|
Otkako je položio vatrogasni ispit, te postao čuvar na jednoj od kapija Pilhane, ocu je svanulo. Plava uniforma, o kojoj je mati brinula da uvijek bude čista i ispeglana, te topla i svijetla stražara pokraj kapije, posao lagahan – svodio se na kontrolu radnika koji ulaze ili izlaze u Pilhanu, te na podizanje brklje ispred kamiona koji su odvozili rezanu građu ili se prazni vraćali u Pilhanu na utovar.
Radeći taj posao, otac je mogao se prvi obveseliti ”bogojavljenju”. Sada je imao priliku vidjeti toliko očekivanog Ivu Japana na kapiji koju bi mu s dragošću otvarao. Ivo Japan je bio jedan šutljiv i u sebe zatvoren čovjek, koji je umjesto riječi, češće koristio pokret. Riječ – dukat! Kad je trebalo nešto blago reći, samo bi se nasmiješio, a kad je trebalo negodovati ili osporiti samo bi se namrgodio. Blagajnički posao radio je godinama bez greške, ispisivao cifre u rubrike računskih knjiga, nikad ga glava nije zabolila od manjka. Nekad bi svoje računske knjige poslije posla nosio kući, a svjetlo u prozoru svjedočilo je da Ivo Japan neumorno radi da bi plaća bila na vakat. Nekada bi bi mu se omakla greška u računu, pa je svjetlo znalo po svunoć gorjeti…
Od kako je ostavio teške tezgere, otac se više nije žalio na bolove u leđima, rjeđe je išao k doktoru Grinfeldu, rjeđe smo ga trljali po leđima ”rheumynom”, ispravio se malo, ali je i dalje kukao na noćnu smjenu koja mu je teško padala. Bojao se da će ga jednom prevariti san i da će zaspati sjedeći u stolici pokraj tople furune u stražari, da bi ga mogla uhvatiti kontrola na spavanju – i halali se sa službom…
Otac je nekada pripadao brojnom mutafdžijskom esnafu. Preo je kostrijet u čerhani, a pazarnim danom iznosio robu na Kolobaru, prodavao ono što majka bi otkala – mutafe, zobnice, kolane, harare, vreće, ne samo u Varcaru, nego i u Banjoj Luci, Kotor-Varoši, Travniku. Od mutafdžiluka se moglo živjeti, sve dok ne potekoše jeftiniji, moderniji, tvornički proizvedeni tekstili koje je seljak odmah prigrlio. To je mnogog mutafdžiju natjeralo da ”otpašu i bace tulume” te potraže kruha na drugoj strani. Neki su našli zaposlenje u državnim preduzećima – u ”Metalcu” ili na Pilhani, pomirivši se sa teškim poslove koje nikad do tada nisu radili.
”Fala Bogu da postoji Pilhana”, govorio je otac kada bi Ivo Japan obveselio radnike ”bogojavljenskim” darovima, plaćom, a pogotovo kakvom nenadanom povišicom! Tada bi otac pogladio bradu i rekao: El hamdulillah!
U Rici bi roditelji djecu strašili teškim pilhanskim radom i malom plaćom: ”Ako nastaviš tako redati jedinice, teško da će te i Pilhana zapasti!”
Bilo je i nešto seljaka s okolnih brda koji su se djelomično odrekli težačkog posla, dizali zoru na se, pješačili sahat hoda od svojih sela, i prije pilhanske sirene prelazili njenu kapiju, radili na balvaništu, gaterima, ili slagali ”rezanu građu”. Na drugi znak sirene, odlazili bi u svoja sela po okolnim brdima da bi uzorali, pozubili i posijali, okopali, požnjeli ili pokosili. Nikad se nisu odrekli sela, njiva i težakluka, ali ni Pilhane u kojoj im je Ivo Japan dijelio mjesečnu plaću kojom su dopunjavali mršave žetve, a posebno što im garantirala besplatno liječenje i pravo na penziju. Za razliku od njih, nekadašnje mutafdžije, poput moga oca, morale su se zauvijek odreći svoga starinskog zanata i svoju sudbinu potpuno vezati za Pilhanu. U školi su nam govorili da su to proleteri.
Bez razlike, bio propali mutafdžija, to jeste novi proleter, ili pak polu-težak i polu-radnik, pilhanski radnici su svi redom govorili kako ih posao na Pilhani preguli, a kako je plaća slaba. Ne jednom, sanjali su kako će ”bogojavljenje” biti već sutra, čim se probude, iako se Ivo Japan sa svojom tašnom već ukazao jučer. Za nas, sirotinju, dani iščekivanje dolaska Ive Japana bili su slični ramazanskim, ali je svako mjesečno ukazivanje Ive Japana značilo i – dvanaest Bajrama u godini. Nekada, čak, i trinaest, ako bi Ivo Japan dijelio višak na kraju godine koji su radnici zvali ”trinesta plaća” a kojoj su se veselili, kao da je božji dar!
O plaći – u kući biti svega po malo od onog što je manjkalo. Otac će, vraćajući se sa plaćom svratiti u dućan i na svojim leđima unijeti vreću brašna u kuću, onda će se zavratiti po ulje i šećer, frtalj kahve. Ponekad bi i nas djecu znao obveseliti kojom bombonom ili napolitankom ”Adria”.
Plaća je bila velika nada za svakoga, iako je pilhanska bila tanahna, pa se brzo i lahko topila, izmičući iz džepa, nestajući iz ruku pred mnogim potrebama. Nekim sitnim prohtjevima i željama nikada nije udovoljeno, uvijek je njihovo ispunjenje odlagano do nekog slijedećeg ”bogojavljenja” Ive Japana s tašnom punom para.
I blagajnik Ivo zvani Japan, znao je da je para đavo, a razumio je sirotinju, njene želje i potrebe, jer ni sam nije bio baš puno rastavio od onih kojima je dijelio plaće. Ivo Japan bi na putu iz čaršije, od banke do Pilhane, prolazio kroz našu Riku, pa smo mu se mi veselili kao svecu koji sa velikom tašnom punom para silazi s neba da bi obveselio sirotinju. Ivo Japan je žmirio na desno oko, išao nekako nazasuk krajem ulice, glavom haman klonulom na rame. Sve do silaska Ive Japana iz čaršije niz strmu Kujundžinicu u Riku, svaki dan smo pitali oca: ”Kad će plaća?”, a on bi odgovarao: ”Pitaj Ivu Japana!”
Ivo Japan, blagajnik u Pilhani, čvrsto je grlio tu svoju kožnu tašnu ispod desnog pazuha, kao da se bojao da mu je neko ne otme. Znao je da je Rika mirna mahala u kojoj niko nije bio sklon ni nasilništvu ni razbojništvu. Ivo Japan je tu svoju kožnu tašnu u kojoj je bio radnički novac privijao uza se, jer, zna se, pare su magnet!
I, dok smo ga s divljenjem gledali, Ivo Japan bi zamicao među zadnje kuće u mahali, žureći da se s tim parama što prije rastavi, da se oslobodi toga tereta i magneta, da ih podijeli onima koji su ih i zaradili. I sam Ivo Japan je dijelio radost s onima koji su ga s tolikom radošću iščekivali. Glas o dolasku Ive Japana hitro bi se raširio među radnicima Pilhane, s kraja na kraj, na balvaništu, pokraj gatera, na slagalištu rezane građe…
Ustaljenim pokretima, Ivo Japan bi spuštao svoju tašnu na stol, popio čašu vode kako bi utolio žeđ i rashladio se nakon dugog tabananja od banke, kroz Riku, do male drvene blagajne na Pilhani i tako. Potom bi iz tašne polahko vadio presavijene platne liste, razastirao ih na stolu ispred sebe. Kontrolirao bi duge kolone radničkih imena, cifre zarade, kolone odbitaka, sumu za isplatu, držeći olovku među prstima, kao pokazivač. Kada to obavi, na stol bi stavljao ono što su svi s radošću očekivali – svežnjeve novčanica s kojih se dobroćudno smijao Alija Sirotanović. Taj osmjeh udarnika – rudara razgaljivao je i Ivu Japana, a gdje neće radnike koji su se tiskali ispred blagajne i njegovog stola – ne bi li što prije došli do svoje zarade. Svi su šutke uživali u šuštanju novčanica dok ih je Ivo Japan brojao i dok su prelazile onu kratku razdaljinu između blagajničkih ruku Ive Japana i radničkih žuljevitih dlanova.
Nekima radnicima Ivo Japan bi samo izbrojio pare, poturio platnu listu i rekavši ”tuj”, pokazujući radniku mjesto gdje treba potpisati. Onda bi Ivo Japan rekao, glasom koji je zvučao nekako između zapovijedi i želje: ”Prebroj!” Brojao bi u sebi istovremeno i Ivo Japan prateći kako radnici, pljujući s vremena na vrijeme među prste, pažljivo slažu novčanice na sto prije nego će završiti u njihovim džepovima.
Nekoliko radnika, među njima i moj otac, bili su Ivi Japanu zbog nečega dragi. Njima bi nakon isplate uputio samo jednu jedinu riječ koja je potvrđivala tu njegovu naklonost, ali i sadržavala mnogo dublja, teško dokučiva značenja i poruke, čiji je pravi smisao znao jedino Ivo Japan: ”Stisni!”
Tu riječ je Ivo Japan izgovarao podižući malo svoju ruku, dok bi uz trzaj ruke naglo stiskao svoju praznu šaku, kao da hvata nešto, pa pošto je to ščepao, ni za živu glavu ne ispušta.
”Stisni”, značilo je, drži jako, što jače, pare u šaci, i gledaj da ih što duže ne ispuštaš ih iz ruke, niti se odvajaš od njih da ih dobro čuvaš, ne izgubiš. Ivo Japan, koji je čitav život deverao s parama i znao kakav su pare vrag koji insanu ne da živa mira, izgovorio bi tu riječ kao savjet, pouku, zapovijed, molbu, preklinjanje. Sve je pomiješano i sve je u isto vrijeme stalo u tu jednu jedinu riječ.
”Stisni!” – značilo je: nemoj igrati ”poklape”, nemoj se kartati s radnicima koji te mame da okušaš sreću u kocki, već tu, na Pilhani, između štosova složenih trenica, jer mogao bi ostati bez plaće a da se nije ni zgrijala u tvom siromaškom džepu! Ta jedna jedina riječ Ive Japana značila je i ”nemoj svraćati usput u birtije i tamo polokati plaću! Kako ćeš, jadna ti majka, praznih šaka svojoj čeljadi na oči! Nemoj im lagati da nije bila plaća, kad znaš da su svi vidjeli mene – blagajnika Ivu Japana, kako kroz Riku, s tašnom pod pazuhom prolazi...”
”Stisni!” – značilo je – pamet u glavu, čuvaj pare, ne rasipaj to što si s mukom zaradio, oči će ti pobijeliti, a jaja će ti se otegnuti do zemlje do slijedeće plaće! ”Stisni!” – gledaj da malo uštediš od te svoje sirotinje, pa će ti sutra biti lakše kupiti šporet ili jorgan, moći ćeš se svijetla obraza pojaviti kod Šehe u dućanu, isplatiti vjeresiju, pa ne zadužujući se još više, ubiti koju potrebu, obveseliti svoju čeljad ispunjenjem njihovih malih želja, koje nisi mogao ni za pravi Bajram…
”Stisni!” – preporučuje, moli i savjetuje Ivo Japan – pa da ti čeljad imaju šta jesti i piti, da priuba nisu ni gola ni bosa, da možeš kupiti drva za zimu…
”Stisni!” – pa nemoj trošiti pare na besposlicu!
Zaboravi šta si sinoć, pred plaću, pod jorganom obećao ženi da ćeš joj kupiti, neka ronđa. Ne rasipaj pare na luksuz, na bombone i slatkiše, taman da ti djeca kmeče i vješaju ti se o rukav, kud god makneš moleći: ”Babo, kupi!” Jer, ima prečeg od prečeg! Da, bilo je i grubosti u glasu Ive Japana kada bi izgovorio to svoje ”Stisni!” uz čvrsto stisnutu praznu šaku!
E, trebalo je zbilja imati petlju i to ”Stisni!” Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilhani, pretočiti u sirotinjski život, pa dočekati slijedeću plaću s nešto nepotrošenog novca, makar to bilo samo nekoliko onih aluminijskih petodinarki u džepu, ako već ne mereš ušparati ni jednu novčanicu sa koje se ti se smiješi Alija Sirotanović!
Otac je hiljadu puta odglumio to ”Stisni!” Ive Japana kad god bi tražili da nam nešto kupi, nešto što nam nije mogao priuštiti, bar ne od te plaće.
Kada bih danas, nakon toliko prohujalih godina, pred ocem, koji uzet sjedi u invalidskim kolicima u gradu na jugu Švedske, obhrvan teškom bolešću, izgovorio pred njim ”Stisni”, otac bi neko vrijeme oklijevao, pa bi se činilo kao da ne razumije tu riječ kao ni mnoge koje mu govorim, ali – samo dok ne bi smogao snage da se osmjehne. Taj očev osmjeh na izmučenom licu bio bi znak da je iz sjećanja uspio prizvati glavnog pilhanskog i ričkog sirotinjskog junaka, Ivu zvanog Japan, oživjeti ga u siromašnom misanscenu male pilhanske blagajne – kako vadi pare iz tašne, kako ih broji, te dodaje radnicima. Otac bi, siguran sam, po hiljaditi put u životu, istina s mukom, uspio i sada odglumiti tu scenu u kojoj Ivo Japan stišće svoju praznu šaku, kao da su u njoj pare. Otac bi i sada, iako je to za njega veliki zahmet i gotovo nemogući pothvat, jer desna ruka mu je uzeta, pokušao stisnuti svoju šaku i oponašati glas njegovog blagajnika Ive Japana. Siguran sam da bi otac najzad uspio izgovoriti ono ”Stisni” oponašajući glas Ive Japana – pomalo podrugljivo, pomalo u šali, ali istovremeno ozbiljno, zapovjednički strogo i očinski brižno, baš onako kako je tu važnu riječ izgovarao pilhanski blagajnik o ”bogojavljenju”!
To ”Stisni!” znao je otac često reći i rahmetli majci i nama djeci, bilo mu je teško tada, jer nas je sve volio kao svoje oči u glavi i, da je mogao, poskidao bi nam zvijezde. Tako je tu riječ izgovarao ne bez prijekora, ali ne i bez žaljenja i molbe za strpljenje! I, nama bi odmah bilo jasno da se ne uzdamo u očeve pare, da naše želje mogu i popričekati do boljih dana i do druge plaće, do neke buduće povišice, ako je ikad bude.
Kad god bi moj otac izgovorio to ”Stisni!” meni bi se odmah pred očima pojavila slika Ive zvanog Japan, blagajnika u Pilhani, slika koju nikada nisam vidio uživo, a koju mi je otac vjerno dočaravao imitirajući Ivu zvanog Japan. Uz tu sliku pred očima, odzvanja u mojim mislima ona jedna jedina riječ ”Stisni!” – kad god imam želja u srcu, a malo mogućnosti da ih ostvarim!
|