|
Jedna scena, koja mozhda dopunjuje sjec'anja Cezara Danona, usjekla mi se zarana u pamc'enje. Iz Sarajeva je uspjela prebjec'i Sidina rodjaka Judita. Imala je dvadesetak godina, vitak stas, crnu kosu dugu gotovo do pasa, sjajne ochi i… zhutu zvijezdu. Doshla je k nama u stan, dogovarala se ne znam o chemu s mojom tetkom. Uvecher istoga dana ujak Ic'an (pravo mu je ime bilo Ivan) izashao je na shetalishte mostarskoga ”korza” pod ruku s lijepom Jevrejkom koja je nosila na grudima zhutu zvijezdu. Bila je to smiona i izazovna gesta. Otad sam svoje ujake pocheo voljeti kao da su mi ochevi. A Jevreje kao brac'u.
Moje prijateljstvo s Danilom Kishom i Karlom Shtajnerom nije bilo samo literarno. Mnogo je dojmljivih dogadjaja u sjec'anjima Cezara Danona. Obitelj mu je bila brojna, svi zajedno su protjerani, najprije u sabirni logor na Lopudu, zatim u onaj koncentracijski na Rabu: otac Avram, majka Sarinka, sin Cezar Zadik i kc'i Palombika, porodica ocheve sestre Sare sa dvije kc'eri Esterom i Titom, i udovica ochevoga brata Davida takodjer s dvoje djece. Zamislite ih sve zajedno prvo u logoru a potom, nakon kapitulacije Italije 1943., u partizanima, gladne, gole i bose, po kishama i mrazu, u opasnim zonama od Raba do Plitvichkih Jezera, u zbjegovima diljem Like, Banije i Krbave slavne, izmedju Petrove Gore i Bobic'a brda, Gline i Topuskoga, od Dalmacije do Slavonije. Gdje god je naishao na poshtene i vrijedne ljude – seljaka, chobana, partizana, domac'icu, bolnicharku, katolichkoga fratra u Glini koji je pod svojom mantijom izvukao pravoslavno dijete da ga ustashe ne spale u crkvi – svaki je susret s njima ostao u pamc'enju prerano sazrelog mladic'a i danas josh mladahnoga sedamdesetpetogodishnjaka.
Vec'i je dio njegove rodbine postradao. Prezhivjeli su se vratili pochetkom 1945. godine u Mostar pjeshachec'i stotine kilometara, plovec'i trabakulom od Kvarnera do Dubrovnika, grabec'i ponovo hodom od luke u Gruzhu do mosta na Neretvi. Nakon svega shto je prozhivio, Cezar Zadik Danon nije mogao ni zamisliti da c'e, zajedno sa svojom suprugom, Mudjeverom Vilom muslimankom, opet bjezhati – ovaj put u London, iz Mostara u kojem je josh jednom izbio bratoubilachki rat pochetkom devedesetih godina proshloga stoljec'a, gdje su se ponovo pojavili chak i konc-logori.
Chitajuc'i Danonove zapise, prisjec'am se pokojnoga Karla Shtajnera i njegovih ”7.000 dana u Sibiru”; ponizhenja u gulagu gdje se nashao zajedno s mojim stricem Vladimirom Nikolajichem. Opisujuc'i dio onoga shto je prozhivio po logorima kao Zhidov i antistaljinistichki komunist, Shtajner upozorava da valja izbjegavati literaturu, jer ona sama ne mozhe izraziti strahote o kojima je rijech. Ni Cezar Danon ne literarizira svoje dozhivljaje – iznosi ih precizno, vjerno, dostojanstveno. Bez suvishnih parada i nepotrebnih metafora. Tako su josh uvjerljiviji i impresivniji. Chovjeku navru suze na ochi chitajuc'i pojedine stranice, ne znam da li vishe od tuge ili od zahvalnosti prema autoru.
Takvim se svjedochenjima sluzhi literatura. Od njih se pak gradi povijest, njezin najvjerodostojniji dio.
|