobama koje žive same), očuvanje kulturnog naslijeđa (podrška neprofesionalnim kulturnim aktivnostima, očuvanje kulturnih spomenika i različitosti tradicija, podrška kreativnim kapacitetima u umjetnosti), pripreme za proces evropskih integracija (pristup podršci finansiranoj od EU), razvoj sporta, zaštita prava nacionalnih manjina, briga o problematičnim grupama populacije (prevencija od droge i kriminala), zaštita potrošača. Također saradnju je moguće ostvariti i u reformi obrazovnog sistema, reformi državne administracije, tokom izbornih procesa i u borbi protiv korupcije i kriminala. A koji je interes države u svemu tome i koji su argumenti za angažovanje nevladinog sektor u ovim poslovima? Dovoljno je navesti da, barem kada je riječ o ozbiljnijim domaćim nevladinim organizacijama, imaju stručno osoblje, manju administraciju i funkcionalnije koriste sredstva, a pored toga cijena rada je smanjena s obzirom da veliki broj ljudi u aktivnostima nevladinih organizacija volontira.
Svakako da pri formiranju takvog sporazuma, koji bi predstavljao novu krucijalnu fazu u demokratskom razvoju zemlje i postizanju komplementarnosti aktivnosti dva sektora u brizi za građanina, zbog svoje važnosti, treba uključiti sve stručnjake iz različitih društvenih oblasti, širu akademsku zajednicu, odnosno univerzitet kao generator naprednih ideja.
____________________
1 Leksikon temeljnih pojmova politike, Abeceda demokracije, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., str. 109.
2 Salih Fočo, Lokalna demokratija u civilnom društvu, objavljeno u Civilno društvo i demokratija, Centar za promociju civilnog društvo, Sarajevo, 2001., str. 72.
3 Esad Zgodić, Civilno društvo i demokratska država, objavljeno u Civilno društvo i lokalna demokratija, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo, 2001., str. 13.
4 Gordon Olport, Sklop i razvoj ličnosti, Katarina, Bugojno, 2001., str. 25 (definicija prema H.C. Warren and L. Carmichael – Elements of human psychology).
5 Ivan Šiber, Osnove političke psihologije, Politička kultura, Zagreb, 1998., str. 127.
6 Karl R. Popper, Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, Pravni centar, Fond otvoreno društvo, Sarajevo, 1998.
7 Margaret Stimman Branson, Uloga građanskog obrazovanja, Centar za građansko obrazovanje, Calabasas California, 1998, str. 3.
8 Paul Stubbs, Partnership or Colonisation?: The Relationship between International agencies and Local Non- Governmental Organisations in Bosnia-Herzegovina, objavljeno u Civil Society, NGOs and Global Governance, GASPP Occasional Papers No 7/2000, str. 23.
9 Žarko Papić, Međunarodne humanitarne aktivnosti i civilno društvo, VKBI, Sarajevo, 1997., str. 24.
10 Paul Stubbs, str. 24.
11 Daimar Liiv, Sporazum- program o saradnji vlade i nevladinih organizacija, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo, 2001., str. 5 (Original title: Materials on Compact/Programs of Cooperation between Governments and NGOs).
|