|
Period od 70-ih pa do 90-ih godina prošlog vijeka obilježile su česte rasprave o jeziku, njegovom varijantnom raslojavanju, pitanju norme te mnogi drugi problemi. Pravopisi i rječnici nekadašnjeg srpskohrvatskoga jezika nisu priznavali osobitost bosanskohercegovačkog standardnojezičkog izraza. Gotovo svi lingvisti koji su pisali o varijantnom raslojavanju izdvajali su samo dvije varijante bivšeg sh. jezika, srpsku i hrvatsku. Samo rijetki su se usuđivali reći da ne postoje samo srpska i hrvatska, nego da postoji i bosanska varijanta sa svojim autentičnim izrazom i leksikom. Jedan od tih rijetkih autora, koji po vokaciji nije bio lingvista, nego književnik, Alija Isaković među prvima se usudio jasno i glasno reći da je on za bosansku varijantu, te između ostalog u svojim tekstovima kritikovati normu sh. jezika, koja je određene specifičnosti bosanskoga jezika proglasila neknjiževnim.
Problem varijantnog raslojavanja nekadašnjeg sh. jezika posebno je bio aktuelan početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, tako da je časopis Život 1970. godine bio posvećen jezičkom pitanju u BiH. U tom broju časopisa izašla su dva eseja o jeziku od dvojice istaknutih književnika, što je na prvi pogled iznenađujuće. Jedan tekst pod naslovom Marginalije o jeziku i oko njega objavio je Mak Dizdar, a drugi tekst pod naslovom Varijante na popravnom ispitu objavio je Alija Isaković.
|
|
Na samom početku razmatranja problematike varijanti u navedenom Isakovićevom tekstu, napominjemo i to da je varijanta bila definisana kao ”adaptacija jedinstvenog standardnog jezika tradiciji i suvremenim potrebama nacija kao definiranih soci-etničkih formacija”1. Isticano je, također, da se varijante javljaju tamo gdje postoji nacionalno nehomogen standardni jezik, ali i to da varijante nisu strogo jezička, nego jezičko-sociološka pojava. Svakako treba još napomenuti da se proučavanjem standardnog jezika, a samim tim i varijantama bavi sociolingvistika.
|
|
Jedan od razloga zašto se nije priznavao status bosanske varijante mogli bismo tražiti i u samoj definiciji varijante u kojoj je bilo naglašeno da je to adaptacija standardnog jezika potrebama nacija. Iz toga proizlazi da su tvorci književnojezičke politike2 na prostoru BiH u periodu od 1970-1990. godine dvijema, srpskoj i hrvatskoj varijanti, suprotstavili termin bosanskohercegovački standardnojezički izraz, upravo zbog činjenice da su u Bosni i Hercegovini živjele tri nacije koje su imali zajednički jezički izraz. Međutim, Srđan Janković u referatu Nacija i standardnojezička varijanta, koji je izložen na skupu Jezik i nacionalni odnosi 1984. godine usprotivio se toj definiciji koja je kao glavni faktor u određivanju varijante uzela naciju. Janković kritikuje takav stav i smatra da se ta definicija varijante mora doraditi i to na takav način da se u prvi plan stavi posebnost sociokulturne sredine. U tom tekstu on kaže: ”Ona (definicija) očito postaje preuska da obuhvati svu raznolikost pojavnih oblika standardnojezičke varijantnosti”3. Ovakva razmišljanja Janković iznosi 1984. godine, 14 godina nakon Isakovićevog teksta Varijante na popravnom ispitu. Ovo je samo jedan od dokaza da je Isaković išao korak ispred svog vremena što se može vidjeti i iz daljeg teksta.
|
Čedomir Hadžić: Gradina Srebrenik, akril
(sa izložbe Srebrenik otvoreni grad umjetnosti)
|
|
U tekstu Varijante na popravnom ispitu Isaković je kritikovao sva dotadašnja razmišljanja lingvista o varijantnom raslojavanju bivšeg sh. jezika. Za razliku od većine lingvista koji su smatrali da postoje samo dvije varijante – srpska i hrvatska, ili istočna i zapadna, i koji su bosansku varijantu nazivali bosanskohercegovačkim standardnojezičkim izrazom dajući joj time status subvarijante, Alija Isaković se usudio prvi već davne 1970. godine reći na samom početku svoga teksta da je on za bosansku varijantu. Očigledno je da Isaković nije mogao šutjeti o diskriminaciji svega onoga što je bilo bosansko, ali je također smatrao da u tom vremenu ”duhovna komponenta intelektualnog BH-bića nije bila stavljena u veću kušnju…” a razloge takvih događanja vidio je u politici koja je očekivala od Bošnjaka da se oni nastave ”opredjeljivati iz generacije u generaciju”.4 Naravno da se Isaković nije mogao složiti s takvom politikom i zato je među prvim kritikovao takav način pristupa jeziku i narodu te progovorio o jeziku i njegovom varijantnom raslojavanju, ali sasvim objektivno. Isaković jasno i glasno kaže da se pristup raslojavanju jezika na varijante ne može bazirati na izdvajanju samo dvije varijante i čudi se kako je moguće ”biti negiran u onome u čemu si bio uzor, biti pod-, ispod-, sub-, među-, mini-, nad- (…) gledati i ne vidjeti, slušati i ne čuti…”5 Svakako da je ova kritika bila upućena i bosanskohercegovačkim lingvistima koji nisu učinili ništa da bi se taj pristup dvovarijantnom raslojavanju promijenio, iako je jezik Bosne prema Isakoviću, kako se može zaključiti iz navedenog citata bio uzor za ostale dvije varijante. Pristup bosanskohercegovačkih lingvista nije bio nimalo zadovoljavajući s obzirom na to da je književnik prvi progovorio o diskriminaciji bosanske varijante. Isaković to jasno i kaže: ”U stvari, većina BH lingvista godinama i ne radi ništa drugo već tumači interese ove ili one varijante, već prema tome kojoj sami gravitiraju ili porijeklom pripadaju.”6 Ovaj citat navodim zbog činjenice da su lingvisti kao što kaže autor dobijali uputstva iz regionalnih centara za koje smo bili jezička kolonija. To je jasno rekao i Dalibor Brozović, ističući da je potrebno ”već jednom pokopati fetišističku romantičnu dogmu da je centar srpskohrvatskog jezika ono što je u stvari za srpsku i hrvatsku civilizaciju zapravo periferija.”7 U raspravama o raslojavanju često se polazilo sa ovakvog stava, a samim tim iz toga je proizlazilo da bosanska varijanta ne može imati ravnopravan status kao ostale dvije. To je primijetio i Isaković pa je kritikovao takva razmišljanja te sasvim logično zaključio: ”Mi smo integralan dio srpskohrvatskog jezičkog područja i podjednako podliježemo jezičkom pulsiranju, pa ako van našeg terena postoje dvije varijante koje se u nas neutrališu ili poništavaju onda smo mi pravno, javno, funkcionalno, samostalno: ili treća varijanta ili smo gluhonijemi polinacionalan i monorepublički aglomerat koji se, takođe, poništava.”8 Sasvim je logično njegovo razmišljanje, jer ako su se na prostoru nekadašnjeg sh. jezika izdvajale istočna i zapadna varijanta sa svojim karakteristikama, nelogično je bilo prihvatiti da je BiH prostor gdje se te varijante poništavaju ili ukrštavaju. Ovakvim pristupom u potpunosti je bila negirana sva osobenost bosanskohercegovačkog izraza, a samim tim tom izrazu se nije priznavao status varijante, nego subvarijante. Ako su se ovdje ukrštavale te dvije varijante, onda je ovdje morala postojati posebna varijanta, a to i Isaković veoma slikovito i logično ističe ”žuta + plava boja smiješane ne daju žutoplavu već zelenu boju.”9
|
|
Nepriznavanje bosanske varijante bilo je očigledno političke prirode, odnosno bilo je povezano sa nacionalnim pitanjem jer su kasnije varijante dobile karakter nacionalnih, odnosno nazivane su srpska i hrvatska. Očigledno je da je kriterij utvrđivanja varijanti bio nacionalni, a ne lingvistički. Jasno je da je ovakvim razmišljanjem Isaković uzdrmao temelj dotadašnjih razmišljanja o raslojavanju koja su se bazirala na postojanju dvije varijante, a samim tim postavio i pitanje kriterija odnosno po kojem osnovu se odlučuje šta je varijanta, a šta ne i kasnije u tekstu nastavio tim tonom: ”Zar svaka naša republika nema kompletnu svoju duhovnu i jezičku sferu i zar je u nauci količina, tj. brojnost, bila presudna u stvaranju specifičnosti? Ko može tvrditi da neko jeste a neko nije zreo i ”na nivou” varijante? Zar i najprimitivnija (uslovno rečeno) jezička zajednica nema svoje kompletno jezičko općenje? Tj. svoj sistem. Tj. svoj ”jezik”.10
|
|
Objašnjavajući pitanje raslojavanja nekadašnjeg sh. jezika, Isaković se prvo zadržao na nazivima varijanti opredjeljujući se za nacionalne nazive, dakle srpska, hrvatska i bosanska varijanta, ističući: ”Moglo bi se reći: istočna, zapadna i južna varijanta, ali je to odviše neutralan, odviše mlak termin; zagrebačka, beogradska i sarajevska varijanta – to bi bilo nesrazmjerno značenju tih varijanti, jer su one na ”republičkom nivou”11 Napominjući da su varijante na republičkom nivou, ali i opredjeljivanjem za nacionalne nazive varijanti mogli bismo zaključiti daje Isaković varijante vezao kako za republički, odnosno administrativni prostor, tako i za nacionalni identitet.
|
|
Uzrok problema koji su se javili pri raslojavanju jezika, ali i suštinska pitanja koja su se postavljala o sh. jeziku Isaković je vidio u kasnom rješavanju međunacionalnih odnosa. Međutim, ni tada, 1970, nacionalni odnosi nisu bili uređeni, a toga je i autor bio svjestan jer jasno i nedvosmisleno kaže: ”Iz kompozicije SH. jezika naš BH-vagon otkačen je još prilikom Novosadskog dogovora 1954.”12, jer nijedan Bošnjak nije sudjelovao u potpisvanju tog dogovora, a u tome je razlog nemogućnosti priznavanja bosanske varijante kao ravne srpskoj i hrvatskoj. Uporište i opravdanje za svoje razmišljanje, mogli bismo reći, Isaković nalazi u Pecinom tekstu gdje sam Peco ističe mogućnost postojanja i treće varijante. U tom tekstu Peco kaže: ”Prema tome ako naši Muslimani ne žele da se nacionalno opredjeljuju ni za Srbe ni za Hrvate, što je njihovo pravo, niko ne treba da im natura svoju naciju i svoju jezičku varijantu.”13 Jedina razlika u razmišljanju Pece i Isakovića kada je riječ o jeziku je ta što Isaković smatra da kada je u pitanju jezik niko ne treba da natura svoju jezičku varijantu ne samo Muslimanima nego svim građanima BiH, s obzirom da tu postoji već posebna varijanta, bosanska. Ovo Isaković ističe u svome tekstu i jasno i nedvosmisleno kaže da se ne slaže ”s postojanjem samo HV i SV na čitavom području našeg jezika … Mislim, ne da treba nijekati BV, koja – kakva takva – postoji i bez naše volje, već to treba svesrdno pomoći.”14
|
|
Iako je varijantama dodijelio nacionalni predznak, Isaković bosansku varijantu nije smatrao nacionalnom, nego je smatrao varijantom koja je obuhvatala sve govornike koji su spadali pod bosanskohercegovački standardnojezički izraz, kako su stručno lingvisti nazivali bosansku varijantu, ne priznajući je kao takvu. Da je ovo tačno govore i njegove riječi: ”Ne možemo narode BiH učiti dvovarijantskom jeziku jer mu je to tačno u onolikoj mjeri strano, koliko mu je njegova praksa i tradicija svojstvena.”15 Na osnovu nekih dijelova u tekstu mogli bismo zaključiti da autor smatra da se priznavanjem bosanske varijante kao ekvivalenta srpskoj i hrvatskoj neće ući u dublju podjelu i jezički razdor, odnosno da to neće odvesti u pravcu da će svaka nacionalna varijanta postati standardni nacionalni jezik, nego naprotiv, da je bosanska varijanta upravo ona koja može pomoći zbližavanju i da predstavlja kohezioni element u srpskohrvatskom jeziku, a da nepriznavanje može odvesti u samo konstantno produbljavanje u razlikama između dvije varijante. Ovakvo razmišljanje možemo naći i u sljedećim njegovim riječima: ”BV svojim prisnim odnosom sa HV i SV može veoma djelotvorno uticati na njih; može obuzdavati ekstremna nastojanja u normiranju varijanti jezika; može u svih podjednako podgrijavati misli o mnogočemu zajedničkom i korisnostima zajedničkog…”16 Jezik u društvenoj sredini Isaković smatra najvažnijim sredstvom, ne samo komuniciranja, nego ga posmatra i kroz prizmu kulture, duha jednog naroda i pritom zaključuje da ako jedan prostor (misli se na prostor BiH) ima zajedničku kulturu, književnost, onda je nemoguće da taj isti prostor predstavlja mjesto gdje se ukrštavaju dvije varijante ili poništavaju, jer ćemo vođeni tom logikom zaključit da ”smo mi sretni baštinici tuđeg jezika. Upravo je bliže istini obratno.”17 Ovakvim razmišljanjem (da smo mi prostor ukrštavanja varijanti bez ikakve osobenosti) dolazimo do zaključka da je BiH sa svojom sveukupnom tradicijom ustvari samo kolonija susjednih država i da sve što posjedujemo jeste produkt ukrštavanja kultura istočnih i zapadnih susjeda, što je naravno apsurdno. Ovo isto važi i kada se govori o jeziku. Neosporna je činjenica da kada bismo se složili sa dvovarijantnim raslojavanjem jezika i pritom istakli da je prostor BiH prostor gdje se te varijante ukrštavaju, došli bismo do zaključka da je jezik u BiH naslijeđen od komšija te da u njemu nema ništa svoje. Naravno da je ovo netačno, ali je činjenica da je ovaj prostor, a pogotovo Bošnjaci u njemu, bio zaobilažen kad je govoreno o jeziku, a o tome svjedoči i prva tačka Novosadskog dogovora gdje se kaže daje sh. jezik – jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca. Bošnjacima-muslimanima ni spomena, a po Isakovićevom mišljenju osnovni uzrok je bio političke (jer su se Bošnjaci mogli nacionalno opredijeliti 1970, a i tada im nije priznat naziv Bošnjaci, nego Muslimani), a ne lingvističke prirode.
Pri kritici politike Isaković se pita i logično razmišlja: ”A ne misle (misli se na određene lingviste koje autor ne spominje poimenično, napomena E.Š.) o tome da teorema o (samo) dvije varijante crpe snagu iz stare teoreme o (samo) dvije nacije…” i dalje se pita, ali ujedno i odgovara ”može li naučna misao da slijedi ovakvu politikansku logiku? Mislim da ne može.”18 Međutim, očito je da se nastavilo s takvom politikom, ali u manje agresivnom obliku jer se priznala autentičnost i autonomnost bosanskohercegovačkog izraza, ali ipak, mislim da bosanski jezik se ne bi ozvaničio niti bi dobio status varijante zadugo da nije došlo do raspada bivše Jugoslavije, što je uz ostale faktore dovelo do razbijanja nekadašnjeg sh. jezika na tri varijante, odnosno standarda.
Isaković je bio ogorčen svim tim činjenicama i političkim igrama te je veoma često kritikovao Novosadski dogovor u svojim radovima, jer je bio svjestan da su BiH, kao i Bošnjaci i svi njeni narodi, također učestvovali u izgradnji nekadašnjeg zajedničkog sh. jezika i dali svoj doprinos, kao i činjenice da jezik BiH pored svojih karakteristika osobenih samo za ovaj prostor ima zajedničko i sa ostale dvije varijante ono osnovno, a to je jezička baza, osnova sh. jezika. To jezgro, koje je zajedničko za sve varijante, Isaković je označio kao A komponentu koju sve tri varijante posjeduju. Međutim, pored A komponente Isaković pri poređenju varijanti izdvaja još dvije komponente B i C. Pod B komponentom autor je podrazumijevao sve ”ono u HV i/ili SV što je zajedničko sa BV”, a pod C komponentom je podrazumijevao ”ono u HV i/ili SV čega nema u BV”.19 Po mom shvatanju ovih komponenti bosanska varijanta je skup B komponenti i jedne i druge varijante + naravno A komponenta, a tome se još dodaje i osobita upotreba glasa h kao i upotreba turcizama, itd. Dakle, iz svega navedenog, a to i sam autor u tekstu tvrdi, bosanska varijanta nema svoju C komponentu, odnosno ta komponenta nije ušla u standardni jezik. C komponenta u ostale dvije varijante ustvari predstavlja sve ono što te varijante odvaja od bosanske varijante, kao i ono što ih međusobno razdvaja. Ipak, C komponenta i srpske i hrvatske varijante, prema Isakovićevom mišljenju, nije u potpunosti nepoznata u bosanskoj varijanti. Tako bi C komponenta hrvatske varijante bilo izvorno pisanje imenica stranog porijekla tipa fair… ženski oblik nekih imenica tipa fronta, oblici kao točka, točno, tko itd, ali najveći dio te hrvatske C komponente je leksika. Tako Isaković navodi slijedeće riječi kojih nema u bosanskoj varijanti: opisanik, munjina, vježbeništvo, naputak, tvrtka itd. Kada je riječ o C komponenti srpske varijante, tu je najdominantnija i najveća razlika u refleksu glasa jat, u bosanskoj varijanti je ijekavski u srpskoj ekavski. Pored toga tu je još i razlika u leksici itd.
Nije potrebno navoditi i objašnjavati B komponentu srpske i hrvatske varijante, jer jednostavnije rečeno, ta B komponenta je ustvari sve ono što je zajedničko bosanskoj i srpskoj, ali i bosanskoj i hrvatskoj varijanti.
|
|
Međutim, već tada, 1970. godine, Isaković smatra da će doći do rasta C komponente, odnosno da će se razlika samo produbljivati i dovesti do standardnih jezika, kao i da će se tim rastom povećati i osobenost bosanske varijante. Ovakvo razmišljanje možemo potkrijepiti njegovim riječima ”taj sistem u sadašnjem stadiju možemo zvati (samo) varijanta.”20 Iako se autor izrazio sa dosta rezerve, to ne mijenja činjenicu da je bio u pravu i da je C komponenta počela rasti i dovela, uz ostale faktore, ka razbijanju bivšeg sh. jezika na tri standarda.
|
|
Dalje u tekstu Isaković izdvaja pisce koji su pisali bosanskom varijantom počev od Šantića pa sve do najmodernijih pisaca, a time samo potkrepljuje svoju teorija da bosanska varijanta nije nacionalna, kao i činjenicu da postoji u istoj mjeri u kojoj postoje ostale dvije. Međutim, nepriznavanje bosanske varijante vodilo bi neprestanom duhovnom čerečenju, smatra Isaković. Ovakvo razmišljanje potkrepljuje konkretnim primjerima pisaca koji su se znali opredjeljivati i za sve tri varijante, naravno u različitim periodima. Isaković je ovo zaključio nakon iščitavanja književnih tekstova bosanskohercegovačkih pisaca21 i na osnovu toga ustanovio je da je kod pojedinih pisaca bilo kolebanja u izboru varijanti (npr. Bjelevac, Selimović, Suško, Žalica, Ladan, Šantić itd.), ali je ipak bosanska varijanta preovladala.
Na kraju teksta navodeći Purivatrino mišljenje da se veliki broj Muslimana opredjeljivao za jednu ili drugu varijantu da bi se uspio afirmisati, autor samo potkrepljuje svoje istraživanje i s pravom smatra da bi procent autora koji su pisali bosanskom varijantom bio veći da nije dolazilo do ovakvih slučajeva.
Tekst Varijante na popravnom ispitu je svakako jedan od najznačajnijih Isakovićevih tekstova, a ovaj moj rad je samo skroman pokušaj da se doprinese rasvjetljavanju Isakovićevih lingvističkih tekstova, koji su veoma interesantni i koji čekaju na dalju lingvističku analizu.
Literatura:
1 Baotić, J.: Standardni srpskohrvatski jezik, norma i varijante, Književni jezik, 13/3, Sarajevo, 1984.
2 Baotić, J.: Alija Isaković kao sociolingvist, Život, 1-12, Sarajevo, 2002.
3 Baotić J.: Književnojezička politika 1970-1990 – borba za zajedništvo i
ravnopravnost, Književni jezik, 22/1-2, Sarajevo, 2004.
4 Brozović, D.: Standardi su znak civilizacije, u jeziku također, Izraz, IX,
Sarajevo, 1965.
5 Brozović, D.: Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
6 Halilović, S.: Bosanski jezik, drugo izdanje, Baština, Sarajevo, 1998.
7 Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti, 4, 1969/70.
____________________
1 D. Brozović, Standardni jezik, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, str. 35.
2 O književnojezičkoj politici u BiH vidi J. Baotić, Književnojezička politika 1970-1990 – borba za zajedništvo i ravnopravnost, Književni jezik, 22-1-2, Sarajevo, 2004.
3 S. Janković, Nacija i standardnojezička varijanta, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, 5-6, 1984, str. 55.
4 A. Isaković, Varijante na popravnom ispitu, Život, XIX, Sarajevo, 11-12, str. 54.
5 Ibid.
6 Ibid, str. 56.
7 D. Brozović, Standardi su znak civilizacije, u jeziku također, Izraz, IX, Sarajevo, 1965, str. 765.
8 A. Isaković, Varijante… str. 57.
9 Ibid. str. 66.
10 Ibid. str. 59.
11 Ibid. str. 57.
12 Ibid. str. 58.
13 Citirano prema A. Isaković: Varijante… str. 60.
14 Ibid.
15 Ibid.
16 Ibid. Umjesto termina bosanska varijanta, srpska varijanta, hrvatska varijanta, Isaković se u tekstu služio skraćenicama BV, SV, HV.
17 Citirano prema S. Halilović, Bosanski jezik, drugo izdanje, Baština, Sarajevo, 1998, str. 260.
18 Ibid str 63.
19 A. Isaković, Varijante… str. 62
20 Ibid.
21 A. Isaković je u tekstu naznačio da je podijelio autore u dvije grupe i to jednu grupu od 1878-1919. i drugu grupu 1919-1970, a u oba slučaja bosanska varijanta je prevladala. U prvom slučaju bosanskom varijantom je pisalo 53,5 % pisaca, a u drugom 51 %. Autor također, smatra da zbog činjenice da su neki autori mijenjali izdavačke kuće procent je smanjen, jer ukoliko je neko djelo izdavano u Zagrebu priređivano je u skladu sa hrvatskom varijantom, a ovo isto važi i za Beograd i srpsku varijantu.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|