|
Otkako je polozhio vatrogasni ispit, te postao chuvar na jednoj od kapija Pilhane, ocu je svanulo. Plava uniforma, o kojoj je mati brinula da uvijek bude chista i ispeglana, te topla i svijetla strazhara pokraj kapije, posao lagahan – svodio se na kontrolu radnika koji ulaze ili izlaze u Pilhanu, te na podizanje brklje ispred kamiona koji su odvozili rezanu gradju ili se prazni vrac'ali u Pilhanu na utovar.
Radec'i taj posao, otac je mogao se prvi obveseliti ”bogojavljenju”. Sada je imao priliku vidjeti toliko ochekivanog Ivu Japana na kapiji koju bi mu s dragoshc'u otvarao. Ivo Japan je bio jedan shutljiv i u sebe zatvoren chovjek, koji je umjesto rijechi, cheshc'e koristio pokret. Rijech – dukat! Kad je trebalo neshto blago rec'i, samo bi se nasmijeshio, a kad je trebalo negodovati ili osporiti samo bi se namrgodio. Blagajnichki posao radio je godinama bez greshke, ispisivao cifre u rubrike rachunskih knjiga, nikad ga glava nije zabolila od manjka. Nekad bi svoje rachunske knjige poslije posla nosio kuc'i, a svjetlo u prozoru svjedochilo je da Ivo Japan neumorno radi da bi plac'a bila na vakat. Nekada bi bi mu se omakla greshka u rachunu, pa je svjetlo znalo po svunoc' gorjeti…
Od kako je ostavio teshke tezgere, otac se vishe nije zhalio na bolove u ledjima, rjedje je ishao k doktoru Grinfeldu, rjedje smo ga trljali po ledjima ”rheumynom”, ispravio se malo, ali je i dalje kukao na noc'nu smjenu koja mu je teshko padala. Bojao se da c'e ga jednom prevariti san i da c'e zaspati sjedec'i u stolici pokraj tople furune u strazhari, da bi ga mogla uhvatiti kontrola na spavanju – i halali se sa sluzhbom…
Otac je nekada pripadao brojnom mutafdzhijskom esnafu. Preo je kostrijet u cherhani, a pazarnim danom iznosio robu na Kolobaru, prodavao ono shto majka bi otkala – mutafe, zobnice, kolane, harare, vrec'e, ne samo u Varcaru, nego i u Banjoj Luci, Kotor-Varoshi, Travniku. Od mutafdzhiluka se moglo zhivjeti, sve dok ne potekoshe jeftiniji, moderniji, tvornichki proizvedeni tekstili koje je seljak odmah prigrlio. To je mnogog mutafdzhiju natjeralo da ”otpashu i bace tulume” te potrazhe kruha na drugoj strani. Neki su nashli zaposlenje u drzhavnim preduzec'ima – u ”Metalcu” ili na Pilhani, pomirivshi se sa teshkim poslove koje nikad do tada nisu radili.
”Fala Bogu da postoji Pilhana”, govorio je otac kada bi Ivo Japan obveselio radnike ”bogojavljenskim” darovima, plac'om, a pogotovo kakvom nenadanom povishicom! Tada bi otac pogladio bradu i rekao: El hamdulillah!
U Rici bi roditelji djecu strashili teshkim pilhanskim radom i malom plac'om: ”Ako nastavish tako redati jedinice, teshko da c'e te i Pilhana zapasti!”
Bilo je i neshto seljaka s okolnih brda koji su se djelomichno odrekli tezhachkog posla, dizali zoru na se, pjeshachili sahat hoda od svojih sela, i prije pilhanske sirene prelazili njenu kapiju, radili na balvanishtu, gaterima, ili slagali ”rezanu gradju”. Na drugi znak sirene, odlazili bi u svoja sela po okolnim brdima da bi uzorali, pozubili i posijali, okopali, pozhnjeli ili pokosili. Nikad se nisu odrekli sela, njiva i tezhakluka, ali ni Pilhane u kojoj im je Ivo Japan dijelio mjesechnu plac'u kojom su dopunjavali mrshave zhetve, a posebno shto im garantirala besplatno lijechenje i pravo na penziju. Za razliku od njih, nekadashnje mutafdzhije, poput moga oca, morale su se zauvijek odrec'i svoga starinskog zanata i svoju sudbinu potpuno vezati za Pilhanu. U shkoli su nam govorili da su to proleteri.
Bez razlike, bio propali mutafdzhija, to jeste novi proleter, ili pak polu-tezhak i polu-radnik, pilhanski radnici su svi redom govorili kako ih posao na Pilhani preguli, a kako je plac'a slaba. Ne jednom, sanjali su kako c'e ”bogojavljenje” biti vec' sutra, chim se probude, iako se Ivo Japan sa svojom tashnom vec' ukazao jucher. Za nas, sirotinju, dani ishchekivanje dolaska Ive Japana bili su slichni ramazanskim, ali je svako mjesechno ukazivanje Ive Japana znachilo i – dvanaest Bajrama u godini. Nekada, chak, i trinaest, ako bi Ivo Japan dijelio vishak na kraju godine koji su radnici zvali ”trinesta plac'a” a kojoj su se veselili, kao da je bozhji dar!
O plac'i – u kuc'i biti svega po malo od onog shto je manjkalo. Otac c'e, vrac'ajuc'i se sa plac'om svratiti u duc'an i na svojim ledjima unijeti vrec'u brashna u kuc'u, onda c'e se zavratiti po ulje i shec'er, frtalj kahve. Ponekad bi i nas djecu znao obveseliti kojom bombonom ili napolitankom ”Adria”.
Plac'a je bila velika nada za svakoga, iako je pilhanska bila tanahna, pa se brzo i lahko topila, izmichuc'i iz dzhepa, nestajuc'i iz ruku pred mnogim potrebama. Nekim sitnim prohtjevima i zheljama nikada nije udovoljeno, uvijek je njihovo ispunjenje odlagano do nekog slijedec'eg ”bogojavljenja” Ive Japana s tashnom punom para.
I blagajnik Ivo zvani Japan, znao je da je para djavo, a razumio je sirotinju, njene zhelje i potrebe, jer ni sam nije bio bash puno rastavio od onih kojima je dijelio plac'e. Ivo Japan bi na putu iz charshije, od banke do Pilhane, prolazio kroz nashu Riku, pa smo mu se mi veselili kao svecu koji sa velikom tashnom punom para silazi s neba da bi obveselio sirotinju. Ivo Japan je zhmirio na desno oko, ishao nekako nazasuk krajem ulice, glavom haman klonulom na rame. Sve do silaska Ive Japana iz charshije niz strmu Kujundzhinicu u Riku, svaki dan smo pitali oca: ”Kad c'e plac'a?”, a on bi odgovarao: ”Pitaj Ivu Japana!”
Ivo Japan, blagajnik u Pilhani, chvrsto je grlio tu svoju kozhnu tashnu ispod desnog pazuha, kao da se bojao da mu je neko ne otme. Znao je da je Rika mirna mahala u kojoj niko nije bio sklon ni nasilnishtvu ni razbojnishtvu. Ivo Japan je tu svoju kozhnu tashnu u kojoj je bio radnichki novac privijao uza se, jer, zna se, pare su magnet!
I, dok smo ga s divljenjem gledali, Ivo Japan bi zamicao medju zadnje kuc'e u mahali, zhurec'i da se s tim parama shto prije rastavi, da se oslobodi toga tereta i magneta, da ih podijeli onima koji su ih i zaradili. I sam Ivo Japan je dijelio radost s onima koji su ga s tolikom radoshc'u ishchekivali. Glas o dolasku Ive Japana hitro bi se rashirio medju radnicima Pilhane, s kraja na kraj, na balvanishtu, pokraj gatera, na slagalishtu rezane gradje…
Ustaljenim pokretima, Ivo Japan bi spushtao svoju tashnu na stol, popio chashu vode kako bi utolio zhedj i rashladio se nakon dugog tabananja od banke, kroz Riku, do male drvene blagajne na Pilhani i tako. Potom bi iz tashne polahko vadio presavijene platne liste, razastirao ih na stolu ispred sebe. Kontrolirao bi duge kolone radnichkih imena, cifre zarade, kolone odbitaka, sumu za isplatu, drzhec'i olovku medju prstima, kao pokazivach. Kada to obavi, na stol bi stavljao ono shto su svi s radoshc'u ochekivali – svezhnjeve novchanica s kojih se dobroc'udno smijao Alija Sirotanovic'. Taj osmjeh udarnika – rudara razgaljivao je i Ivu Japana, a gdje nec'e radnike koji su se tiskali ispred blagajne i njegovog stola – ne bi li shto prije doshli do svoje zarade. Svi su shutke uzhivali u shushtanju novchanica dok ih je Ivo Japan brojao i dok su prelazile onu kratku razdaljinu izmedju blagajnichkih ruku Ive Japana i radnichkih zhuljevitih dlanova.
Nekima radnicima Ivo Japan bi samo izbrojio pare, poturio platnu listu i rekavshi ”tuj”, pokazujuc'i radniku mjesto gdje treba potpisati. Onda bi Ivo Japan rekao, glasom koji je zvuchao nekako izmedju zapovijedi i zhelje: ”Prebroj!” Brojao bi u sebi istovremeno i Ivo Japan pratec'i kako radnici, pljujuc'i s vremena na vrijeme medju prste, pazhljivo slazhu novchanice na sto prije nego c'e zavrshiti u njihovim dzhepovima.
Nekoliko radnika, medju njima i moj otac, bili su Ivi Japanu zbog nechega dragi. Njima bi nakon isplate uputio samo jednu jedinu rijech koja je potvrdjivala tu njegovu naklonost, ali i sadrzhavala mnogo dublja, teshko dokuchiva znachenja i poruke, chiji je pravi smisao znao jedino Ivo Japan: ”Stisni!”
Tu rijech je Ivo Japan izgovarao podizhuc'i malo svoju ruku, dok bi uz trzaj ruke naglo stiskao svoju praznu shaku, kao da hvata neshto, pa poshto je to shchepao, ni za zhivu glavu ne ispushta.
”Stisni”, znachilo je, drzhi jako, shto jache, pare u shaci, i gledaj da ih shto duzhe ne ispushtash ih iz ruke, niti se odvajash od njih da ih dobro chuvash, ne izgubish. Ivo Japan, koji je chitav zhivot deverao s parama i znao kakav su pare vrag koji insanu ne da zhiva mira, izgovorio bi tu rijech kao savjet, pouku, zapovijed, molbu, preklinjanje. Sve je pomijeshano i sve je u isto vrijeme stalo u tu jednu jedinu rijech.
”Stisni!” – znachilo je: nemoj igrati ”poklape”, nemoj se kartati s radnicima koji te mame da okushash srec'u u kocki, vec' tu, na Pilhani, izmedju shtosova slozhenih trenica, jer mogao bi ostati bez plac'e a da se nije ni zgrijala u tvom siromashkom dzhepu! Ta jedna jedina rijech Ive Japana znachila je i ”nemoj svrac'ati usput u birtije i tamo polokati plac'u! Kako c'esh, jadna ti majka, praznih shaka svojoj cheljadi na ochi! Nemoj im lagati da nije bila plac'a, kad znash da su svi vidjeli mene – blagajnika Ivu Japana, kako kroz Riku, s tashnom pod pazuhom prolazi...”
”Stisni!” – znachilo je – pamet u glavu, chuvaj pare, ne rasipaj to shto si s mukom zaradio, ochi c'e ti pobijeliti, a jaja c'e ti se otegnuti do zemlje do slijedec'e plac'e! ”Stisni!” – gledaj da malo ushtedish od te svoje sirotinje, pa c'e ti sutra biti lakshe kupiti shporet ili jorgan, moc'i c'esh se svijetla obraza pojaviti kod Shehe u duc'anu, isplatiti vjeresiju, pa ne zaduzhujuc'i se josh vishe, ubiti koju potrebu, obveseliti svoju cheljad ispunjenjem njihovih malih zhelja, koje nisi mogao ni za pravi Bajram…
”Stisni!” – preporuchuje, moli i savjetuje Ivo Japan – pa da ti cheljad imaju shta jesti i piti, da priuba nisu ni gola ni bosa, da mozhesh kupiti drva za zimu…
”Stisni!” – pa nemoj troshiti pare na besposlicu!
Zaboravi shta si sinoc', pred plac'u, pod jorganom obec'ao zheni da c'esh joj kupiti, neka rondja. Ne rasipaj pare na luksuz, na bombone i slatkishe, taman da ti djeca kmeche i vjeshaju ti se o rukav, kud god maknesh molec'i: ”Babo, kupi!” Jer, ima precheg od precheg! Da, bilo je i grubosti u glasu Ive Japana kada bi izgovorio to svoje ”Stisni!” uz chvrsto stisnutu praznu shaku!
E, trebalo je zbilja imati petlju i to ”Stisni!” Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilhani, pretochiti u sirotinjski zhivot, pa dochekati slijedec'u plac'u s neshto nepotroshenog novca, makar to bilo samo nekoliko onih aluminijskih petodinarki u dzhepu, ako vec' ne meresh ushparati ni jednu novchanicu sa koje se ti se smijeshi Alija Sirotanovic'!
Otac je hiljadu puta odglumio to ”Stisni!” Ive Japana kad god bi trazhili da nam neshto kupi, neshto shto nam nije mogao priushtiti, bar ne od te plac'e.
Kada bih danas, nakon toliko prohujalih godina, pred ocem, koji uzet sjedi u invalidskim kolicima u gradu na jugu Shvedske, obhrvan teshkom boleshc'u, izgovorio pred njim ”Stisni”, otac bi neko vrijeme oklijevao, pa bi se chinilo kao da ne razumije tu rijech kao ni mnoge koje mu govorim, ali – samo dok ne bi smogao snage da se osmjehne. Taj ochev osmjeh na izmuchenom licu bio bi znak da je iz sjec'anja uspio prizvati glavnog pilhanskog i richkog sirotinjskog junaka, Ivu zvanog Japan, ozhivjeti ga u siromashnom misanscenu male pilhanske blagajne – kako vadi pare iz tashne, kako ih broji, te dodaje radnicima. Otac bi, siguran sam, po hiljaditi put u zhivotu, istina s mukom, uspio i sada odglumiti tu scenu u kojoj Ivo Japan stishc'e svoju praznu shaku, kao da su u njoj pare. Otac bi i sada, iako je to za njega veliki zahmet i gotovo nemoguc'i pothvat, jer desna ruka mu je uzeta, pokushao stisnuti svoju shaku i oponashati glas njegovog blagajnika Ive Japana. Siguran sam da bi otac najzad uspio izgovoriti ono ”Stisni” oponashajuc'i glas Ive Japana – pomalo podrugljivo, pomalo u shali, ali istovremeno ozbiljno, zapovjednichki strogo i ochinski brizhno, bash onako kako je tu vazhnu rijech izgovarao pilhanski blagajnik o ”bogojavljenju”!
To ”Stisni!” znao je otac chesto rec'i i rahmetli majci i nama djeci, bilo mu je teshko tada, jer nas je sve volio kao svoje ochi u glavi i, da je mogao, poskidao bi nam zvijezde. Tako je tu rijech izgovarao ne bez prijekora, ali ne i bez zhaljenja i molbe za strpljenje! I, nama bi odmah bilo jasno da se ne uzdamo u ocheve pare, da nashe zhelje mogu i poprichekati do boljih dana i do druge plac'e, do neke buduc'e povishice, ako je ikad bude.
Kad god bi moj otac izgovorio to ”Stisni!” meni bi se odmah pred ochima pojavila slika Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilhani, slika koju nikada nisam vidio uzhivo, a koju mi je otac vjerno docharavao imitirajuc'i Ivu zvanog Japan. Uz tu sliku pred ochima, odzvanja u mojim mislima ona jedna jedina rijech ”Stisni!” – kad god imam zhelja u srcu, a malo moguc'nosti da ih ostvarim!
|