|
Zaboli ga i bratov pogled kad ga, ljutit i chelichno odluchan, jak i nemio, odgurnu zbog jabuke. Brat mu pade i umalo shto ne zaplaka. Zbog jabuke na medji. Medja je bila njegova, a jabuka bratova. Djeca i zhena bratova brali jabuke svoje i njegovu travu ugazili. U njemu prokuha zla krv. Nemoj da dirash u moje, zaprijeti bratu. Nisu tvoje, jabuke su moje, prilozhi vatru shutljivi brat. Jabuke su tvoje, ali je trava moja. I shta se tu kochoperish ko usran pijevac. Gurnu brata i on pade u ugazhenu travu. Njegov pogled odozdo ga zabolje do koshtane srzhi, od bola se drobila lijeva plec'ka.
Zaboli ga i u grlu i u dushi strepec'i pogled jarana mu Zaima. Nije vishe Zaim mogao durati shaputanja da mu njegova Zinka nosi jaranovo kopile. Dugo se lomio da li da ga pita. Znao je da c'e mu rec'i. I ugrabi Zaim priliku, i skupi svu snagu u tri-chetiri rijechi. Jesi li…?
Mahnula kuja repom i … znash mene …, al’ sam na osedlana konja uzjaho. Ne beri brigu, jaro, takvih je pun svijet. Bolje ti je da znash nego sa kujom da zhivish. Preshuta mu da se je otimala kao uplashena srna iz njegove chelichne zamke daleko od sela, u napushtenoj shtali. Pusti! Pusti me! Nec'u! Nec'u! Pusti, nesorto, jaran ti je, i rod ti je. Pusti, izrode, pusti! Ah, jadna ti sam, niko mi nec'e vjerovati! Kad su joj se rijechi pomijeshale sa shamarima i krvlju, odrvenje, i hladno i nijemo mu se prepusti.
Zaim ga je dugo gledao. Dushu je svoju u pesnicu stiskao, naglo se okrenuo i otishao bez rijechi, kao ranjeni vepar hroptec'i. Nadjoshe je mrtvu, golim rukama zadavljenu. Zhivot u njoj ne docheka da se rodi. Zaim se objesi na orahu ispred kuc'e pune nesrec'e.
Neshto ga stezhe u grlu i strashna bol iza plec'ke natjera ga da proguta svoje slane suze pokajnice shto se pretvorishe u gvalju u grlu. Do zadnjeg chasa je ne mogashe progutati.
Dje li mi bjeshe pamet, ova sadashnja, shto mi sa bolom u lubanju udara, onda, kad mi se mutio pogled na kamaru para i drhtala varljiva karta u ruci pohlepnoj?
Bio je siguran da c'e zagrliti hrpu papira shto je narasla kao gnijezdo vrane, ne, kao kroshnja okic'ena zelenim i crvenim jabukama. Ostali su bili josh samo njih dvojica za stolom, shkiljavi Hari i on. Hari je stalno povec'avao ulog. Hrpa na stolu je vec' narasla sic'ushnom Hariju do brade. Hari je uvijek ishao do kraja. Iza njega su stajala trojica volovskih vratova koje je dobro hranio. Ubirali su njegovu sjetvu. Po noc'i bi sijao, a po danu zhnjeo. Hariju su priche o vrat objesile etiketu ”blefera”, on ju je potpisao, chak i plac'ao telale da je shire. Bash tad mu se vrtjela po mozgu blef-pricha kad mu se chinilo da dobro prikriva (ili pokazuje) da ima jake (najjache) karte u rukama. Htio je da pokazhe Hariju ko je on, veliki Galib. Hrpa na stolu je rasla. Zaklonu i Harijev neprimjetni smijeshak u uglu stisnutih usana. Samo djelic' sekunde se dvoumio. Karte su bile prejake, a para nestalo. Hari je ”podigao” puno, htio je da ga otjera od stola kao psa. Od njegovih para. Krava je dovoljna da ”te vidim”, istraja inat u njemu. Hari klimnu glavom i njegovi volovski vratovi mu tutnushe nekakve papire da potpishe. Bez ijedne misli (kad shejtan pojashe) on potpisa.
Zhena je stajala rashirenih ruku i otvorenih, nijemih usta, zvjerkala chas u njega, chas u jedinu kravu koju odvedoshe ljudi sa volovskim vratovima.
– Shto, bolan, Galibe, …?
– Zavezhi zheno i marsh u kuc'u. Shta si zinula ko prokleta?
Dijete zaplaka, a njega probode uzhasno pod lijevom plec'kom.
Kao da je na rane u pluc'ima neko sasuo chitav slanik soli.
– Zheno, sto sam ti puta rekao da ne presolish paradajz, a ti opet, ko u inat, j.......!
– Pa ne mogu ja znati…
Shamar zatrese prozore. Dijete u beshici ciknu. Zheni zasuzishe i okrvavishe se ochi.
Njemu se otkidoshe dvije suze dok ju je prikovan bolom i kajanjem drzhao za ruku bojec'i se da je pusti. Chinilo mu se da c'e ga bol i kajanje, ako pusti njenu ruku, odnijeti pravo u dzhehennem.
– Mozhesh li mi ikad oprostiti? Drago moje, najdrazhe stvorenje! Tebi na teret i muku sam pao. Ako mi i halalish, ja sebi nec'u moc'i nikad. Ti si trpjela, a sad je na meni red. Chuvaj djecu i idi slobodno za svojim srcem. Od mene ti je prosto. Ja nisam umio da te volim. I nikog. Samo sebe, prokletog.
Teshko je svoditi rachune kad se brojke razlete.
Ona je razumjela njegovu bol i kajanje, i nije ga pushtala. Ishla je za svojim srcem.
Kad se trgnula iz sna, njegova ruka bila je hladna. Nije je htio buditi iako se bojao biti sam u trenu kad se i od straha umire.
|