|
Bio sam zadovoljan napretkom. Jedva sam chekao nash sljedec'i susret.
– I, jeste li se sjetili ichega novog?
Moje pitanje ga je, jasno mu se to chitalo s lica, zbunilo. Trebalo je proc'i nekoliko minuta prije nego je progovorio.
– Chega sam se to trebao sjetiti, doktore?
– Bilo chega vezanog za nash posljednji razgovor.
– Ne znam na shto mislite.
– Vash boravak u shumi, susrete sa zvijerima, oca, majku…
– O tome nikad s vama nisam ni rijechi progovorio.
Pokushao sam spustiti loptu.
– Dobro, uostalom nije ni vazhno, mozhda se radilo o nekom drugom… Ipak, recite mi sjec'ate li se onih dana kad ste doshli kod nas?
– Sjec'am.
– Onda sigurno pamtite da se bili povrijedjeni. Znate li kako ste ranjeni?
– Posljednje chega se sjec'am je da sam izashao iz taksija…Valjda me, dok sam prelazio ulicu, oborio neki automobil…
– A poslije… Rane su vam vec' bile u fazi cijeljenja. Jasno je da nakon udesa niste doshli pravo nama.
– Poslije? Mrak, samo mrak…
– Tama se jednoga dana ipak razishla. Shta ste tada ugledali?
– Lica, meni potpuno nepoznata lica. Uostalom, nije mi sve ni bilo potpuno bistro. Ponekad ne znam, jesam li sve to stvarno vidio, dozhivio, ili mi se to samo snilo.
– Dobro, ta lica, ti ljudi koje ste vidjali tih dana, je li se ijedno urezalo dublje u vashem sjec'anju?
– Neka i sada pamtim… lice jedne bolnicharke… Sjetio sam se! Bio sam nepokretan, vezan za krevet… Jedna od njih, koja me njegovala… chinila je to nekako lakshe… Uvijek nasmijana i nishta shto je trebalo uraditi nije joj bilo mrsko, niti teshko…
– Neshto smo ipak postigli. Ta bolnica, gdje ste lijecheni nakon udesa, je li bila vec'a ili manja od ove nashe?
– Na to vam pitanje nec'u moc'i odgovoriti… Kada sam primljen, vjerovatno sam bio bez svijesti... a, vec' sam rekao da sam bio nepokretan.
– Ipak, kad ste napushtali bolnicu?…
– Ne pamtim da sam je napustio...
– Pa kako ste onda ovdje?
– Ne znam.
Pri novom susretu, to sam vec' bio pretpostavio, ”nishta mu nije bilo poznato” o sadrzhaju prethodnog. Ponovo je to bio priprosti ljubitelj narodnjaka. Cijeli razgovor sveo se na krpice sjec'anja: krava zvana Sharulja, majchine basmene dimije, basamci kojima se penje na sprat rodne kuc'e, sehara iz koje kradom od majke uzima i gleda ocheve fotografije i slanog okusa suza koje jezikom kupi s gornje usne… Ko zna gdje i kad bi se to zavrshilo da ga nisam prekinuo.
– Dobro, to su sjec'anja koja pamtish i to nam do sada nije puno pomoglo. Nego, zanima me, sanjash li shta od kad si u bolnici, ovdje kod nas?
Oklijevao je.
– Ne znam shta bi ti rek’o… Mozhda sanjam, a mozhda i ne sanjam?
– Kako to mozhe biti? Ili sanjash ili ne sanjash, nema trec'ega.
– E, vidish, vako ti ja to tumachim. Da ne pijem one vashe lijekove, rek’o bih da sanjam, ali ako je to od njiha, to shto mi se kad spavam prichinja, onda to nije san. To je neshto k’o kod onih narkomana… zove se fatamorgana, men’se chini. Jel’ tako?
– Mozhda je i tako, ali to sada za nas nije vazhno. Mozhesh li mi shta od toga isprichati?
– Bojim se, zabudalekat c'esh me?
– Tu sam samo da ti pomognem, da otkrijemo tko si, odakle si. Nishta shto kazhesh nec'e i ne mozhe ti odmoc'i. Nasuprot, chovjek je u snu blizhe stvarnosti nego shto misli.
– Dobro, kad je tako. Eto, doktore, to mi se ponavlja skoro svake noc'i, mislim taj san. Sanjam i vidim se, znam da sam to ja, prepoznajem se, ali nipochemu to ja ne mogu biti. K’o zhivim ti ja u nekom velikom gradu, nedje u inostranstvu, tak’i i toliki’ gradova u nas nema. I obuchen nekako drukchije, gospodski… mashna, tashna, skupo odjelo, fine cipale… Jutro, izlazim ti ja kroz neka velika vrata na ulicu, a ono, da te Bog sachuva, guzhva k'o u mravinjaku. Ne znash jel’ vishe ljudi il’ auta. Ludnica jedna.
Sjednem ti ja u taksi, i haj-haj, dobar sahat vozhnje, a nikud iz grada da maknemo. Shofer ustavi prekoputa nekog nebodera… Ja chudne li zgrade. K’o nauznak postavljena kutija shibica, sva ravna i od stakla… Ja izlazim, i k’o muha bez glave, poletim preko ceste…
Zashutio je. Shutnja je potrajala i pochela prerastati u nelagodu.
– I, shta onda biva?
– Nishta. Samo mrak…
Odluchio sam da tu zavrshimo.
”Nishta. Samo mrak!”
Ochigledno, isprichani san ”jednoga” prethodio je onom shto se dogodilo ”drugome” i chega se on sjec'a kao stvarno dozhivljenog. San i java, san ili java? Svjesno i podsvjesno, ispreplic'u se i nastavljaju. Pocijepana, podvojena lichnost… Za jednog je san java, a za drugog java vjerojatno samo san. Samo, shta je san, a shta java? Kljuchno pitanje koje mozhe pomoc'i da pocijepano spojimo u nepoderivu cjelinu. Ako to uspijem, zagonetka identiteta N.N. bit c'e rijeshena sama do sebe. Odgonetka enigme, shvatio sam, poturena mi je naizgled suvishe nonshalantno. Je li to bila SOS poruka, slamka za koju se drzhao N.N., a chiju sam drugu stranu ja trebao prihvatiti?…
– Ko c'e jache povuc'i i dohvatiti se svoje obale? – pitao sam se ne bez zebnje.
Znao sam da me sutra cheka ”onaj” shto ga je prilikom pretrchavanja ulice oborio automobil.
Odluchio sam, ovaj put, bez uvoda prijec'i na njegove ”snove”.
– Zanima me, sanjate li ikada bolnicu, onu gdje ste lijecheni nakon udesa?
– Nikad, zaista nikad.
– A neshto drugo?
– Drugo?… Da, sanjam neshto, neshto shto me uzhasno zbunjuje, mislim chak udaljava od sjec'anja na moj vlastiti zhivot. Bojim se da c'u, ako se to nastavi, zauvijek zavrshiti u nekoj umobolnici.
– Hoc'ete li mi o tome prichati?
– Ako inzistirate… iako i tada nerado. Vishe su to noc'ne more, snovi koji me uzhasavaju, dovode na ivicu ochaja i rastrojstva.
– Kad ih podijelite sa mnom bit c'e vam lakshe… Vjerujte mi. Ako bude toliko teshko, mozhemo prekinuti u svakom trenutku, kad god vi zazhelite.
– Uredu… To shto sanjam nije cjelovita pricha, radi se o segmentima, djelic'ima tudjeg zhivota. Razbacani su, sanjam ih bez kronoloshkog reda, i, da budem iskren ne znam kako ih poredati, shto je blizhe pochetku a shto vodi kraju.
– Znate li, mozhda, koga sanjate?
– Ne, i to je misterija. Kao da se radi o SF filmu u kome igram glavnu ulogu. Naime, taj kojega sanjam ima moj lik, ali meni potpuno nepoznat zhivot, koji se zbiva u meni nepoznatoj zemlji, u neko suludo vrijeme koje nisam u stanju smjestiti u neku odredjenu epohu.
– Za snove te atribucije nisu bitne, sanjamo u metaforama koje nisu nimalo transparentne, chije znachenje je ponekad veoma teshko odgonetnuti.
Hoc'ete li sad pocheti?
– Eto, ponekad sam dijete… od oko shest-sedam godina, zhivim u nekoj maloj kuc'i neobichne arhitekture, u planinskom selu, sam s majkom, bez oca… Oca se sjec'am samo kao lika sa pozhutjelih fotografija koje gledam krishom, noc'u uz plamen svijec'e… I pritom plachem bez jecaja. Danju idem u shkolu i uchim neku nepoznatu povijest beskrajnog niza ratova… Onda nastupa praznina… Duga… Bez adolescencije, bez djevojaka, sporta, zabava, bez zhena…
– Je li to sve?
– Ne… Rat…
– Onaj iz povijesti u shkoli?
– Ne, ne taj rat. Rat koji se josh nije dogodio, ili se zbio dok sam ja nakon udesa lezhao bez svijesti. Ratuje se bez pravila, bez suprotstavljenih vojski… svako protiv svakog, susjedi medjusobno, naoruzhani protiv golorukih, uniformirani protiv civila… Glad, bolesti, smrt… Smrt, smrt, smrt, smrt… Smrt i leshine. I poslije opet nishta. Praznina, mrak…
– Hoc'ete li da prekinemo?
– Ne… Nije tako teshko. Nastavit c'u. Smrt… leshevi, miris baruta i vonj ustajale krvi. To me izvuklo, razbilo tamu, ispunilo prazninu… Izbauljao sam ispod gomile lesheva i otpuzao u noc', u mrak shume. Mrak me spasao… Tu je kraj. Kraj noc'nim morama. Redovito, chim se dochepam shume, snovi prestaju pa utonem u san bez snova.
Za taj dan razgovor je bio zavrshen. Sutradan me je chekao onaj drugi, ljubitelj narodnjaka i njegovi snovi.
– Proshli put, sjec'ash li se, prichao si mi o snu, zhivotu u velikom gradu i prometnom udesu, kako te je dok si pretrchavali ulicu oborio automobil a ti izgubio svijest i potonuo u mrak.
– Sjec'am…
– Pa, ima li nastavka?
– Ima, samo ne znam je l’ nastavak? Sve je nekako isjeckano pa smijeshano, bash k’o satarash…
– Prichaj kako ti padne napamet, redosljed nije vazhan, ja c'u to kasnije probati spojiti u cjelinu.
– Nema se tu bash shta puno prichat’… Nepokretan, danima u krevetu, onom s ogradicom k’o za bebe. Oko mene sestre i doktori k’o na korzu, samo shpartaju… Hm, jest bila jedna, onako pravo zgodna. I brate dobra, mislim dushevna, nishta joj se nije gadilo deverat oko mene. Pere me, brishe, nosi mi, da izvinish, one guske i patke, znash, da ne bi ish’o podase, a sve se smjeshka… k’o da je, nebud’ primijenjeno, konobar.
– Je li bio josh neko koga se sjec'ash?
– Ma, bio je jedan. Ne znam ni ko je, ni shta je. Chesto se mot’o po bolnici, uvijek uz one najtezhe bolesnike.
– Doktor, bolnichar?…
– Ma, jok. Civil…
– Je li razgovarao s tobom?
– U pochetku, ono kad sam tek bio sebi dosh’o, nije. Kasnije… jest.
– Onda sigurno znash ko je?
– K’o, rek’o bi neki pop, a opet i nije pop. Mislim, nije ko ovi nashi. Oni hodaju u onim crnim mantijama, bar kad su na duzhnosti… Ovaj obuchen obichno, ne bi ga ni po chem’ zapazio medju drugim civilima.
– I, shta ti je govorio?
– Neshto je tushio, o dushama, nisam ga bash sve ni razumio.
– Preprichaj mi to, onako kako se sjec'ash iz sna.
– Dobro, samo me nemoj poslje zafrkavat’. Kazhe on meni ’vako. Kad je Bog stvar’o svijet, odluchio da stvori i ljude. Al’, chuc'esh ti sad, prije chojeka, Bog stvorio i raj i pak’o, stvorio dushu, taman toliko dushe koliko mozhe stat u raj i u pak’o. Kako je koji chojek postaj’o, Bog mu udjeli dio dushe… Ali, ne lezhi vrazhe, djavo ono nagovori zhenu da chojeku dadne da proba jabuke. Otad ga vishe nishta u tom nije moglo zautavit’. Shto vishe uzhiv'o u jabuki, vishe se svijeta mnozhilo, dok ono jednom, Bog se poboja da mu nec'e bit dosta dushe shto je stvorio. Kud c'e – shta c'e, smisli, pa jednu dushu u dva chojeka. Al’ da ne bude zapetljancije, uredi on tako da pola dushe dobije chojek koji je rodjen na jednoj strani svijeta, a drugu polovinu onaj na drugoj strani. Kad jedan spava, drugi budan. Ipak, jedno je jedno, pa onda ono shto onaj tamo dok je budan radi, shta se s njim dogadja, to onaj drugi tamo sanja dok spava, i sve tako u krug. Kad jedan od nji’ umre, polovina dushe odlazi u nebo i cheka da se sjedini s drugom polovinom. Onaj drugi od tog trenutka ostaje bez snova. A kad i taj dodje na red, onda se dusha ponovo spoji, pa il’ u raj il’ u pak’o. E, slushaj sad, shta mi taj pricha. Pita on mene, shta c'e bit’ ako je jedan zasluzhijo raj, s drugi pak’o? Dusha je jedna… Ako se pokajesh josh dok mozhesh, dusha ti ode u raj. A, pitam ja onda njega, shta c'e bit’ ako onaj drugi nije zasluzhijo raj? U tome i jes’ shtos, on c'e meni. Ako je on vec' mrtav, to ti je zadnja prilika da odesh u raj, a ako je on zhiv, shta te briga, pokajanjem si rezervis’o dushi mjesto u raju… Eto, to ti je to, shto mi je onaj pricho… Nego, ima li shta u tome, doktore, shta ti mislish?
– Snovi, k’o snovi… U snu je sve moguc'e.
Nazhalost, ni s posljednja dva razgovora nisam postigao ochekivani efekat. Pribojavao sam se povuc'i posljednji adut i aktivirati plan ”B”. S tim nisam namjeravao zhuriti.
Za sljedec'i razgovor ”obojici” sam, na kraju priche o snovima odluchio postaviti samo po jedno, isto pitanje.
– Hoc'emo li nastaviti tamo gdje smo stali, vashim bijegom od smrti?
– Nazhalost, to je sve. Svi moji snovi time se zavrshavaju.
– Josh samo jedno pitanje. Sjec'ate li se mozhda dana, datuma kad se to zbilo, kad ste ispuzali ispod gomile lesheva i otpuzali u shumu?
– Previshe trazhite. Zadnji datum koga se sjec'am, bio je ranije, ne znam koliko dana prije. Pamtim ga po velikoj zbrci u mjestu gdje sam boravio, neopisiv kaos, kao pred sudnji dan. Ta zbrka, taj kaos zbio se jedanestog jula hiljadu devetstotina devedest pete.
Ni ”drugi” mi nije mogao puno novoga kazati. Nije znao je li se pokajao i dushi obezbijedio mjesto u raju, jednako kao ni datum kad je ponovo potonuo u potpuni mrak. Posljednje chega se sjec'a bilo kako ga na kolicima voze na operaciju. Bilo je to jedanestog jula hiljadu devesto devedeset pete.
Morao sam aktivirati plan ”B”.
Video-zapise nashih razgovora sam izmontirao u dvije odvojene cjeline, snove ”prvoga” nalijepio sam na sjec'anje ”drugog”, i obrnuto. Izgledalo je da se radi o kontinuiranim snimcima nashih razgovora i ”njihovih” sjec'anja.
”Film” sam mu prikazao bez ikakvog uvoda. Najprije jednu, pa dugu verziju.
– I, ko ste vi zapravo? – upitao sam kad se vrpca zaustavila.
– Ne znam. Vjerovatno sam za trajno izgubio pamc'enje. Zbog jakog udarca u glavu.
– Ne pitam kako se zovete, mislim koji ste od njih, koji od ove dvojice chije smo priche upravo odgledali?
– Nije vam jasno?… Seoba dusha…
– Govorite o metampsihozi, reinkarnaciji?
– Ne znam zove li se to tako i je li to bash to… Vi u to, doktore, izgleda sumnjate? Mislim na to s dushama…
– Nisam imao, mislim osobno, takvo iskustvo.
– Upravo o tomu se i radi, lichno iskustvo… neshto osobno dozhivljeno.
Dogodilo se u istom trenu, istoj sekundi, srce nam je obojici stalo jednovremeno. Dvije polovine dushe su se spojile i vinule u nebo,… a onda, jedno je srce ponovo zakucalo… i dusha se vratila tijelu. Cijela u jedno tijelo…
Zashutio je.
Strpljivo sam chekao hoc'e li josh neshto kazati. Konachno je progovorio.
– Doktore, hoc'ete li mi pomoc'i? Kazhite mi, molim vas, kako da se pokajem. Ne sjec'am se je li on to uspio uchiniti.
|