|
Iako sam bio prijatno iznenađen molbom dugogodišnjeg prijatelja (još iz vremena studentskih dana u Sarajevu), Viktora Dundovića, da uredim i recenziram knjigu ”Bugojno Vam priča”, nisam ni pretpostavljao da će, vremenom, od stidljivog, nakani vjernog, mlađahnog autora, pola(h)ko izrastati zreo i pitak spisatelj sopstvenih, ali i naših snoviđenja.
Godinama sam mu sugerisao da krene u susret prozi, i da mu, zaista, ”leži” – pisanje priča i to ne bilo kakvih, već pitko primamljivih kroki ”frame-ova”1 koji obuhvaćaju i prostor, i vrijeme, i ljude…
Elem, kao što i stara izreka kaže ”Ne cijeni knjigu na osnovu korica” i ja se odlučih otvoriti tu kutiju nade, sjete i čuđenja što naziv ”Bugojno Vam priča” nosi.
Na ”prvo” čitanje odmah mi se (s pravom) učini kako piše u dahu. Jednostavno, niže priču/e onako kako ju/ih je i sam doživio tako da, iako govori u prvom licu a iako je i ovo, dijelom, i autobiografsko štivo, ipak se Bugojanci (eto, i ja se smjestih među njih) mogu ne jednom poistovjetiti sa Viktorovim viđenjem onovremene i ovovremene stvarnosti. No, i on varira. Dešava mu se da koristi kratke, jasne, britkošću obasjane rečenice, dok već u narednoj priči bude ”ponesen” i pretvori rečenice namjere svoje u ”čaršafe” spisateljskog viđenja. Ne, to nije zamjerka već samo pohvala pokušaju da uđe u spisateljske vode raznolikošću sopstvene vizije.
|
Fikret Ibričić: Cvijeće
|
|
Ono što njega čini dijelom pisanih odsjaja ovoga podneblja (da ne bude zabune bosanskohercegovačkog) je i njegova naivnost (još uvijek ponekad, ne samo u pričama, živi u nestvarnom svijetu sopstvenih želja a ne surove realnosti), iščitanost (moram priznati da mu, iako i sam posjedujem mnoštvo knjiga u sopstvenoj biblioteci, itekako zavidim na bogatoj knjižnici koje se ne bi postidjela ni neka omanja gradska biblioteka), prkosnost (ima u sebi onaj, da tako kažem, ”dert” bosanskog duha koji se očituje unutar cilja kompletnog djela – pričati o svima nama koristeći sopstveno iskustvo), sveobuhvatnost (začuđuje njegovo bavljenje poljoprivredom, pčelarstvom, planinarstvom, sportom) koja u svakom svom dijelu bilježi nemali uspjeh i, ”last but not least”2, učenost jer bogatstvo sopstvenog izričaja zasniva i na tzv. školskom (studirao je književnost) i post-školskom znanju (neprestano usavršavanje jezičkih pretpostavki kroz nabavku stručne literature).
Ali, niko nije savršen tako da nema tog djela kojem se ne mogu pronaći zamjerke (oprostite mi, Allahu dragi i Bože mili jer ovo Vas ne obuhvaća). Viktorova knjiga priča bi se, zbog toga, mogla pronaći i među djelima ”željene fikcije”, ali i ”autobiografske realnosti hroničara bugojanske svakodnevnice” uz mogućnost da bude djelom i činjenje nagovještaja buđenja unutar snagnj čak i samoga Raymonda Carvera, ako mi se to dozvoli. To mu i jeste zamjerka. Nije potrebno unutar jednog djela ”skakati” iz oblika spisateljske kreacije u nešto sasvim ”drugo” – dokumentarističku viziju priče o lijeku i/ili pčelarstvu. Griješim namjerno jer i to je Viktor.
On jednostavno tako mora raditi, jer je upravo to dio njegovog bića. On živi svoje priče unutar grada Bugojno što jeste. Na jednom mjestu je i ljepota seoske idile sa obronaka Kalina i Rudine, ali i otuđenost gradskog bića. A i fotografije su posebna priča. I one su ovdje sa razlogom. Bugojanskim. Da se zna. Uostalom, preporučujući ovu knjigu za tisak, moram priznati da sam uspio samome sebi, makar na trenutak, vratiti ljepotu mirnoga, svakodnevnog življenja što nekada bješe sastavni dio svih nas. Viktor je učinio bitak ovoga grada jačim. I mene unutar njega. A i Vas će, nadam se.
____________________
1 okvira
2 posljednje ali ne i zadnje
|
|
Zadnja izmjena: 2005-06-14
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|