|
Krajnju besćutnost i nedostatak osjećaja za stvarnost pokazali su nedavno poslanici u parlamentarnim skupštinama raznih nivoa i razina kada su se počeli baviti svojim povlaštenim penzijama i mirovinama. Mnogi glasači koji žive na ivici gladi, mnogi umirovljenici koji su čitav radni vijek potrošili da bi danas živjeli kao prosjaci koji čekaju sadaku i milostinju, sada rezignirano dižu svoj glas, a uskoro će shvatiti da su glasajući za ove što su već toliko na vlasti, te slute kako je vrijeme osigurati povlaštenu penziju, dali legitimitet prevarantima koji će svoju prevaru izvesti do kraja, tj. osigurati sebe a s narodom što bude. A narod i hrvatski i bošnjački i srpski nije prevario nitko drugi nego njihovi predstavnici. Naravno, sada će njihovi predstavnici pokušati s oprobanim receptom prebaciti krivnju na one druge ili treće, ovi drugi će prebaciti na prve i treće, a treći će prebaciti na prve i druge. Onda će bijeda iz sva tri naroda svi ostali gledati što rade oni drugi i zaboravit će pratiti što rade njihovi legitimno izabrani predstavnici. Onda će se njihovi predstavnici odreći 10% plaće, a donijet će odluku o povlaštenim mirovinama tj. penzijama i tako će vuk biti sit, a ovce na broju ali gladne, jadne i podložne svakoj bolesti i epidemiji jer novaca za prevenciju neće biti, novaca za grijanje škola neće biti itd. Ovo je jedan lakrdijaški scenarij, ali svi drugi nisu bitno različiti te ih nećemo navoditi.
A stvar s mirovinama i povlaštenim penzijama nije nimalo jednostavna, vrlo je ozbiljna i neće se riješiti sama od sebe, odnosno neće se nikako riješiti u kratkom roku i bez žrtava.
Sagledavajući sadašnje stanje penzionih fondova sasvim je razvidno da se postojeći način osiguravanja egzistencije za treće životno doba nalazi u ćorsokaku. U doba Bismarka, koji je uspostavio ovaj sustav međugeneracijske solidarnosti bilo je sedam zaposlenih na jednog umirovljenika. Taj sustav bio je jedno od deset civilizacijskih čuda. Ljudi su tada prosječno radili do pedeset osam godina starosti (počeli su od petnaeste) a nisu živjeli duže od 63 godine. Danas se i duže školuju i duže žive. Kada je odnos radno aktivnih i izdržavanih (umirovljenih) spao na razinu ispod 3:1 svi mirovinski fondovi su došli u krizu i ovaj sustav je tražio svoju modifikaciju. Razvijen je čitav niz sustava štednje za starost, najviše preko osiguravajućih društava.
Budući je odnos radno aktivnih i umirovljenih u BiH već odavno pao ispod 3:1 (ako bi promatrali samo prijavljene onda je on blizu odnosa 1:1) socijalne reforme moraju hitno obuhvatiti i sektor osiguranja starosti, tj. mora se krenuti u reformu mirovinskog sustava. No, umjesto da naši dični poslanici preuzmu odgovornost za sadašnje osobe u trećoj životnoj dobi (svoje roditelje) i razmišljaju kako generacijama koje dolaze (a i oni su među njima) osiguraju izvjesniju starost, oni se bave time kako sebi osigurati sigurnu starost i to što prije na račun tog istog naroda koji im je dao tu svetu i odgovornu dužnost, a s narodom što bude. Svi su oni umirovljenicima obećavali bolje mirovine, a znali su vrlo dobro da je to laž, jer svatko tko kaže da će penzije biti bolje tj. više taj laže. Dapače, svako tko se imalo razumije u ekonomiju mora reći da će one još dugo biti niže, odnosno da će sporije rasti nego plaće.
|