|
Trideset godina
chasopisa za kulturu i drushtvena pitanja
”Most”
Mostar
Slutnje, chinjenice, varijacije
|
|
Vjechni san o mostu
Ideja o mostu, svakako, najznachajnija je koju je ikad dosegla i artikulirala ljudskost. Po svome humanistichkom sadrzhaju, to je pjesnichka ideja. Pjevanje uopc'e i pjevanje o mostu ima isti smisao i znachenje. Sve pjesme su mostovi. Onoga chasa, kada pjesma prestane da mosti, umro je pjesnik i pjesma, jer – rastao se od humanizma kao svog osnovnog sadrzhaja. Pjesnici su ljudi kojima su oduvijek mostovi i mostovanja na umu.
Arhitekti grade to shto pjesnici zhive puni nade i beskrajne chezhnje za potpunom bliskoshc'u i ukidanjem granica medju ljudima. To ne znachi da arhitekti, pochesto, nisu pjesnici. Naprotiv.
Ali, shta je to tako veliko u ideji mosta?
Pa, nigdje i nikad chovjek ne mozhe dozhivjeti tako neposredno svoju majushnost i beznachajnost kao ispred najobichnije pukotine, rupe u tlu – majci zemlji, koju ne mozhe prekorachiti, ni preskochiti. Most omoguc'ava da se ljudski, gordo, prijedje na drugu obalu ili stranu provalije.
Osim toga, niko nije tako velik, kao chovjek koji je napravio most, uspostavio vezu, omoguc'io komuniciranje. Ideja mosta, dakle, kardinalna je ideja koja istodobno potvrdjuje i odriche chovjeka u njegovoj sushtini.
Zatim, postoje osobe koje rushe mostove i koji tako, funkcioniraju bez osnovnog ljudskog i pomenutog – pjesnichkog – humanistichkog sadrzhaja i ljudi ih zovu zlochincima.
|
Naslovna stranica prvog broja chasopisa Most
(Mica Todorovic': Mrtva priroda sa flashama)
|
|
Neshto o simbolizmu mosta
Simbolizam mosta najrazvijeniji i najrashireniji je simbolizam u svijetu chovjekovog mishljenja. Chovjek je uspio izgraditi vrlo razlichite mostove: s obale na obalu, od chovjeka chovjeku, mostove vjere, mostove povjerenja, mostove pazhnje, mostove ljubavi, mostove sa zemlje na nebo, na druge planete, mostove iz ljudskih u nadljudska stanja, mostove iz prolaznosti u vjechnost, mostove iz osjetilnog svijeta u nadosjetilni, etc., sve do Sirat c'uprije, koja je tanja od dlake i oshtrija od sablje za nebogobojazne. I, kako c'e sada neko, ko se Boga ne boji a ljudi ne srami, ko mostove rushi, zakorachiti na Sirat c'upriju – prijec'i Modru rijeku, e da bi doshao do onoga koga voli, ili do Milosti Svemoc'nog i Svemilosnog?
U samoj sushtini i iskonskom smislu most je simbol komuniciranja izmedju neba i zemlje, izmedju chovjeka kao ovozemaljskog stvora i njegovoga nedohvata. Most je chovjekova moguc'nost da dosegne bozhansko, besmrtno. Simbolika mosta podrazumijeva i ukljuchuje chovjeka i njegove moc'i, chak i kad je rijech o dugi kao mostu, dakle tek o chistom vazdushastom sjaju vodenih isparenja u spektru suncheve svjetlosti.
Ustvari, pokushavamo dokonati i rec'i, kako je ideja o mostu i njegovoj gradnji, njegovom uspostavljanju, chovjekov oblik spoznaje o Bozhijoj Moc'i i Milosti, o stvarnosti krhke ljudske nade da se mozhe ljudski potrajati u blatu i prahu ovoga svijeta. Zato shto most mozhe biti od chiste vatre, od golih macheva, uzhi od dlake – oshtriji od sablje, mogu ga bezbjedno prelaziti ljudi lahkoc'om i brzinom misli, dok se most pod teshkima, neukima i glupima rushi i oni padaju u pakao, u kandzhe demona i nemani koji ih chekaju u provaliji – kao simbol grijeha neznanja. Ne postoji vjera i kulturna tradicija u kojoj most kao ideja i simbol nema veliku ulogu.
Ideja o mostu, dakle, ideja je o inicijacijskom putu, sasvim bliska svakom svjetonazoru. Ideja/simbol od opc'eg znachaja za chovjechanstvo. Zato je srushiti most isto, kao pogledati u ogledalo a ne vidjeti svoje ochi i svoje lice. Jer, ljudsko lice je most. Ochi su most kojim dusha govori ogledajuc'i se u njima. U ideji mosta, prepoznaje se i razaznaje sve po chemu smo ljudi.
I, vidi se ako to nismo.
Nekada je, a odavno to bijashe, rimski car imao naslov pontifex. Graditelj mostova – onaj koji uspostavlja mostove. Rimskoga cara nema. Papu, kao pontifex maximus-a, rado se grade da ne chuju. Ovi koji se zovu carevima, ne izgledaju narochito carski. Znam, jednoga Dzhasmina, koji, kad me ugleda kazhe: Selam, care! Daj mi jednu marku!
Shala nastranu. Pontifical, Papino je Bogosluzhje, kojim se uspostavlja most vjernika prema Gospodu i njegovoj Vjechnosti Dobrote i Milosrdja. Isti smisao imaju sve chovjekove molitve i vjerski obredi.
Razlichitost mostova i mostovanja, neogranichena je. Nepostojanje mosta samo je chinjenica o mostu. Nepremost, samo je most bola. Mostopisac je graditelj mostova, par exellence na dobrobit znanim i neznanim, dobrim i hrdjavim. Zauvijek.
Chasopis za kulturu i drushtvena pitanja
Most
Decembra, 1974. godine, vec' chetiri godine funkcionirala je Prva knjizhevna komuna u Mostaru. Bila je to godina u kojoj je pjesnichki monument – knjiga Maka Dizdara Kameni spavach, koju je izdala Prva knjizhevna komuna – likovno obogac'ena grafikama Dzhevada Hoze – dobila Prvu nagradu za likovnotehnichku opremu na Sajmu knjige u Frankfurtu – kao najljepsha knjiga, a u Mostaru je iznikla josh jedna neslichna ljepota: izashao je prvi broj Chasopisa za kulturu i drushtvena pitanja Most.
Zashto sve ovo na samom pochetku i u jednoj jedinoj rechenici?
Zato shto je Prva knjizhevna komuna Mostar, kao izdavach, u idejnom, sadrzhajnom, knjizhevnoestetskom i likovnotehnichkom smislu i znachenju predstavljala visoki kriterijum mostarskog i bosanskohercegovachkog kulturno-umjetnichkog prostora i miljea, a chasopis Most, javlja se u sasvim prirodnom slijedu: kako bi zaokruzhio kulturoloshko-antropoloshku sliku i predstavu o pregnuc'ima i postignuc'ima mostarskoga predznaka i onoga shto taj ljudski i umjetnichki krug mozhe i znachi.
Iz pojedinosti, mozhe se vidjeti: angazhirani su istinski znalci do granica njihovih sjajnih i dotad ne/s/poznatih moguc'nosti. Oni koji ne znaju ili se ne sjec'aju tih godina, vremena i rezultata, danas mogu plakati i, niko im ne mozhe pomoc'i. Jer, trebalo je dugo vrijeme da se raste i doraste do takvih rezultata. Oni koji o tome ne znaju, ne mogu nikako razumjeti, niti im mozhe biti jasno shta i koliko dobroga ljudi uistinu mogu. I, proc'i c'e puno vremena…
|
Iz arhive primijenjenog umjetnika Sulejmana Chelebic'a koju su sachuvali njegovi sinovi Shac'ir i Miro Chelebic', s desna na lijevo: Ivo Andric', Ljubo Jandric', Zuko Dzhumhur, Ico Mutevelic' i Sulejman Chelebic'
|
|
Naime, projekat Prve knjizhevne komune Mostar, koji je pripremio Ihsan Ico Mutevelic' koji i potpisuje za izdavacha, vec' 1974. godine, imao je 392 utemeljitelja. Prvoj knjizhevnoj komuni vec' je pristupilo 865 pojedinaca i 71 radna organizacija, a izdanja su, kako god da se gledaju – predstavljala istinsko chudo ljepote i kvaliteta. Predsjednik Prve knjizhevne komune Mostar, bio je – Avdo Humo, a potpredsjednik – Chedo Kisic', sekretar je bio – Antonije Karachic', a predsjednik Izdavachkog savjeta – Skender Kulenovic', redakcijski kolegij chinili su: Alija Isakovic', Andrija Kreshic', Ico Mutevelic', Vlado Puljic', Jovo Spajic' i Nedjo Shipovac.
Kameni spavach Maka Dizdara bio je prva knjiga u nizu blistavih bibliofilskih izdanja, shtampan na 120-gramskom zandersovom umjetnichkom papiru – kunstdruku. Prvih 392 primjerka imali su i numeraciju utemeljitelja. Podaci o utemeljiteljima tiskani su na bezdrvnom kuler sivom papiru… a slijedile su knjige: Putovanja Ivana Frane Jukic'a – Ivan Lovrenovic'; Na kamenu u Pochitelju – Ivo Andric'; Stojan Mutikasha – Svetozar C'orovic'; O klasje moje – Aleksa Shantic'; Larva – Bisera Alikadic', etc., pomenuto po sjec'anju.
Dakle, u takvoj, po svemu visokozahtjevnoj i kulturalno produktivnoj situaciji, javlja se Chasopis za kulturu i drushtvena pitanja Most i oznachava sami vrh htijenja i moguc'nosti: da se jedan kulturni prostor u punoj snazi, u cijelosti uspravi i rascvjeta, zaokruzhi u svome visheznachju i obilju.
Na sasvim odredjen nachin, koncepcijski i izgledom, pojava chasopisa za kulturu i drushtvena pitanja Most, izazvala je i neku vrstu kulturnoga shoka. Chasopis je izgledao lijepo, likovno i grafichki pazhljivo oblikovan, a koncepcijski jasan i precizan, okupio je najznachajnija imena s nedvosmislenim namjerama da u recentnom nivou drushtvenog i kulturnog zhivota bude meritumom odredjenom broju pitanja u sopstvenom okruzhenju i primjer u shirem. Izdavach je Medjuopshtinska zajednica kulture za Hercegovinu Mostar.
Izdavachki savjet chine: Sladjan Ajvaz, Vladimir Borichic', Izet Brkovic', Rade Budalic', Bozho Budimir (predsjednik), Safet Burina, Branko Dzheletovic', dr. Nikola Filipovic', Hrvoje Ishtuk, Kazhimir Jelchic', Mugdim Karabeg, dr. Nikola Kovach, dr. Franjo Kozhul, Ismet Kreso, Skender Kulenovic', Danica Kurtovic', Velimir Laznibat, dr. Predrag Matvejevec', Ico Mutevelic', dr. Mate Orech, dr. Kasim Prohic', Vlado Puljic', Milan Shkoro, Radomir Shakotic', dr. Arif Tanovic' i Andjelko Vuletic'.
Chlanovi Redakcije su: Rade Budalic', Safet Burina, Branko Dzheletovic', dr. Nikola Filipovic', Mugdim Karabeg, Danica Kurtovic', Velimir Laznibat (urednik i lektor), Ico Mutevelic' (urednik), Arif Nozhic', Vlado Puljic', Vlado Smoljan, Milan Shkoro i Andjelko Vuletic'.
Glavni i odgovorni urednik je Rade Budalic'. Tehnichki i likovni urednik: Ico Voljevica. Naslovnu stranu prvoga broja rijeshio je Dobrivoje-Bobo Samardzhic'. Adresa Redakcije chasopisa: ”Most”, Rade Bitange 16, 79 000 Mostar, tel. 22-194. Broj zhiro-rachuna: 11800-643-609 kod SDK Mostar.
Cijena prvom broju 30 dinara, a pretplata za 1975. godinu: 150 dinara. Za inostranstvo: dvostruko. Cijena oglasa – jedna strana 10.000 dinara. Poshtarina plac'ena u gotovom. Rukopisi se ne vrac'aju.
Shtamparija: IP Veselin Maslesha Sarajevo – OOUR Shtamparija Mostar / Monofoto slog / Slagari: Omer Rahimic', Zvonko Ondelj, Ibro Shukalic' / Reprofotograf: Jurica Maras / Meter: Dragan Milic'evic' / Shtampa: Stanko Sharac, Alija Golic' / Rukovodilac odjeljenja shtampe: Emir Vukotic' / Za Shtampariju: Rudo Bandic'.
Uvodnik, u prvom broju pod naslovom: Umjesto uvodnika, napisao je, za to vrijeme politichki i na svaki drugi nachin neizbjezhni: Todo Kurtovic', na 25 od ukupno 130 stranica, kako bismo danas rekli: fontom 8. Njegov tekst krec'e s podnaslovom: O ULOZI GLASILA, a nastavlja se cjelinama: POZICIJE CHASOPISA, ISTRAZHIVACHKA ULOGA CHASOPISA, KPJ I USTANAK U HERCEGOVINI, RJESHAVANJE PROBLEMA MEDJUNACIONALNIH ODNOSA, BORBA PROTIV NACIONALIZMA I SHOVINIZMA, O USTANCIMA U HERCEGOVINI 1875. GODINE, RAZVOJ HERCEGOVINE. Tekst je pisan u Beogradu, septembra, 1974. godine. Slijede ilustracije, Virgilije Nevjestic': NISHA PJESNIKA i Tihomir Stajchic'-Cuco: TRI BRATA KAMENA, a potom rubrika: AKTUELNOSTI koja pochinje tekstom dr-a Arifa Tanovic'a: DUHOVNA KVINTESENCIJA I REALNI HUMANIZAM, a nastavlja se tekstom Ivice Lovric'a: DELEGATSKI SISTEM I NJEGOVA PRIMJENA U PRAKSI. Rubrika zavrshava crnobijelom reprodukcijom slike Ismeta Mujezinovic'a: NOSHENJE RANJENIKA. Dr. Predrag Matvejevic' pishe tekst: SAMOUPRAVLJANJE I SAMOUPRAVLJACHKA KULTURA – c'irilichno; Bozho Budimir pishe tekst: KULTURA I RADNICHKA KLASA – latinichno; Dragan Bartolovic': MARKSISTICHKA VALORIZACIJA KULTURNOG NASLJEDJA – c'irilichno. Slijedi crno-bijela reprodukcija slike Mirka Kujachic'a: GOLORUKI.
Odjeljak KNJIZHEVNOST, pochinje profilom Nobelovca Ive Andric'a, koji je shtampan na paosu, sigurnom rukom i za njega karakteristichnom, preciznom linijom iscrtao Zuko Dzhumhur, a nastavlja potpisanim reprintom Andric'evog teksta o Mostaru iz njegove knjige Na kamenu, u Pochitelju, koju je objavila Prva knjizhevna komuna Mostar. Slijedi sonet Skendera Kulenovic'a: BRANKO SINE – Vijek i po od pjesnikovog rodjenja (posvec'en Branku Radichevic'u), a nastavljaju je FRAGMENTI IZ KRLEZHIJANE po izboru Enesa Chengic'a – fontom 6 na 10 strana. Crno-bijela reprodukcija slike Romana Petrovic'a: DJEVOJKA PLAVIH OCHIJU. Slijede pjesme Desanke Maksimovic': NOC' i RASHKA ZGARISHTA (Iz Letopisa Perunovih potomaka); Esad Mekuli objavljuje dvije pjesme dvojezichno, na albanskom i srpskom jeziku: ALATAU – iz zemlje Abaja i DZHAMBULU DZHAMBAJEVU; Safet Burina objavljuje pjesmu: KAZALJKA PUTA; Vlado Puljic' objavljuje tri pjesme: SUHO DRVO, BJEKSTVO OD PUKA i PUT GUSHTERICE; Ivan Minatti objavljuje dvije pjesme dvojezichno, na slovenskom i srpskohrvatskom; Milovan Krunic' objavljuje pjesmu: RADJANJE PJESME, a Ruzhica Komar pjesmu: PUTNIK ZA HERAKLEJU, slijedi crno-bijela reprodukcija slike Mladena Solde: DJEDOVINA. Alija Isakovic' objavljuje prozu: MORO; Janko Djonovic' objavljuje pjesme: CHASHA SUNCA, CRNO JEZERO, CRVENA GREDA; Ivan V. Lalic' – duzhu pjesmu: POVODOM VODE; Gane Todorovski objavljuje dvije pjesme dvojezichno – na makedonskom i srpskohrvatskom: NEVA i NAJKRAC'A PJESMA O SKOPJU; Goran Babic' objavljuje tri pjesme: GROBLJE, SLIVNO RAVNO..., LOVEC'I SVOG DEMONA i KAMEN DRVO; potom ide crno-bijela reprodukcija slike Zhelimira Miladina: NEVJESTA SVEOPSHTA; Alija Kebo objavljuje dvije pjesme: SVIJET U SNOVIDJENJU i U OBRUCHU JAVE; Vladimir Nastic' objavljuje pjesmu: NE MOZHE SEBI DA DODJE; Mile Ratkovic' objavljuje prichu: OPANCI NAD PRIJEKLADOM; Zlata Artukovic' objavljuje pjesmu: BEZ NAZIVA I TRENUTKA, a Mila Vlashic' pjesmu: IZ POEME NERETVI; pa crno-bijela reprodukcija slike Juse Nikshic'a: GNIJEZDA U KAMENU. Slijedi rubrika: VRIJEME KOJE NE PROLAZI, a u njoj Jovan Jovanovic' pishe: NEKOLIKO PODATAKA O SHANTIC'EVOM PREVODU ”PISNE OTROKA” SVATOPLUKA CHEHA – iz korespondencije A. Shantic'a; dr. Asim Peco pishe: OD ”HASANAGINICE” DO ”ASANAGINICE” – neki problemi ”Hasanaginice” sa posebnim osvrtom na njenu osnovnu varijantu; slijedi crno-bijela reprodukcija slike Mersada Berbera: IZ CIKLUSA POSVEC'ENOG VELASKEZU; u rubrici DOKUMENTI, Rade Budalic', Velimir Laznibat i Ico Mutevelic' – detaljno obrazlazhu: IDEJNI PROJEKAT CHASOPISA ZA KULTURU I DRUSHTVENA PITANJA ”MOST”. Oni obrazlazhu kulturno-istorijske chinioce i savremeni drushtveni razvoj kao osnovu za pokretanje chasopisa ”Most”, govore o njegovoj Programskoj orijentaciji i koncepciji, finansijama i tehnichkim pojedinostima.
Prvi broj Chasopisa za kulturu i drushtvena pitanja Most, donosi i reklame Metalopreradjivachke industrije SOKO, Industrije granita Jablanica i Privredne banke Sarajevo Filijala Mostar.
Kolor reprodukcije na koricama prvoga broja Chasopisa za kulturu i drushtvena pitanja Most, na prednjoj, Mica Todorovic': Mrtva priroda sa flashama, a na zadnjoj, Halil Tikvesha: Zhuto proljec'e.
|
Zadnja stranica prvog broja chasopisa Most
(Halil Tikvesha: Zhuto proljec'e)
|
|
Krah i pad
mostova
Poslije toga, iz broja u broj, izashlo je 89 brojeva – dvobrojeva chasopisa Most.
A onda, doshao je rat.
Chasopis za kulturu i drushtvena pitanja Most je stao. Prestao izlaziti. A Stari Most je pao, porushen granatama junaka i bojovnika. Podudarnost usuda dva mosta nesluchajna jest. I jedan i drugi mostili su to chega je u ljudima definitivno uzmanjkalo: ljudskost.
Zatim, pomislimo: ni jedan – ni drugi, nisu pristajali mostiti naraslo ljudsko zlo, zlochin i nechovjeshtvo. Zato se, kada je ponestalo rijechi da bi chasopis Most i dalje izlazio, i Stari – sunovratio u dubinu Modre rijeke.
Ni ljudi, ni neljudi nisu imali kud.
Ideja mosta u pjesniku
zhiva sasvim
Kolovoza/augusta, anno Domini, 1992. godine, bez traga slutnje o katastrofi koja c'e uslijediti, zarobljen u opkoljenom, Sarajevu, pjesnik Ivo Mijo Andric' pishe poemu, u formalnom smislu sasvim neslichne arhitektonike, slichne i bliske samo ljepoti Hajredinovog djela, a pod naslovom: SLOVO O MOSTU.
Ivo Mijo Andric', dakle, nije bio samo pjesnichki nadahnut velichanstvenom humanistichkom idejom mosta kao takvoga, kao svekolikog simbola ljudske nade o kojem je bilo rijechi na pochetku ovoga teksta. Andric' se pokazao kao, za nashe prilike i svekoliko knjizhevno iskustvo do sada nevidjen arhitekta pjesme o Starom mostu, u formalnom smislu. Rijech je o tome, da je Ivo Mijo Andric' izgradio heterostrofichnu poemu sa polimetrichnim idejno-misaonim i literarno-poetskim eksplikacijama.
Dakle, kazano u najkrac'em vidu, Andric'evo pjesmovanje i stihovanje organizirano je kao:
I. POVIJEST, koja, uvjetno kazano, donosi (15) petnaest poetskih medaljona pjesnichki artikuliranih i numeriranih: I. – VIII. – I. Redni broj odredjuje broj stihova u medaljonu. Naknadno, razvijajuc'i svoju zamisao, pjesnik pod istim brojem ispisuje pjesnichku formu kao cjelinu u kojoj redni broj odredjuje broj stihova u strofi. Tako se u ovoj jedinstvenoj poemi Starome mostu, pojavljuju: monostih, distih, tercet, katren, kvinta, sekstina, septima i oktava – kao strofe! Da. U formalnom smislu savrshene, u sadrzhajnm i poetichkom smislu i znachenju – pjesnichki ubojite, u knjizhevnom smislu – izvan svake sumnje jedinstven, vrijedan i znachajan doseg – ostvaren, jednako poshtivanjem tradicionalne pjesnichke forme i hrabrim inventivnim, inovativnim zahvatima.
Dakle, slijede:
II. KARAVAN – sedamnaest monostihova artikuliranih kao nepobitne tvrdnje o rijeci, toku, jezeru, obalama, karavanu, zhedji, strijepnji, konjima, zhuboru, plic'acima, dubinama, gazovima, promicanju valova i chezhnji putnika za c'uprijama.
III. GLAD – ispisana gnomskim stihom – distihom, kao pjesnichke slike o ocu, suncu, vruc'ini, znoju, kopanju, gladnoj djeci, majci, sofri, puri, zelju, rotkvi, travi kiselici.
IV. VODA – oblikovana u shest terceta formuliranih kao pitanja, pjesnichka pitanja o toku, koritu, pticama, srnama, patkama, ribama, njivama, zhilama, zhitima i smislovima koje voda protjechuc'i podstiche.
V. MOLITVA – donosi shest strofa od po chetiri ritmichki, smisaono i metrichki usaglashena stiha koji polaze od trojedinstva ili podjele Bozhijeg bic'a na Oca,
Sina i Duha svetoga – kao osnove chovjekovih unutarnjih i svih drugih podjela i sklonosti ”bichu i bunama” i krec'u se uz chovjeka kao bic'e koje opstaje zahvaljujuc'i Bozhijoj milosti koju ne zasluzhuje – a izmedju zavadjenih obala.
VI. KRUGOVI – kao cjelina imaju sedam strofa od po pet stihova (kvinte) poetski artikuliraju chovjekovo prisustvo od raspada carstva nebeskog i predaje reda kozmichkim silama, preko krugova o Zemlji, Svjetlosti, stanjima Vode, do putova o povratku i Izvoru Svevishnje Moc'i.
VII. HADIM – donosi shest strofa od po shest stihova: U polju zlopolju, Dobrom polju, Sejmenima – pustim askerima, Sinu kojega odvode, Ocu usahlom, Zhitu i motici, Djechijoj suzi na dlanu, O mrmoru sepeta na konjskim sapima, o snu askera i c'upriji, o tome kako je Hadim hodio, brodio, vojske vodio, plamsao, plamtio, klasao, pamtio i svoju namjeru chuvao.
VIII. MOST, 1566. – donosi sedam strofa od po sedam stihova. Pjesma precizno artikulira i pjesnichki suptilno donosi i iznosi ideju o mostu kao galebu rashirenih krila, o sveukom mimaru Sinanu, o njegovom darovitom ucheniku Hajredinu, o krilima koja su rashirena ostala zauvijek za tle vezana kulama na dvije obale, o Evlijinom slovu, o vodi iz tabachke charshije, o Mostaru koji mostuje na priobalju.
IX. NEMIRI – su saopc'eni u osam strofa od po osam stihova, a pjesnichki i filosofski interpretiraju i relativiziraju protjecanje vremena i ljudsko opstajanje kroz nesporazume i svekoliku muku. Stih je precizan, slike jasne i bistre, a intonacija, nerijetko, izvedena iz tradicije i muzike narodnoga govora i pjesme sevdalinke, e da bi pjesmu zavrshio slikama o Emiru i njegovome letu s MOSTA, odlasku ratnika i skorom miru…
X. GABELA – pod rednim brojem VII. – u shest strofa od po shest stihova, u koje su smisleno ugradjeni toponimi koji dominiraju humskim krajem, ushc'em rijeke Neretve, Kula stolachka, Chapljina, Pochitelj, Trebizhat, Mogorjelo, Radimlja, Medjugorje…
XI. SLOVO O MOSTU – pet strofa od po pet stihova, u kojima je Gospino ukazanje artikulirano kao nesumnjivo Znak Bozhije Milosti koji oznachava vrata Raja…
XII. LIRA – donosi sedam strofa od po chetiri stiha koji pjesnichki slave ljepotu Staroga Mosta i one, koji su njegove ljepote bili svjesni, pa su o tome pisali: Evlija Chelebija, Ibrahim-efendija, Medzhazi, Dervish-pasha, Misho Maric', Emina i Aleksa, Allah i Bog dragi…
XIII. UROD – cjelina oblikovan u shest terceta, koje su ispjevane na tragu otchitavanja morfoloshkih znachenja toponima rodnoga Polja, Zhitomislic'i, gladnih ptica, grozdova koji se osipaju…
XIV. POPLAVE – u shest slika, kao biblijska slika Potopa koja se obrac'a Svevishnjem, Svemoc'nom i Svemilosnom…
XV. PORUKE – osam monostihova koji predstavljaju zavrshetke misaonih eksplikacija kroz POEMU i moguc'nosti da se uopc'e izdrzhi taj POHOD, te: IBIDEM – na istom mjestu.
Dakle, ako POEMU Ive Mije Andric'a SLOVO O MOSTU pokushamo i grafichki sagledati, uochit c'emo, kako smo se susreli s neslichnim pjesnichkim ostvarenjem kakvo nije poznato u bosansko-hercegovachkom pjesnishtvu, koje je formalnom smislu i u toj mjeri grafichki podudarno s predmetom svoga pjevanja, kao shto je to sluchaj s poemom SLOVO O MOSTU. U tom smislu i znachenju, radi se o nevjerojatno podudarnoj arhitektonici pjesme i konfiguraciji stiha u chijoj reljefno rasporedjenoj strukturi dobijamo i grafichki: vizuelizaciju predmeta pjevanja – pjesme – poeme i objekta na koji se pjesma odnosi.
Razumije se, za ovakav rezultat i pjesnichko postignuc'e, trebalo je imati i vishe nego li tek inspiraciju za nastojanje. Pjesma svjedochi o vjeshtini i pjesnichkom majstorstvu Ive Mije Andric'a. Napisano je puno toga o Starom Mostu, ali toliko dobrih stihova u samo jednoj poemi, pouzdano nije, kao ni slichna poema u cjelini.
I sve to, opetovano potpisano nekoliko mjeseci prije nego shto c'e Stari Most biti srushen.
I, sve to, ostaviti tako, nakon shto porushen jeste.
Zajedno sa osudom ataka na Most.
I sve to objaviti nakon pet godina, bez intervencija. A navodimo PORUKE: Sve pochinje od kapi. Samo je More na kraju. / Tragovi Vode jesu – Staze ljudskog rodjenja. / Rijeka je zhivot Ljubavi nashe. / Da nije Obala, bili bi Vodena bic'a. / Mostovi su vjechna zhelja mornih putnika. / Galebov let upisan na krilu Neba. / Kad bura prodje, odjenuta u shutnju i nevjericu. / A nad Mostarom iznichu Kishe.
Jasmina Musabegovic' i njezin roman
Most
Most, roman Jasmine Musabegovic' dozhivio je dva izdanja. Prvo, skoro podudarno s ubojstvom Starog mosta, kako kazhe autorica, a drugo, opet podudarno s njegovm reinkarnacijom – dizanjem sa dna Neretve. Drugom izdanju, autorica je dodala filosofski intoniran esej pod naslovom Zhivi most i dvije pjesme: Stari Most i Lûk, obje pisane 1991. godine. Tekstovi svjedoche o prisustvu jezika ispred spoznaje. Vrijedno je navesti stihove: Kuda leti ovaj most? / U koje visine se vine / preko ispaljenog tijela? // Kamen ga bijeli nosi. /Zamahuje njime kao plivach, / dolje, dubinama. // Vinuo se ovaj most / da sprzhi mrak i hlad nad zvijezdama. // Kao izbachen strijela / kamenom tvarnim u / nedogled. // To matica huchi u visinama. (Mostar, 1991.) Pa se pitamo: je li to slutnja ili znak? I stihovi pjesme Luk: Zasvodje zachikava / nadsvodje. / Da luchno zashiju nebo. // Moja se misao usitnjava / i ispucala sruchuje u / kupolu dlana. // Kojom rukom zasvodje shije nadsvodje? / Ne znam, to se luk neba / u ruci usitnjava. (Mostar, 1991.)
Jasmina Musabegovic' je osoba chiju je habitus, mentalni sklop i ljudsku konstituciju bitno artikulirala arhitektonska ljepota, smisao i funkcija Staroga Mosta i zhivot u gradu Mostar, u cjelini. Sve bitno shto pamti u svome ljudskom uspravljanju, tiche se Mostara, Mosta i zhivota oko tog smisla u ljudskim zhivotima koji prolaze, dok Most, isti uvijek, ostaje.
To, shto Jasmina Musabegovic' pishe u svome romanu Most do te mjere je sinkretichno ispoljavanje i izjashnjavanje o mostu, da je prozni iskaz prosto-proshirena poetska forma koja se poetichki ostvaruje poput ideje i estetike Staroga Mosta, makar to autorica i neimala za cilj. Ne znamo jasno, zbog chega mislimo, kako je tu vrstu literarno-estetske sraslosti mogla postic'i samo osoba zhenskoga pola. Mozhda zbog toga, shto je Most oslobadjao ljepotom i one, koje je sebichno patrijarhalno shvatanje na sve nachine i po svaku cijenu zheljelo zadrzhati u svome domenu. Ali, kad se dodje do Starog i njegove ljepote, u chovjeku se uspravi svijest o snazi koju mu je dao On. Stvoritelj Svega. Most je poput Bozhijega dara nadahnjivao ljepotom i velichinom chovjeku na slobodu darovanih moc'i.
Kljuch svega shto ljudski jeste ova spisateljica i izuzetno osebujna lichnost Jasmina Musabegovic', njezin je roman: Most.
Kazhemo to, ne zbog Jasmine Musabegovic' koja to ionako zna, vec' zbog svih nas u chijem je kodu Stari Most bitan. Mi smo mostili jedno vrijeme pristajanjem i na odricanje samih sebe, jer smo imali Stari most koji je bio dokaz par exellence za sve shto jesmo. Stari most bio je bitan dio nas i mi, bez sumnje, njegov bitan dio, zauvijek. Stari most je i zbog toga rushen. Ali, nashe iskustvo o njegovome postojanju i rushenju ostaje jednakovrijedno i vazhno u svim modalitetima.
U vezi s Mostom i Jasminom Musabegovic', tek, akceptirat c'emo opasku: Svemoc'ni Stvoritelj Svega, Stvarajuc'i Svoja Stvorenja, dao im je i instalirao sva moguc'a sredstva zashtite, e da bi Zhivot prozhivjeli bez patnje i bola u srec'i i zadovoljstvu. Ali, Chovjek se udaljio od sebe. I, ne zna slushati sebe i znake koje dobija od sopstvenog tijela. Ne razlikuje znake opasnosti od znakova ugode. Kad bi chovjek znao chitati znake koje mu daje vec' samo njegov organizam, prozhivio bi zhivot bez bola, u ugodi i ljepoti Bozhije Milosti.
Knjiga Jasmine Musabegovic' je zadrzhala znak i slutnju te vrste i ispisana je na tom tragu. Jasmina Musabegovic' sachuvala je tu vrstu chistote koja je drzhi blizu izvora i nadomak Istine. Tako onemoguc'ava sve koji imaju namjeru da je prevare.
Jasmina Musabegovic', brizhljivo i minuciozno ispisivala je svoj roman o Mostu uz koji je rasla od djeteta i djevojchurka do zhene u chijem se tijelu produzhava Most chudom svoje ljepote koja se pretache u energiju njegovih ljudi, ljudi koji ga smatraju svojim. U Jasmini Musabegovic' i njezinom romanu Most je zhiv sasvim, jednako kao i Neretva koja se ispod njega koprca, ne samo tokom vec' i zelenom bojom kao simbolom zhivota… u rukama plivacha i njihovim mishicama, krvotoku…
Mushkarci/patuljci, ipak, pojma nemaju! Takav, prefinjen i lapidaran smisao, za estetsko i erotsko!
Dakle, Most, zhiv sasvim i zauvijek, bash kao Jasminin brat Teofik Alic', koji je za svoju sestru skakao sa Starog mosta, a poginuo na sarajevskoj ulici od srbo-fashistichke granate, 1992. godine… Jasmina Musabegovic' sasvim jasno vidi, kako je kamen Starog mosta preshao u kulturoloshko-antropoloshki kod ljudi ovoga podneblja pretvoren u podnoshljivost bez smisla za nijanse od kojih se zhivi.
Zato nam je njezina pricha o Starom i zhivotu koji mosti, na tako jednostavan nachin bliska i draga.
Zhivot i tekst Jasmine Musabegovic', svojom nevinoshc'u u kojoj sve jedino i mozhe opstati – spajaju i moste dva teshka, nuzhdom i nasiljem ratova raspoluc'ena dijela vremena, koja se izjednachavaju kao nevolja koja nas je bitno oblikovala, koja nam je zadata i koju nikako nismo mogli izbjec'i. Kao nesrec'a i promashaj u kojem smo podrzhavani da istrajemo, jer c'emo tako postati razlogom za slijedec'i korak i nesposobni da se odbranimo. Bit c'emo tu za svako rushenje i stradanje, bez posljedica po rushitelje i ubojice.
No, spram postojanja Starog i snage njegove ljepote u ljudima, sve kalkulacije su manjkave i pogreshne.
Bijela,
zlatom vezena mahrama
i
pjesnik
Salko Chevra Mevlana
Slijedec'i vec' utrte pute, hodili smo ex-YU prostorom u vec'oj grupi i Salko Chevra i ja, 1984. godine.
Tokom knjizhevne vecheri u Svilajncu, usred zemlje Srbije gdje igraju delije, pitali su nas shto god hoc'e, pa i to: Shta je to: Chevra i shta: Mevlana? Chevra je bijela, svatovska mahrama izvezena zlatom, a Mevlana je dervishki red sa kojim su imali veze moji preci, pa to chuvam kao svoje pjesnichko ime. Salko je odgovorio precizno, jasno, bez napora. Ali, MOST i MOSTAR, NERETVA, BUNA, BLAGAJ, STOLAC, RADIMLJA, POCHITALJ..., rekli su i izgledali malo sivlje, neki profesori koji su vodili djachke ekskurzije, dok Salko Chevra svijetli kao sinonim za sve slike koje pamte i sada evociraju u prenatrpanom i poprilichno zagushljivom prostoru te decembarske vecheri…
Pa smo do kasno nastavili chitati pjesme i zanovijetati sa domac'inima, koji su se trudili oko nas.
Deset godina kasnije, sravnjeno je Ravno. Salko je morao napustiti Bivolje Brdo. Moja mi je kuc'a do koljena – reche u telefonskom razgovoru, nakon shto ju je po povratku zatekao porushenu miniranjem. Biblioteka mi je izgorjela – i, nije htio vishe prichati o tome. Shuti i danas. Ali, pamti kako su iskopali murvu koju je sadio djed…
Poslije toga, ili: u to vrijeme, napisao je, a poslije rata i objavio knjigu pjesama: (s) ploche humske glagol. A u toj knjizi i pjesma – most i obale: lebdec'i / izmedju /lijeve i desne // ne raspoznaje / ih //dok / kroza nj’ / teku // tek / na / rijechnom dnu // jedno su (1994.). I pjesma – kao tice zelene: polagahno /iz raspukla sjec'anja / izranja / opruzha se / preko / ruka / hajredinova / nad maticom rijeke / zastaje /rastvara d(l)an / iz pootvaranih mezara / izlaze / jedan po jedan / rub mehkog dlana /dotichu(c') njezhno / letachi / zagledani juzhno /klize leprshavo / uranjaju / u hladnu utrobu / kao tice zelene / vrac'aju se / (pr)oticanjem / u / neprotok (24. 11. 1994.). I pjesma – druge neke kishe: ne / bijelu c'upriju / moje ste srce / trebali gadjati / vi /s desne strane /rijeke /s lijeve obale / uma // odstrijeljen bijeli / galeb / nije na rijechnom / dnu // u let okamenjena / krila / u srcu su mome / ostala.
Knjiga zavrshava Chevrinom redakcijom shtampane i pisane bosanchice (1995.).
|
Alija Kebo: Knjiga Mostopisca
|
|
Pojava
Mostopisca
I tako, sve do pojave Mostopisca.
Prvo je chovjek i pjesnik imenom Alija Kebo, podrzhan odsvakud, odluchio uspraviti ljudskost pokrec'uc'i chasopis Most. A osnazhena ljudskost odluchila je podic'i Staroga sa dna.
U svojstvu Savjeta, Chasopis obnovishe: Esad Bubic', Mehmed Cero, Safet Chishic', Salih ef. Cholakovic', Fazlo Dervishbegovic', Sead Djulic', Hivzija Hasandedic', Selim Husovic', Ramiz Leto, Alija Kebo, Ivan Kordic', Smail Klaric' – predsjednik, dr. Predrag Matvejevic', Omer Nametak, dr. Kerim Slipichevic' i Muhamed Shator.
U ulozi Redakcije: Sead Djulic', Gradimir Gojer, Edin Huskovic', Ibrahim Kajan, Alija Kebo, Jusuf Nikshic', mr. Alija Piric', dr. Fahrudin Rizvanbegovic', dr. Mesud Sabitovic', Muhamed Shator i dr. Elbisa Ustamujic'.
Glavni i odgovorni urednik: Alija Kebo. Likovni urednik: Jusuf Nikshic'. Sekretar Redakcije: Zlatko Tanovic'. Adresa: Okrug Mostar. Bishc'evic'a bb. 88 000 Mostar.
I, krenuo je MOST.
Potom, kako smo i navikli imati Most – onako, zadzhaba, ostavljen je Aliji Kebi na brigu iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. A rukopisi pristizhu sa svih kontinenata i strana na adresu Mosta u Alijin stan. 88 000 Mostar, Bulevar NR 41.
Za oba Mosta to je najpouzdanija adresa u Mostaru koji je po mostovima i dobio ime.
Mashallah.
Hvala Ti Alija, gdje chuo i gdje, ne chuo. Vishe, ne vidim razliku izmedju Tebe i mimara Hajredina. Od Boga Ti zdravlje i dobra srec'a. Od mene najljepshe i najbolje zhelje. Svaka ti se pozlatila. Most chitaju ljudi na svim kontinentima i sretni mostuju, jer si most uspostavio. Vec' si prvi krug izlazhenja Mosta nadmashio za chetiri broja. Aferim.
Zhiv i zdrav nam bio.
Sluchaja nema
chak ni kad ne razumijemo o chemu je rijech
Kako, bez shuhve, sluchaja nema, o ovim pojavama prinudjeni smo misliti i govoriti kao o medjusobno duboko uvjetovanim. Uvijek, samo dijelom razumijemo sami sebe, a nekada ni sebe ni druge. Ali, moramo nijjetiti i istrajati u tome, ako zhelimo ljudski biti nagradjeni.
Osamdesetdevet brojeva su Chasopis i Stari most zhivjeli zajedno do prestanka izlazhenja Chasopisa i rushenja Mosta.
Devedeset i tri broja chasopis je podupirao dizanje uspravljanje ljudskosti koja bi trebala podic'i Staroga sa dna Neretve, i uz pomoc' Medjunarodne zajednice.
Hvala dragom Bogu, graditeljima Sinanu i Hajredinu i cijelome Svijetu, te Aliji Kebi Mostopiscu – danas, obojica su uzgor, kako je nekad davno, stigavshi mimara Hajredina na putu za Carigrad, a vec' u blizini Blagaja, Ljubinja ili Trebinja – glasnik, koji je prisustvovao rushenju skela oko podignutoga Mosta uzviknuo:
– Mimar Hajredine, most je uzgor!
A mimar Hajredin, osmjehnuo se samo i iz silaha je potegao pripremljenu kesu dukata. Velikodushan mushtuluk glasniku za dobru vijest. I produzhio put, gradec'i se kako mu je svejedeno. Jer, znao je on: shta i kako zida. Zato nije ni chekao da vidi kako c'e Most izgledati kada oko njega porushe skele! Nije gubio vrijeme. Pohitio je za drugim poslom. I, osim svega, slijedio je onovremeni obichaj pouzdanih, najboljih graditelja.
Alija Kebo, isto tako, nije gubio vrijeme: napisao je i objavio u vrijeme dizanja Starog – KNJIGU MOSTOPISCA. Neslichnu knjigu esejistichki intoniranih kolumni, koje kulturoloshki moste jedno razmrvljeno, ljudski osiromasheno i opustosheno vrijeme. Ma koliko porazno, ta knjiga je istinito svjedochanstvo o vremenu i ljudima koji su nastojali moralno i humanistichki uspraviti ljudskost i reafirmirati principe po kojima kao ljudi i opstajemo.
KNJIGA MOSTOPISCA to ne istiche, nije joj to ni bajrak ni poshtapalica, chak to ne pominje, ali je uspjeshna u svojoj namjeri. Ispred nje, nema rijechi ni jedan ljudski dushmanin.
* * *
S obzirom na podrshku koju ne uzhiva i kontinuitet brige Alije Kebe za svaki broj Chasopisa, iz broja u broj u novi boj, svakoga mjeseca kad dobijem Chasopis, nazovem Aliju Kebu i kazhem: Dragi Alek, dobio sam Chasopis! Svaka ti chast! Most je uzgor! Mimar Hajredin i ti ste podjednako zasluzhili. Aferim. Vi ste moje najdrazhe historijske i povijesne lichnosti!
Alek, gradec'i se opet, kako mu je svejedno, kazhe: A, shta c'u. Borim se, dragi moj prijatelju. A ni sam ne znam, dokle.
I sam, znam, da ne zna/m.
A chasopis Most, zahvaljujuc'i sjajnoj ljudskoj i inventivno-kreativnoj energiji Alije Kebe i ljudi sa kojima radi i saradjuje, izlazi, stizhe i chita se na svim kontinentima i kao zvijezda pulsira u virtualnom prostoru interneta, kao jedna od najljepshih web stranica koju ljudi mogu pogledati, koju sjajno uredjuje: Haris Tucakovic', zhivec'i chak, tamo u dalekoj, prijateljskoj nam i dragoj zemlji: Shvedskoj. Griju ga Most i moguc'nosti mostovanja, poput suncem ugrijanog hercegovachkog kamena i osvjezhava ga Neretva, modra zhdrebica…
Za chastan odnos i mostovanje
Pontifex
Kao zvanje i priznanje
Danas, kako god pogledamo, Stari most i Chasopis za kulturu i drushtvena pitanja Most – uspjeli su biti i pasti, dic'i se i zhivjeti i na strashnome mjestu postojati. Opstati.
Sada su u lijepom trec'em dobu.
Mimar Hajredin rahmetullahi allejhi rahmeten vasiah. Pontifex.
Stari Most – 438 godina – uzgor. Chasopis Most – 30 godina i 89 + 93 = 182 dvo/broja – uzgor. Alija Kebo – Mostopisac – pontifex – uzgor. Ivo Mijo Andric' – Slovomostac – pontifex – uzgor. Jasmina Musabegovic' – Most – pontifex – uzgor. Salko Chevra Mevlana – (s) ploche humske glagol – pontifex – uzgor.
Barem za ovaj darovan nam chas i najnoviji broj chasopisa Most. A spisak slutnji, zhelja i smutnji, znamo: puno je duzhi.
Izlishna
napomena
A kada sve bude iza nas, kao chudo ljudi c'e i nadalje gledati Most, Stari i Novi i Chasopis prije i kasnije i chitat c'e Knjigu Alije Kebe Mostopisca, i ibretec'i se, snazhit se na izvoru ljepote, volje, ljudskosti, ljudske vjeshtine i dobrote, u nevjerici prepoznajuc'i svoje uvjete i svoju muku – jer ljudi, k’o ljudi, uvijek c'e ostati rijetki i isti.
Bash, kao i sad.
Zato c'e i Most, Slovomostac, (s) ploche humske glagol, Mostopisac i svi pontifex-i ostati zachudno jasan smisao naspram nesmisla koji poput tmice odsvakud i uvijek neumorno i iznova nasrc'e.
No, ako.
Ne damo se, tek tako.
A, anam-njihovo?
Uvijek zakratko.
Jer Knjiga Mostopisca u prochelju svijetli kao nezaborav iznad svakog zla i svih svetinja do kojih drzhimo.
Umom svijetli i ljudskom dobrotom opstaje.
30. Shevvala, 1425. h. g.
12. prosinca/decembra, ano Domini, 2004.
____________________
Napomena:
Ovaj tekst, nije imao namjeru zanemariti ili omalovazhiti niti jednu ljudsku rijech, reagiranje i slovo napisano o Starom Mostu u proteklim godinama. Jer, puno ljudi je diglo svoj glas protiv zla i zlochina i dalo svoju podrshku dobroti. Zahvaljujuc'i tome, dobrota je i pobijedila.
Autor je samo, bio u nemoguc'nosti da sve zna i sve pomene, ukljuchujuc'i brojne tekstove i knjige, pa i sopstveno pisanje.
(A. K.)
|
|
Zadnja izmjena: 2005-05-20
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|