|
 Od narashtaja do narashtaja mijenjaju se stavovi prema vjeri i vjerskoj toleranciji, spram laichnosti i laichne kulture. Je li danashnji svijet, napose mladi, tolerantniji i laichniji od jucherashnjega? Odgovori na takva pitanja razlikuju se od zemlje do zemlje, u Evropi i na Mediteranu. Pojmovi tolerancije i laichnosti nemaju svugdje ista znachenja. Tolerancija Johna Lockea ili ili Voltairea i ona kojoj je mjesto, po rijechima katolichkog pjesnika Paula Claudela, u ”kuc'i tolerancije”, tj. bordelu – bitno se razlikuju. Ni laichnost nije lishena stanovitih dvosmislenosti i nesporazuma. Rijech je grchkoga porijekla (laos = puk), prihvatio ju je srednjovjekovni latinitet oznachavajuc'i njome osobe koje, izvan vjerskih redova, obavljaju uzgredne poslove u crkvi ili samostanu. Prosvjetiteljstvo ju je preuzelo i promijenilo joj znachenje. Voltaire spominje ”laichke misionare” i sebe svrstava medju njih. Termini ”laik” i ”laichnost” rijetko se susrec'u u govorima Francuske revolucije, koja je na svoj nachin gajila kult ”Vrhovnoga bic'a” sa svojim Panteonom, obredima, muchenicima. Ne nalazimo ih ni u Deklaraciji o pravima chovjeka i gradjanina. Laichki c'e duh likovati u chuvenom Zakonu 1905., koji je pripremila politika Julesa Ferrya, potaknuo sukob s klerikalizmom, obiljezhio dramatski ishod Dreyfusove afere.
Tome francuskom zakonu, koji je prvi put u Evropi proklamirao ”odvajanje Crkava od drzhave”, prethodi cijeli niz svjetovnih mjera: priznanje razvoda braka (1884.), otvaranje grobljâ gradjanima svih konfesija (1881.), ukidanje obaveznog odmora nedjeljom (1879.), proshirenje besplatnog shkolstva (1881.), zabrana vjeronauka u drzhavnim shkolama (1880.). Znachajan dio inteligencije – ”velika dieceza emancipiranih duhova” kako ju je nazivao Sainte-Beuve – odushevljeno je dochekao takve promjene u drushtvenom i kulturnom zhivotu. Vjerski amblemi u javnim shkolama – raspelo u svim uchionicama, kipic'i Gospe u djevojachkim razredima – poskidani su u vec'ini departmana vec' prije 1905. ”Shkola nije ni kapela, ni tribina, ni teatar”, isticao je Jules Ferry. Léon Gambetta je zamishljao nastavu kao ”seminar buduc'nosti”. Aristide Briand je dao takvim idejama stvaran i praktichan okvir. Ustav iz 1946. godine definirao je Francusku kao ”laichku republiku”.
Ta ”francuska iznimka”, kako bi se danas reklo, izazivala je otpore, ponekad neugodne i oshtre, napose u katolichkim zemljama. Belgija ju je prihvatila brzhe i slijedila dosljednije nego vec'ina drugih, pri chemu nisu izostale polemike s biskupijama. U protestantskim pokrajinama, gdje je katekizam prisutan u svakodnevici na svjetovniji nachin, napetosti te vrste nisu uzimale previshe maha. U Sjedinjenim Drzhavama gotovo nitko nije ni pomishljao – napominju povjesnichari – ”da u chitanju Biblije vidi konfesionalan chin”. Na istoku Evrope, u najvec'oj slavenskoj naciji, vladao je ”car ruski i pravoslavni”. Bog ili Sveto Trojstvo spominju se u ustavima Ujedinjenog Kraljevstva i Njemachke, napose Grchke i Irske. Te posebnosti valja uzeti u obzir kako bi se unaprijedio dijalog povijesti i pamc'enja.
Laichnost shto proistjeche iz francuskoga povijesnog iskustva ”shvac'ena je u drugim zemljama vishe kao negativna nego pozitivna neutralnost spram religije”. Laichnost spram kulta i laichnost kulture valja razlikovati unatoch srodnosti medju njima. Ova se posljednja chesto poistovjec'uje sa svjetovnoshc'u. U svakodnevnom zhivotu suochavaju stavovi vjernika i onih koji ne vjeruju. Pogreshno je, unatoch svemu, svoditi laichnost iskljuchivo na agnosticizam ili ateizam.
Kad sam se prije desetak godina preselio u Italiju primijetio sam kako tu laichnost ima drukchije znachenje nego u Francuskoj. Podnaslov poznate revije – Rivista per il dialogo fra credenti e laici – suprotstavlja vjernike laicima. Mozhe li se, unatoch tome, pretpostaviti i laichnost vjere ili pak vjera laika? Danas je to sigurno lakshe nego shto je nekoc' bilo. Nikolaj Berdjajev, krshc'anski mislilac kojega je Ruska pravoslavna crkva izopc'ila a Sovjetski Savez izgnao, isticao je razliku izmedju religije kao kolektivne pojave i vjere kao personalizirane ispovijesti. Iskustvo krshc'anskoga personalizma i nachin na koji je ono priblizhilo vjernichki i laichki postulat zasluzhuju posebnu pazhnju.
Rasprava o laichnosti suochava nas s razlichitim pitanjima – metafizichkim, moralnim, teoloshkim i ideoloshkim, psiholoshkim i drugim. Dotiche se ljudskih prava i slobode izrazhavanja. Potiche na susret konfesija i omoguc'uje posredovanje medju njima. Takozvanoj ”borbenoj laichnosti” (laicité de combat), kojoj nisu strani stanoviti oblici ”integrizma”, suprotstavljaju se danas prijedlozi da se i sama ”laichnost laicizacira”. Na zhalost, u zemljama gdje se nacionalizam udruzhuje s klerikalizmom, laichki je pothvat najcheshc'e osudjen na marginalnost ili gubitak. Imali smo priliku promatrati odnose medju pravoslavnim i katolichkim krshc'anima na Balkanu, u prostoru obiljezhenu tisuc'ljetnom shizmom (shizmom): u raznim prilikama Crkve su pruzhale ochitu podrshku nacionalizmima ili pak zajedno poticale na netrpeljivost prema muslimanima. Staljinistichki je pak rjechnik, provodec'i svoje nemilosrdne ”antireligiozne kampanje”, posve odbacio pojam laichnosti smatrajuc'i ga ”burzhoaskim ostatkom”. Uz laichnost se vezhu mnogobrojna pitanje koja nadilaze drushtveno-vjerske okvire: odnosi individue i drzhave, razdvajanje javne i privatne sfere, sloboda mishljenja i savjesti, poshtivanje prava i duzhnosti gradjana, borba protiv diskriminacije (vjerske, nacionalne, rasne, spolne), stanoviti tipovi obrachuna izmedju ljevice i desnice ili pak jedne i druge s centrom, odbacivanje ”komunitarizma” (zatvaranja u male zajednice, konfesionalne, etnichke, emigrantske), trazhenje zajednichkog prostora za dijalog, potvrda civilnih nachela, ideali tolerancije i bratstva medju ljudima te napokon zahtjevi modernoga odgoja. ”Liberalistichki” stavovi, kakve susrec'emo u politici nekih od najrazvijenijih zemalja, nisu skloni laichkim vrijednostima.
Laichnost je kadra pomoc'i religiji da se oslobodi prozelitizma i iskljuchivosti. Drugi vatikanski koncil i aggiornamento koji je potaknut na njemu omoguc'io je da se katolichanstvo rijeshi antisemitske predodzhbe o ”deicidnom narodu” i skine anatema s Istochne crkve, od koje je i ono samo bilo anatemizirano. Galilej je rehabilitiran 347. godina nakon osude. ”Ljudi i crkvene institucije ogrijeshili su se o Galileja i nanijeli mu patnje”, priznao je Sveti Otac. Eppur si muove. Na pochetku novoga milenija, Ivan Pavao II iznenadio je mnoge vjernike prihvac'ajuc'i u svom govoru urbi et orbi ”ispravnu laichnost” (una giusta laicità), odbacujuc'i ”laicizam”. Poigravanje rijechima ne pogoduje uvijek jasnoc'i rasprave. Ma kako bilo, moderna laichnost uzima danas na svoj rachun, uz ostalo, pravo na pobachaj, na kontracepciju ili chak na eutanaziju (koja josh nije legalizirana), kao shto je jucher trazhila priznanje razvoda ili otvaranje groblja. U nastojanju da se u Ustavu Evropske unije ne spominju ”krshc'anske tradicije” prisutan je takodjer laichki stav, razlichit od onoga kakav zastupaju zemlje poput Poljske, Slovachke, Litve ili Malte, kojima se prikljuchila i Berlusconijeva vlada u Italiji.
Sporovi, za koje smo drzhali da pripadaju proshlosti, s vremena na vrijeme izbiju ponovo na povrshinu – na primjer oni oko vjeronauka u javnim shkolama ili pak isticanja vjerskih simbola. Francuski tip laichnosti nastoji ih rijeshiti zakonskim odredbama ili administrativnim uputama. U drugim zemljama istichu se posebne tradicije u odnosima s vjerom ili pak primjenjuju mjere koje su manje obavezujuc'e. Njemachka je vidjela 1995. godine ”sukob oko raspela” na nacionalnoj razini, nakon shto je sud u Karlsruheu proglasio protuustavnim odluku bavarskoga Landa da se u razredima obavezno postavlja raspelo. I Italija je nedavno iznenadjena presudom, koja je trazhila da se ukloni krizh u mjesnoj shkoli u Chietiju – visha je sudska instancija takvu odluku odmah ponishtila. Izgleda da zakonske odredbe iz 1924. i 1928. godine, koje su nalagale obavezno postavljanje raspela i kraljevske slike u shkolskim ustanovama nisu nikad eksplicitno opozvane, premda je talijanska monarhija vec' odavno svrgnuta. Nakon nedavne promjene vlade u Shpanjolskoj, koja je dovela na vlast socijaldemokrate, najavljeno je ukidanje vjeronauka u drzhavnim shkolama. Zemlja se, ochito, i dalje krec'e.
Prisutnost islama, koji je postao drugom religijom u Evropi, potaknula je mnoga pitanja u kojima sama laichnost nije glavni argument. Stanovite analogije u povijesti krshc'anskih i muslimanskih opredjeljenja mogu pripomoc'i raspravi ne suprotstavljajuc'i pritom jednu vjeru drugoj. ”Modernizirati islam ili islamizirati modernitet” – takvu je alternativu predochio mislilac u izgonu, muslimanski vjernik koji ne zheli da mu se navodi ime. Evropa nije uspjela kristijanizirati modernitet, tome se suprotstavilo Prosvjetiteljstvo. Ona je medjutim u znatnoj mjeri moderizirala krshc'anstvo. Modernitet se ne da islamizirati, kao shto nije dopustio da bude kristijaniziran. ”Ne smije se dirati u Knjigu”, odgovaraju na to muslimanski vjerski poglavari. Nije se nishta promijenilo u Svetome pismu time shto su ukinuti Index zabranjenih knjiga, Inkvizicija, lomacha, tortura heretika i josh neke crkvene nastranosti. Moderna povijest – u kojoj je kolonijalizam ostavio duboke tragove – nije dopustila vec'ini islamskih zemalja da prozhive svoje ”stoljec'e Prosvjetiteljstva” i njegov laichki utjecaj. Nahda ili trazimat, kao i drugi slichni reformistichki pokushaji, nisu imali moguc'nosti da se u ostvare u skladu s potrebama drushtva i njegova razvoja. Mozhe li se modernizirati chitanje Kur’ana a da se pritom ne iznevjeri Poslanikovo slovo? Samo muslimanski svijet i njegova prosvijec'ena inteligencija mogu pruzhiti odgovor na to pitanje. Imaju valjanih razloga da se ne pouzdaju u ostale. Mi bismo im mozhda mogli pomoc'i ako sami izbjegnemo stanovite sudove, povrshne i pogreshne: islam i islamizam nisu jedno te isto, islamizam i islamski integrizam se razlikuju, integrizam i fundamentalizam se takodjer ne mogu izjednachiti, u samu fundamentalizmu postoje s jedne strane mistichni i nenasilni stavovi, s druge oni fanatichni i agresivni – tek ovi posljednji provode teror i siju smrt. Takvo bi razlikovanje moglo pomoc'i da se na vec'inu muslimana ne baca krivica te da se olaksha zhivot onima koji zhive uz nas.
Nashi se arapski prijatelji ponekad chude ili prosvjeduju zashto Evropljani – oni koji nisu opterec'eni nacionalizmom i antisemitizmom – posvec'uju osobitu pozornost ”zhidovskom pitanju”. Ali to smo pitanje mi sami stvorili i snosimo za nj najvec'i dio krivice: pogromi na istoku Evrope i plinske komore na zapadu, geto, holokaust, shoah. Nije posrijedi pristranost nego odgovornost. Dio Evrope zhelio je da se zhidovska dijaspora vrati u Palestinu kako bi je se otarasio. Priznanje o kojem je rijech ne dopushta, naravno, da se zanemari tragedija koju prozhivljava palestinski narod i okrutnost kojoj je danas izlozhen.
Shto se pak tiche noshenja ”vidljivih vjerskih oznaka”, kao shto je marama kojom pokrivaju kosu islamske djevojke – kojoj se dodaje, radi umirenja savjesti, i zhidovska kipa – ne znam shto bi se josh moglo rec'i a da to vec' nije mnogo puta ponovljeno. Pierre Bourdieu, kojega smo nedavno izgubili, tochno je primijetio: ”Vidljivo pitanje je veo, a ono prikriveno je nashe odbijanje emigranata”.
Ujedinjujuc'i Evropu valja misliti na to kako formirati u njoj Evropljane. Pogreshno bi bilo trazhiti jedinstvene i jednoobrazne laichne stavove, obavezne za sve i za svakoga. Pluralna laichnost najvishe odgovara pluralistichkoj Evropi – danas kad se Evropska unija spaja s jucherashnjom ”Drugom Evropom”. Prizheljkujemo Evropu koja nec'e biti previshe eurocentrichna.
|