|
Gotovo četiri desetljeća bila je nezamjenjiva na glazbenoj sceni i svojom pjesmom godinama punila koncertne dvorane i srca svoje publike.
Nema Bosne bez sevdaha, a jedan dio tog sevdaha, utkanog u pjesmu, vezan je za ime Nade Mamule. Ona je dio bosanske sevdalinke, dio onoga pravog glazbenog meraka, i sve ljepote te pjesme. Njen prijatni alt prilično je poznat u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, SCG, a slušali su ga mnogi i u Europi, ali i šire. Rijetko tko će uspjeti nadahnuto i sa srcem otpjevati stare dobre pjesme: ”U đul bašti”, ”Bosno moja”, ”Mujo kuje”, ”Omer beže”, ”Djevojka sokolu”, ”Svaka majka koja kćerku ima”, kao što je to uspijevala Nada Mamula. Pjesmama je ”liječila ranjene duše”, a mnogi ljudi koje je ona zabavljala i uveseljavala sjetit će se da je njen lik više od svega krasilo to što je osobito cijenila ljude, i oni su to dakako osjećali.
|
Nada Mamula
|
|
Nada Mamula rođena je u Beogradu 9.1.1930. godine. Gimnaziju završava u Sarajevu, a pjevanjem se počela baviti 1951. godine. Životnim i pjevačkim stazama krenula je nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata, početkom pedesetih godina prošloga stoljeća…
– Znate nikada nisam ni sanjala da ću tako duboko i toliko dugo ostati vezana za Bosnu, govorila je počesto Nada. Slučajno sam doputovala u Modriču, za vrijeme zimskog raspusta 1947. godine. Sestra mi se udala, njen muž je bio veterinar, koji je tamo bio dobio službu. I ja im došla u goste. Stanovali su kod jedne Nane. Ona je imala sina Mujkana i snahu Azizu. Eh kakva je ta Aziza bila! Ne znam da li sam ikada ljepše čeljade vidjela. I tako prvi put sam sjela pored mangala, vidjela kako se suče i pravi pita, vidjela siniju…
Nada je tu bosansku pjesmu zavoljela još kao djevojčica, živeći u Beogradu. Imala je prigodu da sluša Vuku Šeherović. Slušala je odlazeći u školu. Bila je tu jedna kavana sa baštom, tako da je počesto stajala, oduševljena njenim pjevačkim glasom. Nakon toga slušala je i na koncertima. Činilo joj se da je svaki dio njene pjesme upijala jer ta bosanska pjesma je ušla duboko u nju.
Pjevačku karijeru započinje u Radio Sarajevu 1953. godine. Kao rođena Beograđanka, mlada, tek vjenčana, pošla je i ona u Sarajevo sa mužem, koji je tu također došao raditi. U jednom intervjuu istaknula je:
– Suprug Nikola i ja slušali smo jednom radio u menzi, gdje smo se hranili. U to vrijeme rijetko je ko i posjedovao radio-aparat. Zapjevušila sam pjesmu koja se emitovala i odjednom saopštila mužu. Odoh i ja sutra na audiciju! Pa što bude, dža ili bu! Nije se bunio, jer je bio siguran da neću uspjeti. Vjerovao je da ja nemam šta tražiti u Sarajevu gdje su najbolji pjevači sevdaha. Otprilike ponašao se kao ajde idi, bogati, riješi me se. No primili su me otprve!
U to vrijeme, u Sarajevu je vodeći pjevač bio Zaim Imamović. A pjevale su tada dakako i Zumra Mulalić, Radmila Jagodić, Zora Dubljević… Nakon toga im se pridružila Nada, došli su i Beba Selimović, Zehra Deović i Safet Isović. Dobro je primljena. Uz potporu svojih kolega, zasigurno lakše je uspijevala savladati prepreke, koje je i kasnije sretala. Putovali su zajedno, i pod svakakvim uvjetima, Čak i traktorom, ili pod ceradom kamiona, volovskim kolima. Prolazilo je vrijeme dok nije ”uhvatila” bosansku pjesmu. A prošle su i godine dok, s pravom, oni što znaju što je pjesma i koji je cijene, nisu istaknuli da tu sevdalinku Nada Mamula odlično, možda i ponajbolje pjeva. Ponosno je govorila:
– Moj muž nije Bosanac. Mamule su iz Hrvatske, Gorski kotar. No čujte ja sam presretna što su svi mislili da sam Bosanka! To je bila prava potvrda za mene. A kada sam putovala u Banja Luku 1953. godine, bila sam prestrašena, jer je tamo bila stroga publika. A pravo da budu strogi je tradicija lijepe pjesme. Isto je bilo i sa Mostarom. Pa, tamo je nastala ”Emina”, pa i njima Šantić daje moralno pravo da budu strogi ocjenjivači. Nakon toga slava je počela. Ali mi smo je sticali na posve drugi način od ovoga danas. Gostovali smo obično po domovima armije, i to tamo gdje Radio Sarajevo nađe za shodno. Ja i moje kolege bili smo pjevači pod platom, i kada bi gostovali dobijali bi i honorar, u to vrijeme počesto smo išli na gostovanja i traktorima, kamionima. Jednom smo se našli u blatu do guše, izvlačili su nas, malte ne. Ali zadovoljstvo je bilo pjevati. Dolazak pjevača bio je događaj. Nakon koncerta, okupljali bi se najviđeniji ljudi iz mjesta, da bi proveli nekoliko sati sa nama.
U to vrijeme pedesetih i početkom šezdesetih godina, ljudi su se okupljali pod banderama, jer na električnim stubovima su bili instalirani zvučnici. I točno se znalo kada je na Radio Sarajevu emisija sa narodnim pjesmama. Ako bi u kojem slučaju nestalo struje, slušatelji okupljeni pod stubovima, bili bi razočarani. Glasno bi negodovali. Kada bi onaj što upravlja ”razglasom” zakasnio na svoj ”radni zadatak”, a emisija sa narodnim pjesmama počela, mogao je očekivati pogrde. Sa Sarajevom je bila u dubokoj i prisnoj vezi. Voljela je i grad i ljude. Tu su joj ostali prijatelji koje je upoznala tijekom petnaest godina življenja. Sarajlije su je izabrale za svog doživotnog počasnog građanina. Sve se to ostvarilo do 1966. kada se slijedeći muža i njegovu službu, vratila u Beograd. No i potom u Sarajevo je uvijek rado dolazila i gostovala. Rodni grad uvijek je nosila u srcu, ali nikada nije govorila da je Beograđanka iliti ovo, ono. Primjetila je da ljudi koji su je godinama poznavali, na upit, je li stvarno nije Bosanka, kada kaže, osjećali su se kao da su razočarani, prevareni…
|
Nada Mamula i Zaim Imamović
|
|
Koncem šezdesetih, te sedamdesetih i osamdesetih godina glas Nade Mamule prošao je i svijetom. Čuo se i u zabitim krajevima, ali i u Americi, Europi, bivšem SSSR-u, Australiji i Africi – Egiptu, Ugandi, Keniji i Zambiji. Sve sa željom da našim ljudima, koje je život uputio, ko zna iz kojih sudbina, daleko od Balkana, od svojih zemalja, obitelji i prijatelja, da dočara barem djelić zavičaja. To je veli njen posao. Zato je tu u dvorani. Zaboravljala je i 48. sati puta, i umor, jer može samo zamisliti koliko su ti ljudi prešli da ih vide i slušaju.
– To su za mene bili veliki događaji i tu pare nisu i ne mogu dominirati. Jer što oči i srce kažu, to novac ne može da ti pruži. Ne možete ga razočarati, da ode nesretan. Morate da pjevate najbolje što možete. Srcem. I ne samo u Australiji, nego i ovdje. Ljudi su svugdje isti,
tvrdila je počesto Nada.
Međutim, koncem šezdesetih godina uslijedilo je doba ”ekspanzije” novokomponovane pjesme. U početku se, priznaje, teško snalazila:
– Pokušavala sam se prilagoditi tržištu i u početku nisam uspijevala. Možda i zbog toga što nisam bila baš spremna da načinim veliki ustupak i u svoj repertoar unesem baš sve ono što je bio trend u novokomponovanoj pjesmi. A i da bi se došlo do dobre pjesme trebalo je biti hitriji, trebalo je trčati, možda vući nekog za rukav. Ni kompozitori nisu bili spremni na saradnju, jer su valjda smatrali da njihove pjesme, treba da lansiraju mladi, nepoznati pjevači. Možda su vjerovali da ja više ne mogu da napravim ”bum”, kao neki anonimusi. Na kraju, sam sebi rekla: Zašto ne bih i ja! Mada sam se dugo opirala takvoj odluci. Vidim na kraju dok ja razmišljam o ukupnom kvalitetu pjesme, dotle drugi prave pare i slavu, imaju prednost u koncertnim dvoranama, radiju i televiziji.
I opet je krenulo. Sa Safetom Isovićem snima novokomponovanu i popularnu duet pjesmu ”Oj Safete Sajo Sarajlijo” kojom se uvrštava u novokomponovani stil. Tu su i slijedeći naslovi: ”Ostavljena žena”, ”Bolujem ti majko”, ”Samo ti”, ”Gdje si noćas kada kiša pada”, ”Ej malo ja malo ti”, ”Pjevaj Liko”, ”Sunce jarko pomoli se”, ”Hajde, hajde ukolo”, ”Smederevo grade od starina”. Ostale su i njene pjesme o gradovima kao što su: ”Oj Mostaru moj beharu”, ”Oj Mostaru širok li si”, ”Sarajevo mjesto najmilije”, ”Bosanka sam”, ”Herceg-Bosna”, ”Kolika je Jahorina planina”. Pjevala je i o rijekama kao ”Mošćanice vodo plemenita”, ”Bosa Mara Bosnu pregazila” i mnoge, mnoge druge. Prvu ploču snimila je 1957. godine u PGP. I svi naredni nosači zvuka ”singl i longplej” dosezali bi zlatni tiraž, a bilo ih je puno i u mnogim kućama kao što su: Jugoton, Diskoton, Diskos i PGP. Srećom, fonoteke radija i televizije svuda čuvaju njene snimke. Velik broj tonskih zapisa ostao je sačuvan i u Radiju Federacije BiH – studio Sarajevo. TV Beograd je sačuvala emisiju pod nazivom ”Dame biraju” iz 1977. godine u trajanju od pola sata, gdje pjeva pet bosanskih pjesama. Sudjeluju i Reihan Demirdžić i Rudi Alvađ koji su zaduženi za bosanski humor, te Nedjeljko Bilkić. Trebao je biti gost i Safet Isović, ali zbog svojih koncerata nije mogao doći. Tu je i emisija ”Siluete” iz 1985. godine gdje osim izvedbi bosanskih i jedne novokomponovane pjesme govori o svojemu životu i radu. Postoji i nešto Nadinih snimaka gdje je nastupala na ”Beogradskom proljeću”. Posljednji CD sa 19 sevdalinki može se nabaviti u Beogradu.
Surađivala je i radila sa mnogima: Jozo Penava, Ismet Alajbegović-Šerbo, Jovica Petković, Antus Gabric, Toša Elezović – harmunikaši, te sa narodnim i tamburaškim orkestrom RTSA. Na turnejama, festivalima i koncertima, prije svih na Ilidži nastupala je i u duetu sa Sajom Isovićem i Zaimom Imamovićem te drugima. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, prije svih zvanje istaknutog umjetnika - 1976. godine, plaketa RTSA za 20. godina pjevačkog rada 1973. godine, kao i sa festivala ”Ilidža”, te festivala u Sisku 1971, pa ”zlatni mikrofon” Radio Beograda za 1974. i 1976. godinu za pjevača godine. Posjedovala je plaketu estradnih djelatnika Srbije, i dakako priznanje Crvenog križa za humanitaran rad. A na počasnom mjestu bila joj je plaketa grada Sarajeva za srcem otpjevanu sevdalinku!
Možemo istaknuti da je otprilike ovako izgledalo ”životno zrcalo” Nade Mamule. Uz izuzetnog dragog i dobrog muža, proživjeli su 35. godina u braku, negdje do 1985. godine kada ostaje bez svoga Nikole. Iako nisu imali djece, nikada nije bilo problema. On nije bio čovjek koji bi je sačekivao, spočitavao, vozio autom, bio pokraj nje dok pjeva. Jedno drugomu su činili i lijepo organizirali svoj život. Voljela mu je pričiniti malu radost i veselje. U to vrijeme bila je i brižna kćerka, i jako emotivna osoba. Uz njene koncerte išao je i topli pljesak, od kojih se kako je sama kazivala, diže kosa na glavi. I sva ona stajanja na jednoj nozi, putovanja kamionom, traktorom, što se gazilo i blatom i snijegom, što se išlo od željezničkog kolodvora do ledene dvorane, sve je to lijep ugođaj jer je obožavatelje podigla na noge.
Koncem osamdesetih godina komentirajući novokomponovanu glazbu govorila je:
– Svu muziku svijeta ja zaista volim, samo ne bi trebalo previše forsirati samo novokomponovane pjesme, jer mi imamo od čega da stvaramo našu autohtonu muziku. Nismo bez tradicije. Da ne idemo iz Bosne u svijet, da ostanemo u Bosni. Mi moramo da ostanemo ovdje gdje su najizdašnija vrela naše muzike. Vidite tu je jedan Mostar, pa Banja Luka kakvih sve pjesama o njima samo ima. Pa Lika, Slavonija. Zašto da onda idemo u nekakvu bestragiju i otuda da donosimo samo stran zvuk našem uhu! Sada je drugačije, ne pjeva se više narodna pjesma. Danas održite koncert, izađete na zadnja vrata, publika na prednja, i nikom ništa. Gotovo završen posao, sjedaju u kola i fiju-u drugo mjesto na drugu tezgu. Gotovo sve se svodi na to hoće li biti novca ili ne…
Došle su tako i devedesete godine, s njima i nova ratna zbilja. A samo prije pola stoljeća i Nadino djetinjstvo oteo je Drugi svjetski rat. Nevjerica, tuga, zebnja u njenom srcu, više joj nisu dale zapjevati. Od 1992. godine živjela je sa svojom majkom Smiljom, povučeno, izbjegavajući medije i novinare. Dakako, kolege je nisu zaboravljale. Nedjeljko Bilkić ju je učestvujući u TV emisijama počesto pozdravljao. Safet Isović u ”Baščaršijskim večerima”, ljeta 2001. u Sarajevu istaknuo je jednom prigodom i ljepotu Nadine pjesme. Listopada 2001. godine, predosjećajući da joj se bliži kraj, zaželjela je da i njen odlazak proteče skromno, bez velike medijske pozornosti, u krugu obitelji i prijatelja. Preminula je 11.X. u jednoj beogradskoj bolnici, i našla spokoj ne u Aleji zaslužnih građana, već po osobnoj želji, pokraj svojih roditelja na beogradskom Novom groblju. Pa ipak beogradski tisak i elektronički mediji rastali su se od nje sa po nekoliko skromnih redaka. Potonje što je ponavljala prijateljima bilo je:
– Presretna sam onim što sam postigla i više od toga ne tražim ništa. Za moje ime se zna, za moju pjesmu se zna. Neka me pamte samo po pjesmama mojim!
Pamtimo je sa nadom da je ovo podsjećanje ipak bilo neizbježno.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-26
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|