|
Bio sam zadovoljan napretkom. Jedva sam čekao naš sljedeći susret.
– I, jeste li se sjetili ičega novog?
Moje pitanje ga je, jasno mu se to čitalo s lica, zbunilo. Trebalo je proći nekoliko minuta prije nego je progovorio.
– Čega sam se to trebao sjetiti, doktore?
– Bilo čega vezanog za naš posljednji razgovor.
– Ne znam na što mislite.
– Vaš boravak u šumi, susrete sa zvijerima, oca, majku…
– O tome nikad s vama nisam ni riječi progovorio.
Pokušao sam spustiti loptu.
– Dobro, uostalom nije ni važno, možda se radilo o nekom drugom… Ipak, recite mi sjećate li se onih dana kad ste došli kod nas?
– Sjećam.
– Onda sigurno pamtite da se bili povrijeđeni. Znate li kako ste ranjeni?
– Posljednje čega se sjećam je da sam izašao iz taksija…Valjda me, dok sam prelazio ulicu, oborio neki automobil…
– A poslije… Rane su vam već bile u fazi cijeljenja. Jasno je da nakon udesa niste došli pravo nama.
– Poslije? Mrak, samo mrak…
– Tama se jednoga dana ipak razišla. Šta ste tada ugledali?
– Lica, meni potpuno nepoznata lica. Uostalom, nije mi sve ni bilo potpuno bistro. Ponekad ne znam, jesam li sve to stvarno vidio, doživio, ili mi se to samo snilo.
– Dobro, ta lica, ti ljudi koje ste viđali tih dana, je li se ijedno urezalo dublje u vašem sjećanju?
– Neka i sada pamtim… lice jedne bolničarke… Sjetio sam se! Bio sam nepokretan, vezan za krevet… Jedna od njih, koja me njegovala… činila je to nekako lakše… Uvijek nasmijana i ništa što je trebalo uraditi nije joj bilo mrsko, niti teško…
– Nešto smo ipak postigli. Ta bolnica, gdje ste liječeni nakon udesa, je li bila veća ili manja od ove naše?
– Na to vam pitanje neću moći odgovoriti… Kada sam primljen, vjerovatno sam bio bez svijesti... a, već sam rekao da sam bio nepokretan.
– Ipak, kad ste napuštali bolnicu?…
– Ne pamtim da sam je napustio...
– Pa kako ste onda ovdje?
– Ne znam.
Pri novom susretu, to sam već bio pretpostavio, ”ništa mu nije bilo poznato” o sadržaju prethodnog. Ponovo je to bio priprosti ljubitelj narodnjaka. Cijeli razgovor sveo se na krpice sjećanja: krava zvana Šarulja, majčine basmene dimije, basamci kojima se penje na sprat rodne kuće, sehara iz koje kradom od majke uzima i gleda očeve fotografije i slanog okusa suza koje jezikom kupi s gornje usne… Ko zna gdje i kad bi se to završilo da ga nisam prekinuo.
– Dobro, to su sjećanja koja pamtiš i to nam do sada nije puno pomoglo. Nego, zanima me, sanjaš li šta od kad si u bolnici, ovdje kod nas?
Oklijevao je.
– Ne znam šta bi ti rek’o… Možda sanjam, a možda i ne sanjam?
– Kako to može biti? Ili sanjaš ili ne sanjaš, nema trećega.
– E, vidiš, vako ti ja to tumačim. Da ne pijem one vaše lijekove, rek’o bih da sanjam, ali ako je to od njiha, to što mi se kad spavam pričinja, onda to nije san. To je nešto k’o kod onih narkomana… zove se fatamorgana, men’se čini. Jel’ tako?
– Možda je i tako, ali to sada za nas nije važno. Možeš li mi šta od toga ispričati?
– Bojim se, zabudalekat ćeš me?
– Tu sam samo da ti pomognem, da otkrijemo tko si, odakle si. Ništa što kažeš neće i ne može ti odmoći. Nasuprot, čovjek je u snu bliže stvarnosti nego što misli.
– Dobro, kad je tako. Eto, doktore, to mi se ponavlja skoro svake noći, mislim taj san. Sanjam i vidim se, znam da sam to ja, prepoznajem se, ali nipočemu to ja ne mogu biti. K’o živim ti ja u nekom velikom gradu, neđe u inostranstvu, tak’i i toliki’ gradova u nas nema. I obučen nekako drukčije, gospodski… mašna, tašna, skupo odjelo, fine cipale… Jutro, izlazim ti ja kroz neka velika vrata na ulicu, a ono, da te Bog sačuva, gužva k'o u mravinjaku. Ne znaš jel’ više ljudi il’ auta. Ludnica jedna.
Sjednem ti ja u taksi, i haj-haj, dobar sahat vožnje, a nikud iz grada da maknemo. Šofer ustavi prekoputa nekog nebodera… Ja čudne li zgrade. K’o nauznak postavljena kutija šibica, sva ravna i od stakla… Ja izlazim, i k’o muha bez glave, poletim preko ceste…
Zašutio je. Šutnja je potrajala i počela prerastati u nelagodu.
– I, šta onda biva?
– Ništa. Samo mrak…
Odlučio sam da tu završimo.
”Ništa. Samo mrak!”
Očigledno, ispričani san ”jednoga” prethodio je onom što se dogodilo ”drugome” i čega se on sjeća kao stvarno doživljenog. San i java, san ili java? Svjesno i podsvjesno, isprepliću se i nastavljaju. Pocijepana, podvojena ličnost… Za jednog je san java, a za drugog java vjerojatno samo san. Samo, šta je san, a šta java? Ključno pitanje koje može pomoći da pocijepano spojimo u nepoderivu cjelinu. Ako to uspijem, zagonetka identiteta N.N. bit će riješena sama do sebe. Odgonetka enigme, shvatio sam, poturena mi je naizgled suviše nonšalantno. Je li to bila SOS poruka, slamka za koju se držao N.N., a čiju sam drugu stranu ja trebao prihvatiti?…
– Ko će jače povući i dohvatiti se svoje obale? – pitao sam se ne bez zebnje.
Znao sam da me sutra čeka ”onaj” što ga je prilikom pretrčavanja ulice oborio automobil.
Odlučio sam, ovaj put, bez uvoda prijeći na njegove ”snove”.
– Zanima me, sanjate li ikada bolnicu, onu gdje ste liječeni nakon udesa?
– Nikad, zaista nikad.
– A nešto drugo?
– Drugo?… Da, sanjam nešto, nešto što me užasno zbunjuje, mislim čak udaljava od sjećanja na moj vlastiti život. Bojim se da ću, ako se to nastavi, zauvijek završiti u nekoj umobolnici.
– Hoćete li mi o tome pričati?
– Ako inzistirate… iako i tada nerado. Više su to noćne more, snovi koji me užasavaju, dovode na ivicu očaja i rastrojstva.
– Kad ih podijelite sa mnom bit će vam lakše… Vjerujte mi. Ako bude toliko teško, možemo prekinuti u svakom trenutku, kad god vi zaželite.
– Uredu… To što sanjam nije cjelovita priča, radi se o segmentima, djelićima tuđeg života. Razbacani su, sanjam ih bez kronološkog reda, i, da budem iskren ne znam kako ih poredati, što je bliže početku a što vodi kraju.
– Znate li, možda, koga sanjate?
– Ne, i to je misterija. Kao da se radi o SF filmu u kome igram glavnu ulogu. Naime, taj kojega sanjam ima moj lik, ali meni potpuno nepoznat život, koji se zbiva u meni nepoznatoj zemlji, u neko suludo vrijeme koje nisam u stanju smjestiti u neku određenu epohu.
– Za snove te atribucije nisu bitne, sanjamo u metaforama koje nisu nimalo transparentne, čije značenje je ponekad veoma teško odgonetnuti.
Hoćete li sad početi?
– Eto, ponekad sam dijete… od oko šest-sedam godina, živim u nekoj maloj kući neobične arhitekture, u planinskom selu, sam s majkom, bez oca… Oca se sjećam samo kao lika sa požutjelih fotografija koje gledam krišom, noću uz plamen svijeće… I pritom plačem bez jecaja. Danju idem u školu i učim neku nepoznatu povijest beskrajnog niza ratova… Onda nastupa praznina… Duga… Bez adolescencije, bez djevojaka, sporta, zabava, bez žena…
– Je li to sve?
– Ne… Rat…
– Onaj iz povijesti u školi?
– Ne, ne taj rat. Rat koji se još nije dogodio, ili se zbio dok sam ja nakon udesa ležao bez svijesti. Ratuje se bez pravila, bez suprotstavljenih vojski… svako protiv svakog, susjedi međusobno, naoružani protiv golorukih, uniformirani protiv civila… Glad, bolesti, smrt… Smrt, smrt, smrt, smrt… Smrt i lešine. I poslije opet ništa. Praznina, mrak…
– Hoćete li da prekinemo?
– Ne… Nije tako teško. Nastavit ću. Smrt… leševi, miris baruta i vonj ustajale krvi. To me izvuklo, razbilo tamu, ispunilo prazninu… Izbauljao sam ispod gomile leševa i otpuzao u noć, u mrak šume. Mrak me spasao… Tu je kraj. Kraj noćnim morama. Redovito, čim se dočepam šume, snovi prestaju pa utonem u san bez snova.
Za taj dan razgovor je bio završen. Sutradan me je čekao onaj drugi, ljubitelj narodnjaka i njegovi snovi.
– Prošli put, sjećaš li se, pričao si mi o snu, životu u velikom gradu i prometnom udesu, kako te je dok si pretrčavali ulicu oborio automobil a ti izgubio svijest i potonuo u mrak.
– Sjećam…
– Pa, ima li nastavka?
– Ima, samo ne znam je l’ nastavak? Sve je nekako isjeckano pa smiješano, baš k’o sataraš…
– Pričaj kako ti padne napamet, redosljed nije važan, ja ću to kasnije probati spojiti u cjelinu.
– Nema se tu baš šta puno pričat’… Nepokretan, danima u krevetu, onom s ogradicom k’o za bebe. Oko mene sestre i doktori k’o na korzu, samo špartaju… Hm, jest bila jedna, onako pravo zgodna. I brate dobra, mislim duševna, ništa joj se nije gadilo deverat oko mene. Pere me, briše, nosi mi, da izviniš, one guske i patke, znaš, da ne bi iš’o podase, a sve se smješka… k’o da je, nebud’ primijenjeno, konobar.
– Je li bio još neko koga se sjećaš?
– Ma, bio je jedan. Ne znam ni ko je, ni šta je. Često se mot’o po bolnici, uvijek uz one najteže bolesnike.
– Doktor, bolničar?…
– Ma, jok. Civil…
– Je li razgovarao s tobom?
– U početku, ono kad sam tek bio sebi doš’o, nije. Kasnije… jest.
– Onda sigurno znaš ko je?
– K’o, rek’o bi neki pop, a opet i nije pop. Mislim, nije ko ovi naši. Oni hodaju u onim crnim mantijama, bar kad su na dužnosti… Ovaj obučen obično, ne bi ga ni po čem’ zapazio među drugim civilima.
– I, šta ti je govorio?
– Nešto je tušio, o dušama, nisam ga baš sve ni razumio.
– Prepričaj mi to, onako kako se sjećaš iz sna.
– Dobro, samo me nemoj poslje zafrkavat’. Kaže on meni ’vako. Kad je Bog stvar’o svijet, odlučio da stvori i ljude. Al’, čućeš ti sad, prije čojeka, Bog stvorio i raj i pak’o, stvorio dušu, taman toliko duše koliko može stat u raj i u pak’o. Kako je koji čojek postaj’o, Bog mu udjeli dio duše… Ali, ne leži vraže, đavo ono nagovori ženu da čojeku dadne da proba jabuke. Otad ga više ništa u tom nije moglo zautavit’. Što više uživ'o u jabuki, više se svijeta množilo, dok ono jednom, Bog se poboja da mu neće bit dosta duše što je stvorio. Kud će – šta će, smisli, pa jednu dušu u dva čojeka. Al’ da ne bude zapetljancije, uredi on tako da pola duše dobije čojek koji je rođen na jednoj strani svijeta, a drugu polovinu onaj na drugoj strani. Kad jedan spava, drugi budan. Ipak, jedno je jedno, pa onda ono što onaj tamo dok je budan radi, šta se s njim događa, to onaj drugi tamo sanja dok spava, i sve tako u krug. Kad jedan od nji’ umre, polovina duše odlazi u nebo i čeka da se sjedini s drugom polovinom. Onaj drugi od tog trenutka ostaje bez snova. A kad i taj dođe na red, onda se duša ponovo spoji, pa il’ u raj il’ u pak’o. E, slušaj sad, šta mi taj priča. Pita on mene, šta će bit’ ako je jedan zaslužijo raj, s drugi pak’o? Duša je jedna… Ako se pokaješ još dok možeš, duša ti ode u raj. A, pitam ja onda njega, šta će bit’ ako onaj drugi nije zaslužijo raj? U tome i jes’ štos, on će meni. Ako je on već mrtav, to ti je zadnja prilika da odeš u raj, a ako je on živ, šta te briga, pokajanjem si rezervis’o duši mjesto u raju… Eto, to ti je to, što mi je onaj pričo… Nego, ima li šta u tome, doktore, šta ti misliš?
– Snovi, k’o snovi… U snu je sve moguće.
Nažalost, ni s posljednja dva razgovora nisam postigao očekivani efekat. Pribojavao sam se povući posljednji adut i aktivirati plan ”B”. S tim nisam namjeravao žuriti.
Za sljedeći razgovor ”obojici” sam, na kraju priče o snovima odlučio postaviti samo po jedno, isto pitanje.
– Hoćemo li nastaviti tamo gdje smo stali, vašim bijegom od smrti?
– Nažalost, to je sve. Svi moji snovi time se završavaju.
– Još samo jedno pitanje. Sjećate li se možda dana, datuma kad se to zbilo, kad ste ispuzali ispod gomile leševa i otpuzali u šumu?
– Previše tražite. Zadnji datum koga se sjećam, bio je ranije, ne znam koliko dana prije. Pamtim ga po velikoj zbrci u mjestu gdje sam boravio, neopisiv kaos, kao pred sudnji dan. Ta zbrka, taj kaos zbio se jedanestog jula hiljadu devetstotina devedest pete.
Ni ”drugi” mi nije mogao puno novoga kazati. Nije znao je li se pokajao i duši obezbijedio mjesto u raju, jednako kao ni datum kad je ponovo potonuo u potpuni mrak. Posljednje čega se sjeća bilo kako ga na kolicima voze na operaciju. Bilo je to jedanestog jula hiljadu devesto devedeset pete.
Morao sam aktivirati plan ”B”.
Video-zapise naših razgovora sam izmontirao u dvije odvojene cjeline, snove ”prvoga” nalijepio sam na sjećanje ”drugog”, i obrnuto. Izgledalo je da se radi o kontinuiranim snimcima naših razgovora i ”njihovih” sjećanja.
”Film” sam mu prikazao bez ikakvog uvoda. Najprije jednu, pa dugu verziju.
– I, ko ste vi zapravo? – upitao sam kad se vrpca zaustavila.
– Ne znam. Vjerovatno sam za trajno izgubio pamćenje. Zbog jakog udarca u glavu.
– Ne pitam kako se zovete, mislim koji ste od njih, koji od ove dvojice čije smo priče upravo odgledali?
– Nije vam jasno?… Seoba duša…
– Govorite o metampsihozi, reinkarnaciji?
– Ne znam zove li se to tako i je li to baš to… Vi u to, doktore, izgleda sumnjate? Mislim na to s dušama…
– Nisam imao, mislim osobno, takvo iskustvo.
– Upravo o tomu se i radi, lično iskustvo… nešto osobno doživljeno.
Dogodilo se u istom trenu, istoj sekundi, srce nam je obojici stalo jednovremeno. Dvije polovine duše su se spojile i vinule u nebo,… a onda, jedno je srce ponovo zakucalo… i duša se vratila tijelu. Cijela u jedno tijelo…
Zašutio je.
Strpljivo sam čekao hoće li još nešto kazati. Konačno je progovorio.
– Doktore, hoćete li mi pomoći? Kažite mi, molim vas, kako da se pokajem. Ne sjećam se je li on to uspio učiniti.
|