|
Period od 70-ih pa do 90-ih godina proshlog vijeka obiljezhile su cheste rasprave o jeziku, njegovom varijantnom raslojavanju, pitanju norme te mnogi drugi problemi. Pravopisi i rjechnici nekadashnjeg srpskohrvatskoga jezika nisu priznavali osobitost bosanskohercegovachkog standardnojezichkog izraza. Gotovo svi lingvisti koji su pisali o varijantnom raslojavanju izdvajali su samo dvije varijante bivsheg sh. jezika, srpsku i hrvatsku. Samo rijetki su se usudjivali rec'i da ne postoje samo srpska i hrvatska, nego da postoji i bosanska varijanta sa svojim autentichnim izrazom i leksikom. Jedan od tih rijetkih autora, koji po vokaciji nije bio lingvista, nego knjizhevnik, Alija Isakovic' medju prvima se usudio jasno i glasno rec'i da je on za bosansku varijantu, te izmedju ostalog u svojim tekstovima kritikovati normu sh. jezika, koja je odredjene specifichnosti bosanskoga jezika proglasila neknjizhevnim.
Problem varijantnog raslojavanja nekadashnjeg sh. jezika posebno je bio aktuelan pochetkom 70-ih godina proshlog stoljec'a, tako da je chasopis Zhivot 1970. godine bio posvec'en jezichkom pitanju u BiH. U tom broju chasopisa izashla su dva eseja o jeziku od dvojice istaknutih knjizhevnika, shto je na prvi pogled iznenadjujuc'e. Jedan tekst pod naslovom Marginalije o jeziku i oko njega objavio je Mak Dizdar, a drugi tekst pod naslovom Varijante na popravnom ispitu objavio je Alija Isakovic'.
|
|
Na samom pochetku razmatranja problematike varijanti u navedenom Isakovic'evom tekstu, napominjemo i to da je varijanta bila definisana kao ”adaptacija jedinstvenog standardnog jezika tradiciji i suvremenim potrebama nacija kao definiranih soci-etnichkih formacija”1. Isticano je, takodjer, da se varijante javljaju tamo gdje postoji nacionalno nehomogen standardni jezik, ali i to da varijante nisu strogo jezichka, nego jezichko-socioloshka pojava. Svakako treba josh napomenuti da se prouchavanjem standardnog jezika, a samim tim i varijantama bavi sociolingvistika.
|
|
Jedan od razloga zashto se nije priznavao status bosanske varijante mogli bismo trazhiti i u samoj definiciji varijante u kojoj je bilo naglasheno da je to adaptacija standardnog jezika potrebama nacija. Iz toga proizlazi da su tvorci knjizhevnojezichke politike2 na prostoru BiH u periodu od 1970-1990. godine dvijema, srpskoj i hrvatskoj varijanti, suprotstavili termin bosanskohercegovachki standardnojezichki izraz, upravo zbog chinjenice da su u Bosni i Hercegovini zhivjele tri nacije koje su imali zajednichki jezichki izraz. Medjutim, Srdjan Jankovic' u referatu Nacija i standardnojezichka varijanta, koji je izlozhen na skupu Jezik i nacionalni odnosi 1984. godine usprotivio se toj definiciji koja je kao glavni faktor u odredjivanju varijante uzela naciju. Jankovic' kritikuje takav stav i smatra da se ta definicija varijante mora doraditi i to na takav nachin da se u prvi plan stavi posebnost sociokulturne sredine. U tom tekstu on kazhe: ”Ona (definicija) ochito postaje preuska da obuhvati svu raznolikost pojavnih oblika standardnojezichke varijantnosti”3. Ovakva razmishljanja Jankovic' iznosi 1984. godine, 14 godina nakon Isakovic'evog teksta Varijante na popravnom ispitu. Ovo je samo jedan od dokaza da je Isakovic' ishao korak ispred svog vremena shto se mozhe vidjeti i iz daljeg teksta.
|
Chedomir Hadzhic': Gradina Srebrenik, akril
(sa izlozhbe Srebrenik otvoreni grad umjetnosti)
|
|
U tekstu Varijante na popravnom ispitu Isakovic' je kritikovao sva dotadashnja razmishljanja lingvista o varijantnom raslojavanju bivsheg sh. jezika. Za razliku od vec'ine lingvista koji su smatrali da postoje samo dvije varijante – srpska i hrvatska, ili istochna i zapadna, i koji su bosansku varijantu nazivali bosanskohercegovachkim standardnojezichkim izrazom dajuc'i joj time status subvarijante, Alija Isakovic' se usudio prvi vec' davne 1970. godine rec'i na samom pochetku svoga teksta da je on za bosansku varijantu. Ochigledno je da Isakovic' nije mogao shutjeti o diskriminaciji svega onoga shto je bilo bosansko, ali je takodjer smatrao da u tom vremenu ”duhovna komponenta intelektualnog BH-bic'a nije bila stavljena u vec'u kushnju…” a razloge takvih dogadjanja vidio je u politici koja je ochekivala od Boshnjaka da se oni nastave ”opredjeljivati iz generacije u generaciju”.4 Naravno da se Isakovic' nije mogao slozhiti s takvom politikom i zato je medju prvim kritikovao takav nachin pristupa jeziku i narodu te progovorio o jeziku i njegovom varijantnom raslojavanju, ali sasvim objektivno. Isakovic' jasno i glasno kazhe da se pristup raslojavanju jezika na varijante ne mozhe bazirati na izdvajanju samo dvije varijante i chudi se kako je moguc'e ”biti negiran u onome u chemu si bio uzor, biti pod-, ispod-, sub-, medju-, mini-, nad- (…) gledati i ne vidjeti, slushati i ne chuti…”5 Svakako da je ova kritika bila upuc'ena i bosanskohercegovachkim lingvistima koji nisu uchinili nishta da bi se taj pristup dvovarijantnom raslojavanju promijenio, iako je jezik Bosne prema Isakovic'u, kako se mozhe zakljuchiti iz navedenog citata bio uzor za ostale dvije varijante. Pristup bosanskohercegovachkih lingvista nije bio nimalo zadovoljavajuc'i s obzirom na to da je knjizhevnik prvi progovorio o diskriminaciji bosanske varijante. Isakovic' to jasno i kazhe: ”U stvari, vec'ina BH lingvista godinama i ne radi nishta drugo vec' tumachi interese ove ili one varijante, vec' prema tome kojoj sami gravitiraju ili porijeklom pripadaju.”6 Ovaj citat navodim zbog chinjenice da su lingvisti kao shto kazhe autor dobijali uputstva iz regionalnih centara za koje smo bili jezichka kolonija. To je jasno rekao i Dalibor Brozovic', istichuc'i da je potrebno ”vec' jednom pokopati fetishistichku romantichnu dogmu da je centar srpskohrvatskog jezika ono shto je u stvari za srpsku i hrvatsku civilizaciju zapravo periferija.”7 U raspravama o raslojavanju chesto se polazilo sa ovakvog stava, a samim tim iz toga je proizlazilo da bosanska varijanta ne mozhe imati ravnopravan status kao ostale dvije. To je primijetio i Isakovic' pa je kritikovao takva razmishljanja te sasvim logichno zakljuchio: ”Mi smo integralan dio srpskohrvatskog jezichkog podruchja i podjednako podlijezhemo jezichkom pulsiranju, pa ako van nasheg terena postoje dvije varijante koje se u nas neutralishu ili ponishtavaju onda smo mi pravno, javno, funkcionalno, samostalno: ili trec'a varijanta ili smo gluhonijemi polinacionalan i monorepublichki aglomerat koji se, takodje, ponishtava.”8 Sasvim je logichno njegovo razmishljanje, jer ako su se na prostoru nekadashnjeg sh. jezika izdvajale istochna i zapadna varijanta sa svojim karakteristikama, nelogichno je bilo prihvatiti da je BiH prostor gdje se te varijante ponishtavaju ili ukrshtavaju. Ovakvim pristupom u potpunosti je bila negirana sva osobenost bosanskohercegovachkog izraza, a samim tim tom izrazu se nije priznavao status varijante, nego subvarijante. Ako su se ovdje ukrshtavale te dvije varijante, onda je ovdje morala postojati posebna varijanta, a to i Isakovic' veoma slikovito i logichno istiche ”zhuta + plava boja smijeshane ne daju zhutoplavu vec' zelenu boju.”9
|
|
Nepriznavanje bosanske varijante bilo je ochigledno politichke prirode, odnosno bilo je povezano sa nacionalnim pitanjem jer su kasnije varijante dobile karakter nacionalnih, odnosno nazivane su srpska i hrvatska. Ochigledno je da je kriterij utvrdjivanja varijanti bio nacionalni, a ne lingvistichki. Jasno je da je ovakvim razmishljanjem Isakovic' uzdrmao temelj dotadashnjih razmishljanja o raslojavanju koja su se bazirala na postojanju dvije varijante, a samim tim postavio i pitanje kriterija odnosno po kojem osnovu se odluchuje shta je varijanta, a shta ne i kasnije u tekstu nastavio tim tonom: ”Zar svaka nasha republika nema kompletnu svoju duhovnu i jezichku sferu i zar je u nauci kolichina, tj. brojnost, bila presudna u stvaranju specifichnosti? Ko mozhe tvrditi da neko jeste a neko nije zreo i ”na nivou” varijante? Zar i najprimitivnija (uslovno recheno) jezichka zajednica nema svoje kompletno jezichko opc'enje? Tj. svoj sistem. Tj. svoj ”jezik”.10
|
|
Objashnjavajuc'i pitanje raslojavanja nekadashnjeg sh. jezika, Isakovic' se prvo zadrzhao na nazivima varijanti opredjeljujuc'i se za nacionalne nazive, dakle srpska, hrvatska i bosanska varijanta, istichuc'i: ”Moglo bi se rec'i: istochna, zapadna i juzhna varijanta, ali je to odvishe neutralan, odvishe mlak termin; zagrebachka, beogradska i sarajevska varijanta – to bi bilo nesrazmjerno znachenju tih varijanti, jer su one na ”republichkom nivou”11 Napominjuc'i da su varijante na republichkom nivou, ali i opredjeljivanjem za nacionalne nazive varijanti mogli bismo zakljuchiti daje Isakovic' varijante vezao kako za republichki, odnosno administrativni prostor, tako i za nacionalni identitet.
|
|
Uzrok problema koji su se javili pri raslojavanju jezika, ali i sushtinska pitanja koja su se postavljala o sh. jeziku Isakovic' je vidio u kasnom rjeshavanju medjunacionalnih odnosa. Medjutim, ni tada, 1970, nacionalni odnosi nisu bili uredjeni, a toga je i autor bio svjestan jer jasno i nedvosmisleno kazhe: ”Iz kompozicije SH. jezika nash BH-vagon otkachen je josh prilikom Novosadskog dogovora 1954.”12, jer nijedan Boshnjak nije sudjelovao u potpisvanju tog dogovora, a u tome je razlog nemoguc'nosti priznavanja bosanske varijante kao ravne srpskoj i hrvatskoj. Uporishte i opravdanje za svoje razmishljanje, mogli bismo rec'i, Isakovic' nalazi u Pecinom tekstu gdje sam Peco istiche moguc'nost postojanja i trec'e varijante. U tom tekstu Peco kazhe: ”Prema tome ako nashi Muslimani ne zhele da se nacionalno opredjeljuju ni za Srbe ni za Hrvate, shto je njihovo pravo, niko ne treba da im natura svoju naciju i svoju jezichku varijantu.”13 Jedina razlika u razmishljanju Pece i Isakovic'a kada je rijech o jeziku je ta shto Isakovic' smatra da kada je u pitanju jezik niko ne treba da natura svoju jezichku varijantu ne samo Muslimanima nego svim gradjanima BiH, s obzirom da tu postoji vec' posebna varijanta, bosanska. Ovo Isakovic' istiche u svome tekstu i jasno i nedvosmisleno kazhe da se ne slazhe ”s postojanjem samo HV i SV na chitavom podruchju nasheg jezika … Mislim, ne da treba nijekati BV, koja – kakva takva – postoji i bez nashe volje, vec' to treba svesrdno pomoc'i.”14
|
|
Iako je varijantama dodijelio nacionalni predznak, Isakovic' bosansku varijantu nije smatrao nacionalnom, nego je smatrao varijantom koja je obuhvatala sve govornike koji su spadali pod bosanskohercegovachki standardnojezichki izraz, kako su struchno lingvisti nazivali bosansku varijantu, ne priznajuc'i je kao takvu. Da je ovo tachno govore i njegove rijechi: ”Ne mozhemo narode BiH uchiti dvovarijantskom jeziku jer mu je to tachno u onolikoj mjeri strano, koliko mu je njegova praksa i tradicija svojstvena.”15 Na osnovu nekih dijelova u tekstu mogli bismo zakljuchiti da autor smatra da se priznavanjem bosanske varijante kao ekvivalenta srpskoj i hrvatskoj nec'e uc'i u dublju podjelu i jezichki razdor, odnosno da to nec'e odvesti u pravcu da c'e svaka nacionalna varijanta postati standardni nacionalni jezik, nego naprotiv, da je bosanska varijanta upravo ona koja mozhe pomoc'i zblizhavanju i da predstavlja kohezioni element u srpskohrvatskom jeziku, a da nepriznavanje mozhe odvesti u samo konstantno produbljavanje u razlikama izmedju dvije varijante. Ovakvo razmishljanje mozhemo nac'i i u sljedec'im njegovim rijechima: ”BV svojim prisnim odnosom sa HV i SV mozhe veoma djelotvorno uticati na njih; mozhe obuzdavati ekstremna nastojanja u normiranju varijanti jezika; mozhe u svih podjednako podgrijavati misli o mnogochemu zajednichkom i korisnostima zajednichkog…”16 Jezik u drushtvenoj sredini Isakovic' smatra najvazhnijim sredstvom, ne samo komuniciranja, nego ga posmatra i kroz prizmu kulture, duha jednog naroda i pritom zakljuchuje da ako jedan prostor (misli se na prostor BiH) ima zajednichku kulturu, knjizhevnost, onda je nemoguc'e da taj isti prostor predstavlja mjesto gdje se ukrshtavaju dvije varijante ili ponishtavaju, jer c'emo vodjeni tom logikom zakljuchit da ”smo mi sretni bashtinici tudjeg jezika. Upravo je blizhe istini obratno.”17 Ovakvim razmishljanjem (da smo mi prostor ukrshtavanja varijanti bez ikakve osobenosti) dolazimo do zakljuchka da je BiH sa svojom sveukupnom tradicijom ustvari samo kolonija susjednih drzhava i da sve shto posjedujemo jeste produkt ukrshtavanja kultura istochnih i zapadnih susjeda, shto je naravno apsurdno. Ovo isto vazhi i kada se govori o jeziku. Neosporna je chinjenica da kada bismo se slozhili sa dvovarijantnim raslojavanjem jezika i pritom istakli da je prostor BiH prostor gdje se te varijante ukrshtavaju, doshli bismo do zakljuchka da je jezik u BiH naslijedjen od komshija te da u njemu nema nishta svoje. Naravno da je ovo netachno, ali je chinjenica da je ovaj prostor, a pogotovo Boshnjaci u njemu, bio zaobilazhen kad je govoreno o jeziku, a o tome svjedochi i prva tachka Novosadskog dogovora gdje se kazhe daje sh. jezik – jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca. Boshnjacima-muslimanima ni spomena, a po Isakovic'evom mishljenju osnovni uzrok je bio politichke (jer su se Boshnjaci mogli nacionalno opredijeliti 1970, a i tada im nije priznat naziv Boshnjaci, nego Muslimani), a ne lingvistichke prirode.
Pri kritici politike Isakovic' se pita i logichno razmishlja: ”A ne misle (misli se na odredjene lingviste koje autor ne spominje poimenichno, napomena E.Sh.) o tome da teorema o (samo) dvije varijante crpe snagu iz stare teoreme o (samo) dvije nacije…” i dalje se pita, ali ujedno i odgovara ”mozhe li nauchna misao da slijedi ovakvu politikansku logiku? Mislim da ne mozhe.”18 Medjutim, ochito je da se nastavilo s takvom politikom, ali u manje agresivnom obliku jer se priznala autentichnost i autonomnost bosanskohercegovachkog izraza, ali ipak, mislim da bosanski jezik se ne bi ozvanichio niti bi dobio status varijante zadugo da nije doshlo do raspada bivshe Jugoslavije, shto je uz ostale faktore dovelo do razbijanja nekadashnjeg sh. jezika na tri varijante, odnosno standarda.
Isakovic' je bio ogorchen svim tim chinjenicama i politichkim igrama te je veoma chesto kritikovao Novosadski dogovor u svojim radovima, jer je bio svjestan da su BiH, kao i Boshnjaci i svi njeni narodi, takodjer uchestvovali u izgradnji nekadashnjeg zajednichkog sh. jezika i dali svoj doprinos, kao i chinjenice da jezik BiH pored svojih karakteristika osobenih samo za ovaj prostor ima zajednichko i sa ostale dvije varijante ono osnovno, a to je jezichka baza, osnova sh. jezika. To jezgro, koje je zajednichko za sve varijante, Isakovic' je oznachio kao A komponentu koju sve tri varijante posjeduju. Medjutim, pored A komponente Isakovic' pri poredjenju varijanti izdvaja josh dvije komponente B i C. Pod B komponentom autor je podrazumijevao sve ”ono u HV i/ili SV shto je zajednichko sa BV”, a pod C komponentom je podrazumijevao ”ono u HV i/ili SV chega nema u BV”.19 Po mom shvatanju ovih komponenti bosanska varijanta je skup B komponenti i jedne i druge varijante + naravno A komponenta, a tome se josh dodaje i osobita upotreba glasa h kao i upotreba turcizama, itd. Dakle, iz svega navedenog, a to i sam autor u tekstu tvrdi, bosanska varijanta nema svoju C komponentu, odnosno ta komponenta nije ushla u standardni jezik. C komponenta u ostale dvije varijante ustvari predstavlja sve ono shto te varijante odvaja od bosanske varijante, kao i ono shto ih medjusobno razdvaja. Ipak, C komponenta i srpske i hrvatske varijante, prema Isakovic'evom mishljenju, nije u potpunosti nepoznata u bosanskoj varijanti. Tako bi C komponenta hrvatske varijante bilo izvorno pisanje imenica stranog porijekla tipa fair… zhenski oblik nekih imenica tipa fronta, oblici kao tochka, tochno, tko itd, ali najvec'i dio te hrvatske C komponente je leksika. Tako Isakovic' navodi slijedec'e rijechi kojih nema u bosanskoj varijanti: opisanik, munjina, vjezhbenishtvo, naputak, tvrtka itd. Kada je rijech o C komponenti srpske varijante, tu je najdominantnija i najvec'a razlika u refleksu glasa jat, u bosanskoj varijanti je ijekavski u srpskoj ekavski. Pored toga tu je josh i razlika u leksici itd.
Nije potrebno navoditi i objashnjavati B komponentu srpske i hrvatske varijante, jer jednostavnije recheno, ta B komponenta je ustvari sve ono shto je zajednichko bosanskoj i srpskoj, ali i bosanskoj i hrvatskoj varijanti.
|
|
Medjutim, vec' tada, 1970. godine, Isakovic' smatra da c'e doc'i do rasta C komponente, odnosno da c'e se razlika samo produbljivati i dovesti do standardnih jezika, kao i da c'e se tim rastom povec'ati i osobenost bosanske varijante. Ovakvo razmishljanje mozhemo potkrijepiti njegovim rijechima ”taj sistem u sadashnjem stadiju mozhemo zvati (samo) varijanta.”20 Iako se autor izrazio sa dosta rezerve, to ne mijenja chinjenicu da je bio u pravu i da je C komponenta pochela rasti i dovela, uz ostale faktore, ka razbijanju bivsheg sh. jezika na tri standarda.
|
|
Dalje u tekstu Isakovic' izdvaja pisce koji su pisali bosanskom varijantom pochev od Shantic'a pa sve do najmodernijih pisaca, a time samo potkrepljuje svoju teorija da bosanska varijanta nije nacionalna, kao i chinjenicu da postoji u istoj mjeri u kojoj postoje ostale dvije. Medjutim, nepriznavanje bosanske varijante vodilo bi neprestanom duhovnom cherechenju, smatra Isakovic'. Ovakvo razmishljanje potkrepljuje konkretnim primjerima pisaca koji su se znali opredjeljivati i za sve tri varijante, naravno u razlichitim periodima. Isakovic' je ovo zakljuchio nakon ishchitavanja knjizhevnih tekstova bosanskohercegovachkih pisaca21 i na osnovu toga ustanovio je da je kod pojedinih pisaca bilo kolebanja u izboru varijanti (npr. Bjelevac, Selimovic', Sushko, Zhalica, Ladan, Shantic' itd.), ali je ipak bosanska varijanta preovladala.
Na kraju teksta navodec'i Purivatrino mishljenje da se veliki broj Muslimana opredjeljivao za jednu ili drugu varijantu da bi se uspio afirmisati, autor samo potkrepljuje svoje istrazhivanje i s pravom smatra da bi procent autora koji su pisali bosanskom varijantom bio vec'i da nije dolazilo do ovakvih sluchajeva.
Tekst Varijante na popravnom ispitu je svakako jedan od najznachajnijih Isakovic'evih tekstova, a ovaj moj rad je samo skroman pokushaj da se doprinese rasvjetljavanju Isakovic'evih lingvistichkih tekstova, koji su veoma interesantni i koji chekaju na dalju lingvistichku analizu.
Literatura:
1 Baotic', J.: Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante, Knjizhevni jezik, 13/3, Sarajevo, 1984.
2 Baotic', J.: Alija Isakovic' kao sociolingvist, Zhivot, 1-12, Sarajevo, 2002.
3 Baotic' J.: Knjizhevnojezichka politika 1970-1990 – borba za zajednishtvo i
ravnopravnost, Knjizhevni jezik, 22/1-2, Sarajevo, 2004.
4 Brozovic', D.: Standardi su znak civilizacije, u jeziku takodjer, Izraz, IX,
Sarajevo, 1965.
5 Brozovic', D.: Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
6 Halilovic', S.: Bosanski jezik, drugo izdanje, Bashtina, Sarajevo, 1998.
7 Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i knjizhevnosti, 4, 1969/70.
____________________
1 D. Brozovic', Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, str. 35.
2 O knjizhevnojezichkoj politici u BiH vidi J. Baotic', Knjizhevnojezichka politika 1970-1990 – borba za zajednishtvo i ravnopravnost, Knjizhevni jezik, 22-1-2, Sarajevo, 2004.
3 S. Jankovic', Nacija i standardnojezichka varijanta, Sveske Instituta za prouchavanje nacionalnih odnosa, 5-6, 1984, str. 55.
4 A. Isakovic', Varijante na popravnom ispitu, Zhivot, XIX, Sarajevo, 11-12, str. 54.
5 Ibid.
6 Ibid, str. 56.
7 D. Brozovic', Standardi su znak civilizacije, u jeziku takodjer, Izraz, IX, Sarajevo, 1965, str. 765.
8 A. Isakovic', Varijante… str. 57.
9 Ibid. str. 66.
10 Ibid. str. 59.
11 Ibid. str. 57.
12 Ibid. str. 58.
13 Citirano prema A. Isakovic': Varijante… str. 60.
14 Ibid.
15 Ibid.
16 Ibid. Umjesto termina bosanska varijanta, srpska varijanta, hrvatska varijanta, Isakovic' se u tekstu sluzhio skrac'enicama BV, SV, HV.
17 Citirano prema S. Halilovic', Bosanski jezik, drugo izdanje, Bashtina, Sarajevo, 1998, str. 260.
18 Ibid str 63.
19 A. Isakovic', Varijante… str. 62
20 Ibid.
21 A. Isakovic' je u tekstu naznachio da je podijelio autore u dvije grupe i to jednu grupu od 1878-1919. i drugu grupu 1919-1970, a u oba sluchaja bosanska varijanta je prevladala. U prvom sluchaju bosanskom varijantom je pisalo 53,5 % pisaca, a u drugom 51 %. Autor takodjer, smatra da zbog chinjenice da su neki autori mijenjali izdavachke kuc'e procent je smanjen, jer ukoliko je neko djelo izdavano u Zagrebu priredjivano je u skladu sa hrvatskom varijantom, a ovo isto vazhi i za Beograd i srpsku varijantu.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|